Zašto se ne smije povećati limit javnog duga eurozone

Evropska komisija je u februaru 2020. najavila da će predstaviti plan za reformu ekonomskog upravljanja eurozonom, uključujući pravila za javni dug. Nakon dužeg odgađanja zbog pandemije COVID-19, projekat je sada ponovo na stolu, i to dok se sa svih strana stižu pozivi da se vladama da više slobode, na primjer – za finansiranje potrošnje na zaštitu životne sredine. Ali, s obzirom na ionako visok nivo javnog duga i rastuću inflaciju, ovo je pogrešan put. Umjesto toga, koordinacija fiskalne politike bi trebalo da se fokusira na preraspodjelu javne potrošnje i time na povećanje njenog kvaliteta, a ne kvantiteta.

Svaka reforma fiskalnih pravila eurozone mora početi razmatranjem pogoršanih ekonomskih uslova u Evropi posljednjih godina. Pandemija je izazvala povećanje javnog duga na više od 150 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP) u Italiji i 185 odsto BDP-a u Grčkoj. Kada se uključi dug fonda za oporavak EU od pandemije – NextGenerationEU, odnos raste na 155 odsto za Italiju i 190 odsto za Grčku. Uz to, sve veće cijene energije i rat u Ukrajini odgađaju oporavak i dodatno opterećuju evropske javne finansije.

Mnoge zemlje preduzimaju različite mjere da pomognu ugroženim građanima da se nose sa rastućim troškovima energenata i povećavaju izdatke za odbranu. Njemačka je, na primjer, odlučila da potroši dodatnih 100 milijardi eura (105 milijardi dolara) na naoružanje, u potpunosti finansirano novim javnim dugom. Štoviše, godišnja inflacija u eurozoni porasla je na rekordnih 8,1 odsto u maju, uglavnom zbog porasta cijena energenata i hrane. Bazna inflacija, koja isključuje ove cijene, sada iznosi skoro 4 odsto.

Evropska centralna banka (ECB) zato je odlučila da ovog ljeta konačno prekine svoju ekstremno ekspanzivnu monetarnu politiku i počne s podizanjem kamatnih stopa. Kamatne stope na finansijskim tržištima rastu od početka godine. S obzirom na ovakvu pozadinu, na koji način se mogu reformisati evropska fiskalna pravila?

U fokusu javne debate su gornje granice od 3 odsto BDP-a za tekući budžetski deficit zemlje i 60 odsto BDP-a za njen javni dug. Jedna popularna ideja je podizanje granice javnog duga na 90 odsto ili 100 odsto BDP-a. Obrazloženje za to je da mnoge zemlje eurozone nemaju realne šanse da smanje svoj dug na 60 odsto BDP-a u doglednoj budućnosti. Drugi prijedlozi su da se od ograničenja budžetskog deficita izuzmu kapitalne investicije ili potrošnja u vezi s klimatskim promjenama. Generalno govoreći, kritičari tvrde da su pravila previše nefleksibilna, jer ne uzimaju u obzir realno stanje pojedinih država članica i svrhe za koje se dug koristi.

Međutim, gornje granice duga i budžetskog deficita dugo su imale samo simboličan značaj za praćenje i koordinaciju makroekonomske politike u eurozoni. U srži evropskog ekonomskog upravljanja su pregovori u okviru „Evropskog semestra“ (koji podrazumijeva koordinaciju unutar EU u sferi ekonomije, fiskalne politike, tržišta rada i socijalnih pitanja). Države članice redovno izvještavaju o svojim planovima iz ekonomske politike, a EK zatim daje preporuke za pojedine zemlje.

Iako postojeća pravila nisu previše stroga, imaju još dvije slabosti. Prvo, proces fiskalne kontrole zasnovan na ovim principima postao je toliko složen da ga javnost više ne razumije. Shodno tome, pritisak javnosti je nedovoljan da se nacionalne vlade povinuju tim pravilima. Drugo, moć donošenja odluka u vezi sa ekonomskom politikom i javnim dugom na kraju je na nacionalnim vladama i parlamentima.

