Ekonomisti ne znaju sve o ekonomiji

Kako sve više akademika sa zabrinutošću odmjerava prekomjernu Bajdenovu potrošnju, važno je podsjetiti se da su njihove prognoze često pogrešne.

Jedno od najvećih pitanja koje trenutno visi nad američkom ekonomijom je da li vlada troši previše novca. Neki istaknuti ekonomisti upozoravaju da je vrijeme da se pritisnu kočnice.

Paket pomoći predsjednika Džoa Bajdena za saniranje posljedica pandemije od 1,9 biliona dolara prvi je po veličini nakon iznosa od 3,1 bilion dolara sličnih izdataka još iz 2020; a sada predsjednik planira najmanje dvije nove velike inicijative za potrošnju na infrastrukturu i otvaranje novih radnih mjesta.

Neki ekonomisti brinu da je to previše i da veći porezi neće moći da pokriju svu novu potrošnju. Ako je to slučaj, a Federalne rezerve odluče da kamatne stope drže na niskom nivou, rezultat bi mogao da bude ubrzanje inflacije.

Ali prije nego što dođe do prevelike uzbune, sjetite se da je makroekonomija teška tema, pa čak i stručnjaci znaju samo malo o tome kako ekonomija funkcioniše.

Dakle, iako bi definitivno trebalo da obratimo pažnju na intuiciju ekonomista u vezi sa stvarima poput državne potrošnje, inflacije i nezaposlenosti, takođe treba imati na umu da su njihove izjave daleko od stvarnog zaključka.

Prije nego što dođe do prevelike uzbune, sjetite se da je makroekonomija teška tema

Uzmimo, na primjer, nedavnu seriju tvitova bivšeg predsjedavajućeg Vijeća ekonomskih savjetnika Džejsona Furmana u kojoj je izjavio da većina ekonomista sa kojima razgovara misle da je Bajdenov paket olakšica prevelik, nema veze sa budućim računima koji će doći na naplatu.

Naravno, ovo možda nije konsenzus svih ekonomista; to bi jednostavno moglo predstavljati razmišljanje odabranog skupa ekonomista unutar Furmanovog balona. Ali pretpostavimo da je to zaista konsenzus među akademicima. Da li treba da se brinemo?

Hajde da razgovaramo o tome. Prvo, važno je shvatiti da, za razliku od inžinjera ili čak meteorologa, ekonomisti zapravo nemaju teorije koje mogu predvidjeti stvari poput inflacije ili nezaposlenosti sa bilo kojom vrstom pouzdanosti.

Najsloženiji modeli akademskog predviđanja mogu samo da daju maglovitu sliku o tome kako će ekonomija izgledati nakon tromjesečnog horizonta, a čak i tada imaju tendenciju da imaju slabije performanse u odnosu na mnogo jednostavnije modele koje bi student koji je diplomirao mogao da napravi i pokrene za nekoliko minuta.

Dakle, iako je teoretski moguće da ovi modeli koji ne mogu predvidjeti budućnost, ipak mogu predvidjeti efekte vladine politike, vrlo je mala vjerovatnoća da tako bude.

Dakle, ekonomisti nemaju kristalnu kuglu. Ono što imaju je znanje akumulirano trošenjem velike količine vremena na gledanje ekonomske statistike, proučavanje istorije i čitanje vijesti. Dakle, bilo koji algoritam mašinskog učenja koji postoji u njihovoj glavi za generisanje njihove intuicije ima i mnogo više iskustva i mnogo više podataka od prosječne osobe, što im omogućava da imaju mnogo bolji uvid.

Postoje neki dokazi da je to tačno barem za ekonomiste Federalnih rezervi. Brojne studije sugerišu da prognoze Fedovog Greenbooka premašuju druge metode predviđanja, kao i ekonomiste iz privatnog sektora, kada je riječ o predviđanju inflacije.

To bi moglo biti zbog superiorne intuicije Fedovih ekonomista, ili – što je vjerovatnije – može biti da imaju pristup boljim podacima od bilo koga drugog. Ako je ovo drugo, to znači da akademici, koji nemaju pristup Fedovim podacima, ne bi imali prednost.

Važno je shvatiti da, za razliku od inžinjera ili čak meteorologa, ekonomisti zapravo nemaju teorije koje mogu predvidjeti stvari poput inflacije ili nezaposlenosti sa bilo kojom vrstom pouzdanosti

Takođe možemo pogledati Američku komisiju za ekonomske stručnjake, koju vodi Inicijativa za globalna tržišta pri Poslovnoj školi Booth Univerziteta u Čikagu. Ovo je redovno istraživanje vrhunskih akademskih ekonomista o različitim političkim pitanjima.

Na primjer, osvrćući se na 2012. godinu, možemo vidjeti da se ekonomisti uglavnom nijesu previše brinuli da će Fedova treća runda kvantitativnog popuštanja proizvesti značajnu inflaciju.

Ali, zapazite koliko su ekonomisti bili nesigurni! Iako dva prethodna kruga kvantitativnog popuštanja očigledno nijesu uspjela da podstaknu inflaciju, manje od polovine anketiranih ekonomista bilo je spremno da to isktakne rekavši da će rezultati 2021. biti isti! Dakle, intuicija ekonomista ovdje ne dobija pune ocjene.

Takođe, ekonomisti se ponekad prilično odlučno predomisle u vezi sa osnovnim političkim pitanjima. U 2013. godini IGM istraživanje pokazalo je da 34% najboljih ekonomista misli da bi federalna minimalna zarada od devet dolara po satu značajno smanjila zaposlenost radnika sa niskim platama.

Ali do 2015. godine, samo 26% se saglasilo da bi federalna minimalna zarada od 15 dolara u velikoj mjeri naškodila zapošljavanju sa niskim platama. A onda je do 2020. taj broj iznosio i do 40%!

Minimalna zarada je jedno od najosnovnijih, klasičnih pitanja ekonomske politike; ako stavovi ekonomista o njemu ovako osciliraju, to znači da njihova intuicija po pitanju ove politike nije čvrsto usidrena.

Dakle, iako je dobro dobiti mišljenje ekonomista o pitanjima poput toga da li Bajden troši previše, važno je ne uzimati to kao jevanđelje. Makroekonomija je toliko suštinski složena tema da su čak i vrhunski stručnjaci često slijepi i vode slijepe. Ako je Furman u pravu oko konsenzusa akademika, to bi značilo da bi Bajden trebalo da bude malo oprezniji u pogledu potrošnje i deficita, ali samo malo.

Izvor: Portal Analitika

Check Also

Osnivači Googlea od maja ove godine prodali dionice vrijedne više od milijardu dolara

Osnivači Googlea i suvlasnici kompanije Alphabet Larry Page i Sergey Brin su od maja ove …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *