Gotovina je činjenica, profit je mišljenje

Profit je razlika između vašeg prihoda (prodaje proizvoda ili usluga), i onoga što trošite (plata, rente, sirovina i slično). Dakle, kada je ta razlika pozitivna, kada trošite manje od onoga što prihodujete, “zaradili ste”, zar ne? Profit je novac, zar ne? Ne. To je samo broj.

Kompanije ponekad (često?) manipulišu svojim brojevima. Pogledajmo nekoliko primjera.

Počnimo s profitom. Na najosnovnijem nivou, profit je razlika između onoga što prihodujete, prodaje proizvoda ili usluga, i onoga što trošite –  plata, rente, sirovina i slično. Dakle, kada je ta razlika pozitivna, kada trošite manje od onoga što prihodujete, “zaradili ste”, zar ne? Profit je novac, zar ne?

Ne. To je samo broj. Ne možete ga staviti u džep i potrošiti kako vam odgovara. Za početak, dio tog navodnog novca već dugujete u obliku poreza. Trenutak kada izdate fakturu mogao bi biti “oporezivi događaj”.

Kažemo stvari poput “kompanija XY zarađuje” kada ta kompanija izvještava o dobiti, ali to je zabluda. Ako kupci “kupe”, ali ne plaćaju, dolazi trenutak kada vam ponestane stvarne gotovine. Zato neke kompanije plaćaju proviziju svojim prodavcima samo na ono što kupci zapravo plaćaju. Ova politika ima čudan učinak: iskusniji prodavci mudro kimaju kada im ljudi iz marketinga govore što i kako prodati, a onda izađu i proguraju proizvode za koje znaju da će ih kupci zapravo platiti.

Zarada nije nevažna, svakako, ali nije toliko važna kao gotovina. Ako vaše poslovanje doživi pad, ali ima dovoljno novca, živite za sljedeću bitku. Ako ste ”profitabilni’, ali vam ponestane gotovine, nećete. A možete biti profitabilni i bankrotirati jer nemate keša.

Nevolje počinju s rezervama

Zasad nismo rekli ništa stvarno novo ili komplikovano. Međutim, nevolje počinju s rezervama.

Evo primjera. Kao razborit poslovni čovjek, imate realan pregled hrpe faktura koje šalju vaši prodavači. Poznajete kupce. Čak i ako su vaši prodavci realni kao i vi, znate da neki od vaših kupaca neće platiti. Kao rezultat toga, kažete svom knjigovođi da napravi rezervu za loša dugovanja, fakture koje neće biti naplaćene. Ali koliko? 1% od prodaje, 5%?

Ta procjena nenaplativosti može zavisiti od jako puno stvari: Nepouzdan, neprovjereni novi proizvod; Problemi u ekonomiji; nefinansijski uragan; … Morate donijeti presudu i korigovati prihod za ono što očekujete da nećete naplatiti – a time smanjiti i dobit koju prijavljujete poreznoj upravi.

Nakon te korekcije, vaše brojke prodaje i profita postaju mišljenje. A to očekuju vlasnici kompanije , vaši dioničari. Ne žele sirovi broj, žele dobru priču, žele vašu najbolju prosudbu o stanju u poslovanju. Ponekad žele i malu bijelu laž za veće dobro.

Sada postajemo malo sofisticiraniji. Rezervisanje za loša dugovanja spadaju u širu temu priznavanja prihoda.

Priznavanje prihoda

Recimo da prodajete softver. I kupci to plaćaju. Treba li prijaviti sav prihod (i profitnu maržu od 90%)? Iznenađujuće, vaš softver ima bugove i vi, kao preduzetnik koji gleda u budućnost, odlučujete besplatno izdavati nove verzije softvera za ispravke grešaka (bugova). Prema nekim računovodstvenim principima, niste u potpunosti zaradili prihod dok ne isporučite potpuno funkcionalan proizvod i stoga morate dio dolara koje ste primili staviti u rezerve. Stvarni prihod je sada manji.

Nakon što učinite dobro djelo, popravite dovoljno bugova, proglasite pobjedu nakon nekoliko novih verzija softvera (7.1, 7.2, 7.2.1,…). Sada možete vratiti rezerve u bilans uspjeha  i time si na trenutak povećati profit.

Je li ovo dobra ideja?

U doslovnom smislu, na pitanje bi se trebalo odgovoriti potvrdno: Da, to je dobra ideja. Ali se rezerve često zloupotrebljavaju. U devedesetima su neke velike softverske kompanije (nećemo imenovati) bile poznate po glatkom rastu zarade, i po tome da nikad ne iznenađuju Wall Street (izvještaji su im gotovo uvijek “pogađala” ono što su prognozirali).

Kako su izvodili takav podvig? Rezerve. Kako je kompanija isporučivala ogromne  količine softvera, trpala je “prikladne” količine rezervi “u razne ormare za rezerve”, a zatim je, svakog tromjesečja, uzimala iz tih ormara tačno pravi dio tih rezervi kako bi njihova zarada izgledala “baš onako kako žele”. Jedan je pogled da ovu kompaniju smatramo prijestupnikom koji manipuliše zaradom. Drugi pogled je da je kompanija samo “upravljala zaradom”.

Tumačenje priča

Ono što je važno, često nije konkretan broj, već proces, posao koji se mora obaviti kako bismo protumačili priče koje nam kompanije pričaju kroz svoje brojeve. Jedno čitanje objave o zaradi moglo bi biti “Prihodi i dobit su porasli, sve je u redu“. Drugo tumačenje: “Dobar kvartal, ali gledaj ovaj trend.”

Zatim je tu značenje riječi. Kompanija X kaže: “Isporučili smo 2 miliona uređaja!” To je uspjeh, stvari lete s polica. Ili možda nije. Da li isporuka znači prodaja? Ili se uređaji šalju distributeru koji pošiljku ne smatra kupovinom i može zatražiti pravo povrata ako se “prodaja” pokaže razočaravajućom?

Brojevi ne lažu, ljudi lažu. A da to učine bez odlaska u zatvor, koriste zamračujući, pogrešno usmjereni jezik. Ako je nešto namjerno nejasno, vjerovatno je to pokušaj da se nešto sakrije. Ali gotovina ne laže. Gotovina je činjenica, profit je mišljenje.

Izvor: financa.ba

Check Also

Kako se Evropa suočava s globalnom krizom hrane?

Stalan nadzor, ublažavanje propisa i nastavak uvoza žitarica – neke su od mjera kojima EU …

Leave a Reply

Your email address will not be published.