Gošća nove epizode Bankar podcast-a bila je Svetlana Vuksanović, predsjednica Američke privredne komore u Crnoj Gori (AmCham Montenegro) i izvršna direktorica kompanije Philip Morris Montenegro.
U razgovoru sa novinarkom Bojanom Despotović, Vuksanović je ispričala interesantne detalje iz djetinjstva, karijere, angažmanima u različitim organizacijama, te aktuelnim dešavanjima.
Novu epizodu podcasta možete pogledati na našem Youtube kanalu na sljedećem linku:
U nastavku izdvajamo neke od najzanimljivijih detalja iz razgovora.
O ranom djetinjstvu i odrastanju
„Bilo je ljeto, 15. jul, i moja majka je otišla kod svojih u Nikšić da se porodi – jer svi znamo veoma dobro kakva su ljeta u Podgorici. Ime mi je dala moja tada šesetogodišnja sestra. Kada je moj otac otišao da to kaže svojoj strini, koja je bila centralna ženska figura u njegovom odrastanju, ona je rekla: Neka vam je živa i zdrava i neka vam osvjetla obraz’. Eto, počela sam život s tom porukom i to živim i danas.
Zbog starije braće i sestre, željela sam u školu da krenem što prije pa sam krenula sa šest godina. U srednjoj školi sam pripadala reformisanom Šuvarovom sitemu i bila u zgradi Ekonomske škole i Gimnazije. Uz muzičku školu, koju sam takođe pohađala, i Ekonomski fakultet, te mogućnosti da imam puno kontakata sa raznih strana i danas predstavljaju bogatstvo“.
O ključnim pozicijama
„Kao mala, čuvala sam neke svoje sitnice u jednoj kutiji koja je za mene bila posebna, ali nikada nisam ulazila u to što je na njoj pisalo. Tek mnogo godina kasnije, kada sam počela da radim za dašnjeg poslodavca, shvatila sam da je riječ o kartonu poznatih cigareta. I danas ta kutija služi kao ‘fizička’ riznica moje memorije. Još jedan ‘znak pokraj puta’ bio je izbor diplomskog rada – ‘Optimalna proizvodnja Duvanskog kombinata’. Tri godine kasnije, nakon neuspješnog prvog posla jer je firma otišla u stečaj, obrela sam se u spoljnoj trgovini Duvanskog kombinata. U želji da se u kriznim vremenima napravi novi proizvod, prošla sam sve faze prizvodnje: od nabavke opreme i repromaterijala do finalnog rezultata, što mi je kasnije mnogo značilo. Godine rada pod sankcijama u toj firmi preporučile su me 2001. za izvršnu direktoricu kompanije koja je uvozila duvanske proizvode, što je bila i prekretnica u mom radu“.
O poslovnoj zajednici
„Ono što me prati već 17 godina poslovanja u kompaniji ‘Philip Morris’ i što je moja misija u svim poslovnim angažmanima i asocijacijama u kojima sam aktivna, jeste da prenesem potrebu svakog biznisa – domaćeg, naročito stranog kojima je potrebna politička stabilnost i regulatorni okvir koji daje predvidivost poslovnog ambijenta. Svi u poslovnoj zajednici smo očekivali da se nova vlada formira što prije, jer je neizvjesnost veoma loša za biznis, a svjedoci smo i odlaska nekih kompanija. Dijalog i partnerski odnos među predstavnicima privrede i Vlade su ključni za donošenje najboljih odluka.“
O poslovnom ambijentu
„Najveći uspjeh u karijeri je bio – ne da ubijedim, već da dokažem velikoj kompaniji da treba da osnuje kompaniju u Crnoj Gori. Trebalo mi je dosta vremena da dokažem ekonomsku isplativost njenog otvaranja. To je bio izazov i za mene kao ekonomistu da Crna Gora postane vidljiva svjetskim brendovima. Dobar glas – ali i loš – se vrlo brzo širi, tako da je veoma značajno što je ovakva kompanija tako dugo prisutna.
Ne mogu reći da imam radno vrijeme, uvijek sam sa telefonom. Ali, i kompanija danas živi ‘novu normalnost’ i daje mogućnost izbora načina rada. Važni su rezultati, a na meni je da ih dostignem. To je stvar povjerenja i mislim da tako radi većina kompanija“.