Najnoviji izvještaj EK o implementaciji „Evropskog semestra“ iz 2019 – godine prije krize, pokazao je da se samo rijetke zemlje eurozone pridržavaju ovih preporuka. Ipak, uprkos nedostacima evropskih pravila o javnom dugu, njihovo potpuno ukidanje značilo bi „izbacivanje bebe iz kade zajedno sa vodom za kupanje“. Pravila ostaju korisna referentna tačka za diskusiju i koordinaciju nacionalnih politika. Njihovo ukidanje bi ohrabrilo vlade da još manje vode računa o fiskalnoj održivosti i razmatraju odluke o politikama oporezivanja i potrošnje.

Državama članicama eurozone neće biti lako da postignu konsenzus o osnovnom pravcu fiskalne politike u narednim godinama. Ali nekoliko faktora osporava proširenje djelokruga vlada kako bi se još više zaduživale, već moraju da se pozabave i izazovima kao što su klimatske promjene, digitalizacija i rat u Ukrajini.

Prvo, rastuća inflacija pokazuje da kreatori fiskalne politike – za razliku od perioda prije nekoliko godina – više ne mogu da se oslanjaju na obilne proizvodne kapacitete koji će podržati veću državnu potrošnju. Današnja značajna ograničenja ponude znače da povećana javna potrošnja istiskuje privatnu potrošnju u većoj mjeri nego prije i time mnogo manje doprinosi ekonomskom rastu.

Drugo, era labave monetarne politike je – za sada . završena. Inflacija trenutno raste čak i brže od nominalnih kamatnih stopa. Ali ako su centralne banke ozbiljne u borbi protiv inflacije, moraće značajno da povećaju realne kamatne stope. Ovo će učiniti državni dug skupljim. Fokus na smanjenju inflacije takođe znači da centralne banke imaju manje mogućnosti da podrže visoko zadužene zemlje putem kupovine državnih obveznica. Uvjeravanje privatnih investitora da će javni dug ostati pod kontrolom tako ponovo postaje sve važnije…

Treće, izdavanje dodatnog duga za finansiranje zelenih investicija bilo bi prihvatljivije ako bi ta ulaganja dovela do većih poreskih prihoda u budućnosti. Ali mnogi takvi projekti – poput obezbjeđivanja javnih zgrada novim sistemima grijanja koji rade na struju umjesto na naftu, postepeno ukidanje automobila i kamiona s motorima s unutarnjim sagorijevanjem u korist električnih vozila i zamjenu elektrana na ugalj turbinama na vjetar – predstavljaju zamjenu za postojeći kapital. Riječ je o važnim rashodima koji pomažu u ublažavanju klimatskih promjena, ali, budući da ne stvaraju dodatni ekonomski rast i poreske prihode, ne bi trebalo da budu trajno finansirani iz zaduživanja.

Centralni zadatak fiskalne politike eurozone je restrukturiranje rashoda smanjenjem ili barem zamrzavanjem javne potrošnje koja može biti korisna, ali nije neophodna. Struktura, a samim tim i kvalitet javnih finansija, već je relevantan kriterijum u kontekstu koordinacije fiskalne politike i treba mu dati mnogo veći značaj. Predstojeća reforma ekonomskog upravljanja eurozonom ne bi trebalo da ima za cilj promjenu fiskalnih pravila, već način na koji vlade njima upravljaju.

Izvor: Project Syndicate

Autor: Klemens Fest (Clemens Fuest), predsjednik Ifo instituta za ekonomska istraživanja (Leibniz Institute for Economic Research) ujedno je i provesor ekonomije na matičnom Univerzitetu u Minhenu.

Prevod: Bankar.me

Check Also

IRF čvrsto posvećen razvoju preduzetništva mladih u biznisu

Izvršna direktorica Investiciono-razvojnog fonda (IRF) Irena Radović je sa saradnicima posjetila Kancelariju za saradnju mladih …

Leave a Reply

Your email address will not be published.