Ratovi i klima: Stradaju ljudi a strada i kima

Da se vijeli svijet slaže da kao civilizacija možemo opstati samo ako se ujedinimo protiv klimatskih promjena – važilo je do pred kraj februara, do početka ratnih operacija na teritoriji Ukrajine. Sada kroz medije naklonjene obijema zaraćenim stranama provijava bojazan da ovaj rat zatvara vrata mogućnosti da se spriječi najgori scenario po planetu.

I dok svijet s jedne strane brine zbog miliona izbjeglica, skoka cijena goriva, računa za grejanje, hleba – ono oko čega se klimatolozi hvataju za glavu nalazi se miljama daleko, na Arktiku: posle Amazonske prašume, Arktik je drugi najveći rezervoar ugljenika na svijetu gdje se ispod debelog sloja permafrosta (“permanent frost” – vječiti led) nalazi dvostruko više organskog ugljenika nego u Zemljinoj atmosferi. Prema pisanju zapadnih medija, ovaj region se zbog ratnih dejstava zagrijava četiri puta brže od ostatka planete, usljed čega se otapa i permafrost čime se oslobađaaju ugljenik i metan – ovo, kažu, prijeti da pretvori Arktik u neto emiter ugljenika. Naučnici još nemaju podatke o tome koliko tačno ugljenika region apsorbuje ili emituje u određenom trenutku, pa tako niko i ne zna kada i pod kojim uslovima može doći do prelomne tačke.

Poseban problem je što su usljed ratnih sukoba koji su se prenijeli i na naučne zajednice zastala istraživanja na Arktiku koja bi trebalo da obezbijede značajne podatke o globalnom zagrijavanju. Upravo radi istraživanja u vezi sa Arktikom svojevremeno je osnovan Arktički savjet, međuvladino tijelo koje koordinira arktičku politiku i saradnju. Početkom marta je sedam od osam arktičkih država – Kanada, Danska, Finska, Island, Norveška, Švedska i Sjedinjene države – najavilo da će suspendovati svoje učešće u ovom tijelu. Naučnici smatraju da je zaustavljanje arktičke saradnje “pogubno po čovječanstvo” jer zaustavlja praćenje, razumijevanje i reagovanje na klimatske promjene na Arktiku, gdje se nalazi značajan izvor informacija”.

Direktne i indirektne emisije

Ratni sukobi najprije izazivaju povećanje emisija gasova usljed ratnih operacija. S druge strane, moglo bi se reći da na neki način utiču i na smanjenje emisija jer zaustavljaju lokalne ekonomije pa time i masovnu proizvodnju koja šteti planeti. Ipak, tokom sukoba obično dolazi do kolapsa upravljanja životnom sredinom što dovodi do drastičnog skoka zagađivača. Neodržive aktivnosti mogu trajati znatno duže od samih sukoba, zbog oslabljenih institucija i neuređenog sistema.

Meta borbi često su infrastrukturni objekti od vitalnog značaja, što uključuje i elektropogone i naftna postrojenja – procijenjeno je da su požari i izlivanja nafte tokom Zalivskog rata 1991. doprinijeli sa više od dva odsto globalnoj emisiji CO2 te godine. Ako se u blizini ratnih dejstava nalaze lednici, požari stvaraju čađ koja se taloži na ledu i izaziva njegovo ubrzano topljenje.

Meta ratovanja može biti i vegetacija, kao što je to bilo u Vijetnamu, Kambodži i Laosu kada je jedan od vojnih ciljeva bilo i uklanjanje šumskog pokrivača – tada je izgubljeno oko 45 odsto vijetnamske šume. Zapaljivim zmajevima spaljena su i zaštićena područja u Izraelu, u sjeveroistočnoj Siriji spaljeni su usjevi, a u Nagorno-Karabahu spaljena je šuma vjerovatno kako bi se omogućilo dronovima da lakše obavljaju svoje zadatke.

Indirektne emisije teže je kvantifikovati, ali je šteta koju nanose obično veća jer se proteže i u budućnost, i ima jači efekat na civilno stanovništvo.

