Ako nekome nije bilo jasno zbog čega ruski naftni gigant Lukoil nije pod zapadnim sankcijama, a jest cijeli niz ruskih kompanija koje čak nemaju veze s energetskim biznisom, možda je Wall Street Journal upravo otkrio jedan od razloga: Lukoil je vlasnik jedne od najvećih i najvažnijih rafinerija u Italiji koja se iznenada ‘specijalizovala‘ za rusku naftu, pa derivate ruske nafte izvozi u Sjedinjene Američke Države.
Zvuči neobično i nelogično? Pa i jeste, ali se događa.
Iako je prije invazije Rusije na Ukrajinu Lukoilova rafinerija u Italiji uvozila naftu iz različitih zemalja, trenutno je 93 posto nafte koju procesuira ruskog porijekla. Drugim riječima, nije pretjerano reći da se iz nekog razloga Lukoilova rafinerija u Italiji slecijalizovala upravo za biznis s ruskom naftom, što je neobično u situaciji kad, navodno, EU priprema naftni embargo na uvoz iz Rusije, piše Jutarnji list.
Lukoilova rafinerija locirana je na Siciliji, te je na jednoj od boljih evropskih pozicija za prekomorski izvoz. Inače, radi se o ogromnoj rafineriji, petoj najvećoj u Evropi. Manje je poznato da SAD jest sankcionisao uvoz ruske sirove nafte, ali ne i naftnih derivata, tako da je sve legalno. Pri tome iz nekog razloga niti SAD niije sankcionisao Lukoil, iako je druga najveća kompanija Rusije u biznisu nafte i gasa. To se baš ne govori, ali utisak je da Lukoil nije pod sankcijama upravo zbog toga što se nalazi u Italiji, zemlji opterećenoj ogromnim javnim dugovima, koja sebi ne može dopustiti bilo kakvu dalju ekonomsku destabilizaciju, pogotovo ne u energetici odnosno u jednoj od najvažnijih nacionalnih rafinerija.
Bilo kako bilo, nakon što Lukoilova rafinerija na Siciliji preradi rusku naftu u derivate, to pravno gledano postaju italijanski derivati koji više, tobože, nemaju veze s ruskom naftom, iako su 93 posto ruskog porijekla. Rafinirani naftni derivati stoga se bez ograničenja toče u tankere koji ih prevoze do Exxonovih i Lukoilovih skladišta u New Jerseyu i Texasu.
Da bi priča bila zanimljivija Lukoil kao ruska kompanija i dalje ima benzinske stanice čak i u SAD-u te distribuira svoje proizvode u 11 američkih saveznih država. Većina od 230 Lukoilovih pumpi u SAD-u su franšize, ne fizičko vlasništvo Lukoila.
Kako to da se početkom rata u Ukrajini praktično očekivalo da niz zapadnih kompanija prekine poslovanje s Rusijom kako bi demonstrirale čvrste moralne principe, a naftni gigant Rusije, Lukoil, nije pod zapadnim sankcijama te realizuje ekstraprofite, između ostalog, zahvaljujući dobrom poslu u Italiji?
Neki slekulišu kako i Sjedinjene države i EU, koje svojim građanima serviraju potpuno drugačije javne narative o odnosima s Rusijom, imaju obostrani interes. Američke rafinerije tehnološki ne mogu prerađivati rusku naftu, ali italijanske mogu. Tako Amerikanci mogu vraćati rafinirane proizvode u EU proizvedene iz nafte drugih izvora (američkih, afričkih…) jer je EU u ozbiljnijim energetskim problemima nego SAD te se tako de facto žmiri na jedno (ili oba) oka kako bi se smanjio nivo evropske energetske drame, ali to je samo teza koju još treba provjeriti.
Naime, Sjedinjene Američke Države već su najavile limitiranje pa i zabranu izvoza derivata u EU zbog izrazito niskog stanja strateških zaliha, a predstavnici američke naftne industrije ionako su poručili kako neće povećavati proizvodnju nafte i gasa iz američkog škriljevca kako bi ih izvozili u EU jer im to smanjuje učinkovitost odnosno profitabilnost.
Sveukupno uzevši Lukoil je trenutno šesti najveći prerađivač nafte u EU, embargo EU na rusku naftu navodno se sprema aktivirati 5. decembra. Ili će EU odustati od embarga ili EU nakon 5. decembra čeka novi cjenovni udar.
Američko ministarstvo finansija odbilo je da komentarise uvoz derivata iz Italije koji su proizvedeni iz ruske nafte.
