Male tajne velikih manipulatora: Kako od uglednih novinara napraviti budale

Kada je nova vlast u Gvatemali počela da donosi zakone koji su imali za cilj da uvedu demokratski sistem i tržišna pravila nalik onima u SAD, sjevernoamerička kompanija „Junajted frut“, koja je stekla ogromno bogatstvo na trgovini bananama zahvaljujući bezobzirnoj eksploataciji u zemljama centralne Amerike, angažovala je spin doktora Edvarda Bernejsa. Njegov glavni zadatak je bio da Gvatemalu proglasi „komunističkom prijetnjom“ te da otvori vrata za nesmetanu spoljnu intervenciju. Bernejs je podmetnuo laž kao „ekskluzivnu vijest“ najuglednijim novinarima „Njujork Tajmsa“, „Vašington posta“ i „Tajma“, podilazeći njihovoj sujeti. Izmišljotine koje su objavili, poslužile su kao argument da američka CIA izvrši krvavi puč u Gvatemali, što je bio uvod u katastrofu cijele Latinske Amerike u 20. vijeku. Bernejsov recept se u potpunosti primjenjuje i u naše vrijeme, i zato objavljujemo kratak pregled o tome kako je „otac modernog spinovanja“ napravio budale od najuticajnijih američkih novinara.

Mada nepoznati širokoj javnosti i malo zastupljeni u istorijskim analima, Edvard Bernejs i Sem Zemarej bili su vjerovatno dvojica ljudi koji su najviše uticali na sudbinu Gvatemale i, na izvestan način, čitave Srednje Amerike u 20. vijeku.

Izuzev što su obojica bili Jevreji koji nisu mnogo polagali na svoju vjeru, nisu se mogli više međusobno razlikovati po porijeklu, temperamentu i obrazovanju, piše Mario Vargas Ljosa.

Kralj banana

Sem Zemarej je potekao iz siromašne jevrejske porodice koja je živjela u carskoj Rusiji, ali je još kao dječak došao u SAD. Pokazaće se da je to čovjek koji je sposoban da uprkos nemaštini i lošem obrazovanju, stvori samoga sebe, pustolov koji je sa ušteđevinom od 150 dolara počeo da gradi posao sa bananama koji će ga učiniti milionerom.

Zemarej je počeo da prevozi banane iz srednjeameričkih prašuma u Nju Orleans i druge sjevernoameričke gradove. Tražnja za ovim, u to vrijeme egzotičnim voćem, je toliko brzo rasla da je postao međunarodni proizvođač banana. To je bio početak „Junajted fruta“, kompanije koja je polovinom prošlog veka proširila svoju mrežu po Hondurasu, Gvatemali, Nikaragvi, Salvadoru, Kostariki, Kolumbiji i nekim karipskim ostrvima. Kompanija je donosila više novca od ogromne većine američkih, pa čak i svjetskih preduzeća.

Surovo se obračunavajući sa podjednako beskrupuloznom konkurencijom, varajući nevične seljake i potkupljujući pohlepne vlasti, Zemarej je stekao vlasništvo nad zemljom koja je imala više hektara od prosečne evropske države. Od njega je zavisilo na hiljade radnika, posedovao je rudnike, željezničku i putnu mrežu, telekomunikacije, hotele i kockarnice, sa finansijskom moći koja je uveliko prevazilazila snagu država u kojima je poslovao. Zato je njegova kompanija dobila nadimak „Hobotnica“.

Kralj propagande

Nastojeći da uljepša javnu sliku o svojim poslovima, Zemarej je angažovao Edvarda Bernejsa, čovjeka koji je stvorio modernu propagandu. On je odnose s javnošću, od sporedne djelatnosti u kompanijama, uzdigao do intelektualne discipline najvišeg nivoa, kao deo sociologije, ekonomije i politike.

Ovaj potomak bogatih i uglednih jevrejskih doseljenika i nećak Sigmunda Frojda, držao je predavanja na uglednim američkim univerzitetima, objavljivao radove i knjige, predstavljajući svoju struku kao sinonim modernog doba i napretka. U svojoj knjizi „Propaganda“ (1928) napisao je proročansku rečenicu po kojoj će ostati upamćen: „Svjesno i pametno manipulisanje organizovanim navikama i mišljenjima masa važan je činilac demokratskog društva. Ko upravlja ovim nepoznatim društvenim mehanizmom, čini nevidljivu vladu koja ima pravu vlast u zemlji. Inteligentnoj manjini potrebna je trajna i sistemska upotreba propagande“.