O ženama u biznisu
„Razbila sam stereotip o ženama u duvanskoj industriji. Rodni jaz je mnogo više izražen u malim sredinama, a što se tiče kompanije u kojoj sam to nije prisutno. Smatram da žena treba ne da poprimi muške karakteristike kako bi se nametnula u muškom društvu, već treba da nađe svoje mjesto. Nikada nisam mislila da me gledaju drugačije, a najmanje u kompaniji jer ona njeguje rodnu ravnopravnost, već šta i koliko radite.
Odnos sa kolegama je prijateljski i pun povjerenja. A to je veoma bitno i za odabir ljudi sa kojima radite. Ako ljude po tome prepoznate, neće izostati dobri rezultati. U protivnom, trpi posao.
Veoma sam stroga prema sebi, jer i tu zahtijevam odgovornost i iskren odnos. Ono što me možda najviše koštalo jeste kada sam na početku karijere, kada nisam poznavala način funkcionisanja svjetskih kompanija, dopustila sam sebi da idem linijom manjeg otpora. Multinacionalne kompanije rade na svim tržištima svijeta i njihovi ciljevi se postavljaju globalno, a zatim prilagođavaju na lokalna tržišta. Nisam htjela da se ističem, a trebalo je malo glasnije tada da kažem svoj stav. To mi se obilo o glavu i rekla sam sebi da ću ubuduće govoriti što mislim i sama snositi posljedice ako odluka ne bude dobra. Mogu da radim samo ono u što čvrsto vjerujem. A kad znam da sam u pravu, ne predajem se.“
O asocijacijama
„Angažmani u AmCham i Uniji poslodavaca rezultat su prepoznatljivosti kod kolega da posmatram ne samo uske interese moje komapnije, odnosno duvanske industrije, već sagledavam kompletnu situaciju. Prema onima koji su me predložili za te funkcije, mogu na dobar način da artikulišem sve potrebe. Za sve ove aktivnosti, potrebno je mnogo dobre organizacije, ali i da imate dobar tim i komunikaciju s njima. Ako se nečega prihvatite, morate u tome biti u potpunosti“.
O poslu
„Da imam vremena za još tri karijere, ponovo bih ih potrošila u kompaniji ‘Philip Morris’. Pripadam generaciji socijalističkog obrazovnog i građanskog sitema, kojima su san bile spoljnotrgovinske kuće i predstavništva u inostranstvu. U tadašnjoj viziji mog puta ‘znakovi pored puta’ su mi se dobro uklopili u ovoj kompaniji, pa je ostalo malo prostora za razmišljanje o privatnom poslu. Tokom studentskih dana, s drugaricom sam pravila nakit od keramike i prodavala ga ljeti na Svetom Stefanu. Nakon fakulteta imala sam i ‘izlet’ u tadašnji Radio Crne Gore gdje su radili bardovi crnogorskog novinarstva. Ipak sam bila svjesna da ću se razvijati u drugom pravcu i napustila novinarstvo nakon godinu i po“.
O slobodnom vremenu
„Grižu savjesti prema široj porodici i prijateljima ublažavam tako što svaki slobodan trenutak da budem s njima. Nadam se da ću u vremenu koje dolazi uspjeti da popunim rupe u prijateljstvima koje su uspjele da izdrže test vremena“.
Poruka mladima
„Ja sam 80 odsto u sadašnjosti, a ostalih 20 u budućnosti, pa ne znam što bih sebi sa 15 godina rekla da uradim drugačije. Današnjim mladim osobama mogu reći da je škola na prvom mjestu. Sve mogu oduzeti, ali znanje ostaje. Ona sama nije dovoljna, potrebno je cjeloživotno usavršavanje i obrazovanje. Sve to nije bitno samo za karijeru, već i za sopstveni razvoj i lično zadovoljstvo. I – doza odgovornosti prema sebi i drugima, jer to današnjoj omladini treba preporučiti. Život je borba za stav, bolje sjutra ili uslove života, ali na pozitivan način. Never give up“.
Bankar podcast je podržala kompanija MTEL.
