Recesija, mračna snoviđenja i teorije zavjere

Ekonomista Nebojša Katić je u jednom svom autorskom tekstu napisao da su zapadne ekonomije na ivici recesije i da bi to trebalo da bude zabrinjavajuća vijest … osim, kako kaže, za najmoćnije zapadne poslovne pa i neke političke strukture.

“Ako bude sreće, ako se ekonomske i geopolitičke karte namjeste kako treba, umjerena recesija će pomoći ostvarenju njihovih ciljeva, koje nije baš mudro javno deklarisati. Iz ugla interesa velikog kapitala, visoka inflacija nije ključni problem, koliko god da je u centru medijske pažnje i koliko god da ugrožava golu egzistenciju ogromnog broja ljudi. Gospodare univerzuma najviše brinu kretanja na tržištu rada, gdje je prvi put, posle mnogo decenija, tražnja za radnom snagom veća od ponude.

Ova neravnoteža dovodi do neugodnog pritiska da se plate zaposlenih povećavaju. Radnici su, sasvim neuviđavno, počeli čak i da izvoljevaju tražeći (i nalazeći) bolje plaćene poslove. Kako u zapadnim ekonomijama produktivnost odavno stagnira ili sporo raste, kako se rast troškova ne može u punom iznosu prenijeti na cijene, rast plata prijeti da nagrize profite. A ugrožavanje profita je prilično nepopularno – bar je tako posljednjih nekoliko vjekova, od kada je kapitalizam na sceni”, navodi Katić u autorskom tekstu za Politiku.

Situacija s platama danas pomalo podsjeća na sedamdesete godine prošlog vijeka, ističe on, kada su realna primanja radnika bila na vrhuncu i kada je uloga sindikata bila veoma važna.

“U zapadnom svijetu radnici su nepodnošljivo, gotovo uvredljivo dobro živjeli. Nešto se moralo uraditi i rast inflacije tih godina, velikim dijelom izazvan skokom cijena energenata (kroz dva tzv. naftna šoka), ponudio je izgovor za obračun s razmaženim radnicima. Inflacija je eliminisana strahovitim rastom kamata i dubokom recesijom koja je time izazvana. Masovna otpuštanja, jad i bijeda pomogli su da se radnici disciplinuju, sindikati desetkuju, i da se uđe u zonu sreće i stabilnosti koja je počivala na višedecenijskoj stagnaciji radničkih primanja.

Kako je tokom osamdesetih godina došlo i do velikog ubrzanja globalizacije i seljenja proizvodnje u Aziju, industrijski radnici zapadnog svijeta su i bez recesije masovno gubili dobro plaćene poslove u industriji i prihvatali loše plaćene poslove u sektoru usluga. Neki su se kroz alkohol, drogu i kriminal prilagodili novoj situaciji. Amerika je, inovativna kao uvjek, rješenje našla i u masovnom zatvaranju neprilagođenih građana (pogotovo tamnije boje kože), i tako postala svjetski lider u zatvorskoj populaciji po glavi stanovnika. Slom socijalističkog Istoka (i posljedično slabljenje zapadnih socijalističkih partija) cementirao je taj sjajni ambijent u kome je kapital trijumfovao i kojim je otpočeo novi ciklus neviđenog bogaćenja njegovih vlasnika”, piše dalje Katić.

On najglašava da rast dolarskih kamatnih stopa je, zgodno, gurnuo u dužničku krizu ogroman broj država trećeg svijeta i oduzeo im bar jednu deceniju rasta i razvoja, lišavajući ih pri tome ekonomskog suvereniteta koji je prešao na MMF.

“Ako je vjerovati tadašnjim kreatorima američke ekonomske politike – ja ne bih – njima je potpuno promaklo da će takva monetarna politika nanijeti ogromne štete državama trećeg svijeta. Ako je ovo kratko podsjećanje faktografski ispravno, bilo bi očekivano da se nešto slično ponovi i danas. Mehanizam bi mogao funkcionisati tako što će se rast cijena energenata i hrane stalno vještački podsticati, a krivica za inflaciju svaljivati na zlog Putina.

Neophodni, umjereni rast kamata u prvoj fazi će se nepotrebno odlagati kako bi se dodatno podstakla inflacija, da bi se potom rast kamata naglo ubrzavao, jer se, gle, inflacija otela kontroli. Iako su prethodne rečenice pisane u kondicionalu, riječ je o scenariju koji se već uveliko realizuje”, napisao je on.

Prema njegovim riječima, bitno je da se inflacija kontroliše isključivo monetarnom politikom, te da se fiskalna politika nikako ne koristi za njeno suzbijanje.

“Pogotovo je važno da se ne povećavaju porezi na profit korporacija ili porezi bogatijim slojevima društva iako i oni imaju antiinflacioni efekat. Rast kamatnih stopa će biti sasvim dovoljan da se problem riješi – izazvaće recesiju i porast nezaposlenosti uz realni pad nadnica. To će sniziti i troškove proizvodnje i tražnju i tako staviti inflaciju pod kontrolu. Radnici bez posla će prestati da fantaziraju o boljim platama i prihvataće ponovo bilo šta kako bi se preživjelo. Na kraju tog puta je povratak u idilično stanje kakvo je vladalo posljednjih decenija. (Uzgred, recesija je danas još važnije sredstvo pritiska na rast plata nego ranije – deglobalizacijski procesi su već počeli i prijetnja seljenjem industrije na istok neće više imati isti, ucjenjivački potencijal.)

Što se zemalja u razvoju tiče, one su već na mukama i više od 40 država je na samoj ivici bankrota i na putu na kome su već Šri Lanka, Zambija ili Argentina, na primjer. U MMF-u se vjerovatno slavi i nazdravlja – biće posla preko glave. A možda su sve ovo samo mračna snoviđenja teoretičara zavjere?”, zaključio je Katić.

Izvor: Blic

Check Also

Oštro upozorenje Lagardove: “I 2023. će sigurno biti teška, privredu čeka usporavanje, standard građana sve manji”

Predsjednica Evropske centralne banke Kristin Lagard (Christine Lagarde) izjavila je u Evropskom parlamentu da ekonomski …

Leave a Reply

Your email address will not be published.