Mada su njegovi kritičari isticali ovu tezu kao bezočnu negaciju demokratije, Bernejs je uspio da izgradi veoma dobre veze sa svim društvenim slojevima u SAD, ali pre svega sa diplomatama, političarima, vlasnicima novina, radija i televizijskih kanala, poslovnim ljudima i uspješnim bankarima. Bio je pametan, obrazovan, izuzetno vrijedan i vrlo šarmantan kad god je i gdje god je to bilo potrebno.

Bernejsove usluge su koristili mnogi predsjednici SAD, američko ministarstvo rata i CIA, pronalazači poput Tomasa Edisona i brojne kompanije, kao što su „Ford“, „Prokter&Gembl“, „Ameriken tobako“, a radio je i u mnogim TV i radio kompanijama, poput „CBS“-a.

Banana društveni napredak

Zemarej i Bernejs su počeli da sarađuju 1948. godine i mada sušte suprotnosti, bili su dobar tim. Bernejs je ubijedio Zemareja da na svojim posjedima u centralnoj Americi izgradi puteve, škole i ambulante, obezbijedi stipendije profesorima i najboljim studentima, kako bi sve to predstavljao u javnosti kao nepobitan dokaz da kompanija „Junajted frut“, osim što otvara na hiljade radnih mjesta, doprinosi svojim poslovanjem napretku i modernizaciji cijelog društva.

U isto vrijeme je podmićivao naučnike u SAD da propagiraju kako je radi zdravlja poželjno jesti banane u svako doba dana. Udarnu reklamu za mase je obezbijedio tako što je doveo u SAD brazilsku pevačicu i igračicu Karmen Mirandu, poznatu kao „Čikita Banana“ iz filmova i predstava. Ona je postigla ogroman uspjeh sa svojim šeširima punim banana i pjesmama koje su slavile blagotvorne osobine ovog voća.

Bernejs je uspio i da Zemareja poveže sa političkim moćnicima u SAD, što će biti presudno da kompanija „Junajted frut“ dobije podršku američkih vlasti kada njenim privilegijama u Gvatemali zaprijeti revolucija koja je izbila u toj zemlji 1944. godine. Zakoni koje je počela da donosi prva demokratski izabrana vlast na čelu sa novim predsjednikom Huanom Hose Arevalom, uznemirili su rukovodstvo kompanije u Bostonu. Zato je donijeta odluka da Bernejs otputuje u Gvatemalu i ustanovi da li je Arevalo prikriveni komunista.

Opasnost nije komunizam, već demokratizacija

Bernejs je u Gvatemali razgovarao sa veleposednicima, oficirima, bankarima, poslanicima, policajcima, strancima koji su odavno živjeli u toj zemlji, sindikalnim vođama, novinarima i, naravno, sa funkcionerima ambasade SAD i rukovodiocima „Junajted fruta“. Kada se vratio u Boston, podneo je upravi kompanije sljedeći izvještaj:

„Opasnost da Gvatemala postane komunistička i pretvori se u uporište za infiltraciju Sovjetskog Saveza u Srednju Ameriku nije realna, mada nama odgovara da se vjeruje da jeste, naročito u SAD. Prava opasnost je drukčija. Lično sam razgovarao sa predsjednikom Arevalom i njegovim najbližim saradnicima. On je podjednako antikomunista kao vi i ja. No, ma kako to vama paradoksalno zvučalo, njegova čvrsta opredijeljenost za demokratiju predstavlja ozbiljnu opasnost za ’Junajted frut’. To je gospodo dobro znati, ali ne i reći. Arevalo bi želio da od Gvatemale napravi demokratiju nalik onoj u SAD. Mada mi njegovi napori da od svoje zaostale zemlje stvori modernu demokratiju izgledaju beskorisno, svaki napredak na tom planu, nemojmo se zavaravati, bio bi veoma štetan za nas.
Evo nekoliko primjera. Arevalo je odobrio zakon o radu koji dozvoljava osnivanje sindikata u preduzećima i na imanjima i dopušta radnicima i seljacima da se u njih učlanjuju. Sastavio je i jedan antimonopolski zakon, istovjetan onome koji postoji u SAD. Možete već zamisliti šta bi za ’Junajted frut’ značila primjena sličnih mjera da bi se zajemčila slobodna konkurencija: ako ne propast, barem ozbiljan pad prihoda.
Oni ne zavise samo od efikasnosti našeg rada, nego i od monopola koji udaljava od naših posjeda moguće takmace i od povlašćenih uslova u kojima radimo, izuzeti od poreza, bez sindikata i bez rizika i opasnosti koje sve to donosi. Problem nije samo Gvatemala. To je mogućnost zaraze ostalih srednjeameričkih zemalja i Kolumbije idejom da se pretvore u ’moderne demokratije’.
’Junajted frut’ bi morao da se sukobi sa sindikatima, sa međunarodnom konkurencijom, da plaća porez, obezbijedi zdravstveno osiguranje i penzije radnicima i njihovim porodicama. Dakle, ako se Gvatemala demokratizuje, najveća opasnost je u lošem primjeru drugima“.