Kada se uništi energetska infrastruktura, gorivo je ljudima i dalje potrebno pa se okreću štetnijim a manje efikasnim alternativama. Na primjer, u Siriji se nafta prerađuje u zanatskim radionicama, bez poznavanja problematike o zagađenju. Isto važi i kad je riječ o krčenju šuma za ogrijev i za potrošnju drvenog uglja kao što je to slučaj u Jemenu, Južnom Sudanu, Siriji.

Za isporuku hrane, vode i skloništa civilima potrebni su značajni resursi, a humanitarni sektor ima značajan ugljenični otisak: procjenjuje se da je u 2017. godini potrošnja goriva koštala 1,2 milijarde dolara ili čitavih pet odsto ukupnih troškova planiranih za pomoć, a iskorišćena je uglavnom za logistiku i napajanje generatora za električnu energiju. Bez humanitarne pomoći se u ovakvim slučajevima ne može, pa mnoge oganizacije već prelaze na čistu energiju kao što je to slučaj sa UNHCR, kako navode strani mediji.

Zbog ratnih sukoba zemlja stagnira, strane investicije se povlače a upravljanje državom je slabo što dovodi do toga da stare tehnologije koje su visoki zagađivači ostanu u upotrebi. Zatim, zastarjela energetska infrastruktura djelimično mijenja namjenu i usklađuje se sa potrebama stanovništva – primjera radi, elektrane koje su suočene sa prekidom u snabdijevanju gorivom prelaze na ugalj niskog kvaliteta, a u Libanu je čak elektrana Zouk radila na lož ulje. I transportne flote bivaju uništene pa se povlače ponovo u upotrebu stare koje su korišćene prije uvođenja regulatornih propisa, a ponovo se aktiviraju i napušteni rudnici.

Zastarjeli i neodržavani objekti nisu samo problem energetskog sektora: u Libiji, 90 odsto otpadnih voda ispušta se u more neprečišćeno, a skoro polovina postrojenja za prečišćavanje ne funkcioniše. I upravljanje čvrstim otpadom se pogoršalo – skoro 40 odsto otpada je ostalo na ulici gde su se stvorile alternativne deponije koje su zatim spaljivane na otvorenom. Slični problemi sa upravljanjem otpadom dešavali su se i u Gazi i Jemenu.

Do povećanja emisije ugljen-dioksida može dovesti i napuštanje poljoprivrednog zemljišta ukoliko je prethodno uništeno, kao što se dogodilo u području sjevernog Iraka. Takođe, uništavanje brana dovodi do nestašice vode, a to između ostalog onemogućava i pokušaje gašenja požara.

I oporavak je mač sa dve oštrice

Gradovi razoreni ratnim dejstvima ostaju zatrpani kontaminiranim otpadom, i zahtijevaju ozbiljnu rekonstrukciju što predstavlja ogroman izazov i zahtijeva veliku potrošnju energije. Procjenjuje se da je samo za raskrčivanje ostataka iz grada veličine Alepa u Siriji potrebno više od milion kamionskih tura.

Za izgradnju je potrebna ogromna količina materijala, a posebno je štetna proizvodnja cementa koja stvara skoro osam odsto GHG, a još je neefikasnija u područjima sa zastarjelom tehnologijom.

Za zanemarivanje nije ni čišćenje zaostalih mina po završetku sukoba, gdje prioritet nije ekologija već zaštita ljudskih života.

Mnogo je još elemenata koji, bilo tokom ili posle ratnih dejstava, negativno utiču na životnu sredinu. Ali, kad do njih dođe, logično je očekivati da se lokalno stanovništvo bori da preživi, bilo da je u pitanja način da se obezbijedi hrana, ili grijanje. I dok svi govorimo o “korporacijama koje misle samo na profit a ne i na planetu”, često zapostavljamo uticaj politike na životne uslove: odluke o pokretanju ratnih dejstava – ko god bio za to odgovoran – mogu trenutno da donesu satisfakciju jednoj od zaraćenih strana, ali je odgovornost za opstanak planete dobrim delom i u rukama svjetskih političara.

Piše: Lela Saković

Objavljeno u publikaciji „Klima i biznis – zašto se isplati poslovati održivo“

Check Also

Hrvatske banke očekuju veliko slivanje novca na tekuće i žiro račune krajem godine

Ukupni depoziti kod poslovnih banaka krajem juna su iznosili 383,3 milijarde kuna (51,1 milijardu eura), …

Leave a Reply

Your email address will not be published.