Kako laž učiniti vjerodostojnom

Šta je Bernejs predložio kao lijek protiv ove opasnosti? Liječenje se sastojalo od istovremenog djelovanja na vladu SAD i na tamošnje javno mnjenje, koje većinom nije znalo ni da Gvatemala postoji, a kamoli da predstavlja problem. To je u načelu bilo dobro.

„Mi smo ti koji treba da prosvijetlimo javnost. Kako? Tako što ćemo je ubijediti da je Gvatemala trojanski konj za Sovjetski Savez da se ubaci u dvorište SAD. Da bi ova zemlja bez energičnog djelovanja Vašingtona mogla da bude prvi satelit Sovjetskog Saveza u Novom svijetu. Treba da otvorimo oči štampi, radiju, televiziji, da se opasnost nalazi samo dva sata leta od SAD i na korak od Panamskog kanala.

Bilo bi dobro da se sve to desi spontano, bez bilo čijeg vidljivog planiranja i vođstva, ponajmanje našeg, jer mi imamo interesa u tome. Ideja da je Gvatemala na pragu da padne u sovjetske ruke ne treba da potekne od republikanske, desničarske štampe u SAD, već od one progresivne, koju čitaju i slušaju demokrate, dakle od centra i ljevice. Ta štampa ima najviše publike. Da bi sve djelovalo vjerodostojnije, to treba da bude djelo liberalne štampe.“

Bernejs je zato oprezno pristupio vlasnicima, direktorima i vodećim novinarima američkih liberalnih listova, kako se ne bi osjetili zloupotrijebljenima. Sve je moralo da teče spontano, da deluje kao da su to „ekskluzivne vijesti“ koje je otkrivala svijetu slobodna progresivna štampa. Trebalo je pažljivo podilaziti egu novinara, koji je obično bio preveliki.

Uvod u decenije smrti i užasa

Sve što je Bernejs izgovorio na toj znamenitoj sednici uprave „Junajted fruta“ u Bostonu ostvareno je do posljednjeg detalja, potvrđujući njegovu tezu da će se ubuduće publicitet uobličiti u glavno oruđe moći i manipulacije javnim mnjenjem, kako u demokratskim, tako i u autoritarnim zemljama.

Gvatemala je odjednom počela da se pojavljuje u reportažama „Njujork tajmsa“, „Vašington posta“ i nedjeljnika „Tajm“, gdje se ukazivalo na rastuću opasnost po slobodni svijet od uticaja koji je Sovjetski Savez sticao u toj zemlji, preko vlade u koju su se, mada naizgled demokratske, infiltrirali komunisti. Odjednom su američki časopisi počeli da šalju dopisnike u Gvatemalu, gdje su od Bernejsovih saradnika dobijali fascikle pune dokumenata koji su potvrđivali kako su strahovi opravdani. Sa rasplamsavanjem Hladnog rata, Bernejs više nije morao da podgrijava paranoju od komunizma, jer su strahovi lančano hranili jedni druge, a propaganda je potpuno prekrila stvarnost.

Tako je uz pomoć laži i naravno Cije, krvavo svrgnuta demokratska vlast u Gvatemali 1954. godine, što je bio uvod u dugoročnu katastrofu za cijelu Latinsku Ameriku. Usledile su oružane pobune širom kontinenta i decenije smrti, užasa, vojnih diktatura, piše Ljosa.

Nakon što je Sem Zemarej umro u novembru 1961. godine, „Hobotnica“ je počela da se raspada. Nekoliko godina kasnije ubio se njen predsjednik i kompanija je ubrzo prestala da postoji, ostavivši za sobom najgore uspomene i naziv „banana država“ za politički nezrele zemlje kojima upravljaju strani interesi.

Izvor: Biznis & finansije, Biznis top 2020/21

Check Also

Taksisti traže markiranje goriva, limitiranje cijena benzina i dizela na maksimalnih 1,10 po litru

Strukovni sindikat taksista Crne Gore tražu hitno zakazivanje vanredne sjednice Skupštine Crne Gore, a povodom …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *