Slučaj “Wirecard”: Finansijski “Dosije X”

Pranje ruku predstavlja glavnu aktivnost i u raspletu skandala koji je izbio nakon bankrota njemačke finteh kompanije „Wirecard“. Kako to već biva, sada ispada da su o ovoj „najvećoj finansijskoj bruci u istoriji Nejmačke“, čije su razmjere tolike da se u istraživanje uključila i Evropska komisija – svi sve znali od početka. Samo su se pravili da ne znaju šta se „iza brda valja“ u firmi za koju se ispostavlja da tokom dvadeset godina nije radila ništa drugo osim sumnjivih poslova.

Vijest da je njemačka finteh kompanija „Wirecard“ objavila bankrot krajem juna ove godine, priznavši da su 1,9 milijardi eura koji su u kompanijskim knjigama vođeni na računu na Filipinima – nepostojeći, za iole upućenije u njeno poslovanje i nije bila vijest. Ako ništa drugo, britanski ekonomski časopis „Financial Times“ je tokom posljednjih pet godina objavio više od pedeset upozoravajućih tekstova o poslovanju ove kompanije, pod zajedničkim nazivom „Kuća Vajerkard“, aludirajući na poznatu televizijsku seriju „Kuća od karata“.

U tekstovima, koji su u velikoj mjeri bili zasnovani na izvorima u samoj kompaniji, navodilo se da je „Wirecard“ započeo svoj uspon u sivoj zoni, kao tehnološka podrška za plaćanje na sumnjivim internet stranicama vezanim za pornografske sadržaje, kockarnice i kladionice. Uprkos tome, kompanija je 2005. godine dospjela na Frankfurtsku berzu, a njena vrijednost je neprekidno rasla.

Kada je „Financial Times“ počeo da piše 2015. godine o ovoj „malo poznatoj kompaniji u široj javnosti“, ona je vrijedela pet milijardi eura, da bi dve godine prije objave bankrota dostigla vrijednost od čak 24 milijarde eura, premašivši vrijednost „Deutsche Bank“-e. Iz ovih tekstova, ali i istrage koja je uslijedila proizilazi da je „Wirecard“ i na berzu dospio prevarom, odnosno da tokom proteklih dvadeset godina i nije radio ništa drugo osim sumnjivih poslova. Kako je to bilo moguće pored tolikih regulatora, nadležnih finansijskih institucija, uglednih rejting agencija i revizorskih kuća?

Kupovina tržišta

„Wirecard“ je osnovan 1999. godine u Minhenu, kao tehnička podrška platnom prometu preko inetrneta za kompanije koje su se bavile pornografskim sadržajima, kockom i klađenjem. U to vrijeme, plaćanje onlajn kreditnim karticama je i u daleko manje sumnjivim poslovima bilo vrlo komplikovano, a kada je pukao „internet balon“ početkom dvijehiljaditih, kompanija se našla u ozbiljnim problemima. Onda je 2002. godine kompaniju preuzeo Austrijanac Markus Braun, koji je doktorirao ekonomiju na Univerzitetu u Beču, a potom se zaposlio kao konsultant u revizorskoj kompaniji KPMG.

Njegovim dolaskom na čelo firme, „Wirecard“ se od tehnoloških sve više okreće finansijskim uslugama, koje postaju primarne kada je kompanija 2005. godine dospjela na Frankfurtsku berzu. Godinu dana ranije, izvršeno je spajanje „Wirecard“-a sa kompanijom „InfoGenie“, kol centrom koji je zbog razvoja interneta gubio tržište i akcionare.

Spajanje sa kompanijom „Wirecard“ je prihvaćeno kao dokapitalizacija, „InfoGenie“ je opstao na berzi, da bi potom cijela kompanija preuzela ime „Wirecard“. Danas mnogi komentarišu da je ovo spajanje sprovedeno samo da bi „Wirecard“ zaobilazno dospio na berzu, izbjegavši uobičajene procedure koje potencijalnim akcionarima omogućavaju uvid u poslovanje kompanije.

Kako bi ojačao poziciju na finansijskom tržištu, „Wirecard“ je preduzeo niz akvizicija. Prva od značajnijih bilo je preuzimanje firme „Xcom“, koja je posle preimenovana u „Wirecard Bank“ i dobila licencu od kompanija „Visa“ i „Mastercard“. Ali nakon izbijanja globalne finansijske krize, njemačko Uduženje malih akcionara je 2008. godine optužilo „Wirecard“ da falsifikuje svoje bilanse. U nastojanju da ne izgubi reputaciju, kompanija je uzela za revizora jednog od „velike četvorke“, revizorsku kuću „Ernst&Young“ i najavila nove akvizicije.

Cilj su uglavnom bile azijske kompanije za platni promet. Najveća akvizicija, vredna 340 miliona dolara realizovana je u Indiji, a preuzimanja su sprovedena i u Singapuru, Novom Zelandu, Australiji, Maleziji, Hong Kongu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima. „Wirecard“ se proširio i na tržište SAD, preuzimanjem pripejd servisa od korporacije „Citibank“, kao i u nekoliko evropskih zemalja – Velikoj Britaniji, Rumuniji i Irskoj.

Drugim riječima, kompanija je kupovala tržište. U trenutku kolapsa, „Wirecard“ je procesuirao digitalna plaćanja u 250.000 firmi koje se bave prodajom, uključujući i velike trgovinske lance kao što su „Aldi“ i „Lidl“.

„Financial Times“ je došao do podataka da je „Wirecard“ u Aziji uplaćivao određene iznose unaprijed za kompanije koje je kupovao. Menadžment je takve poteze objašnjavao kao „ulaganja u odnose s klijentima“ kompanije koju je preuzimao, kako bi ih dodatno odobrovoljio da prihvate novog partnera, te kako je to „poslovni običaj u Aziji“.

Kupovna cijena „odnosa s klijentima“ uračunavala se u konačnu vrijednost preuzete kompanije, i ujedno u ukupnu vrijednost „Wirecard“-a. Novinari su otkrili da je nematerijalna vrijednost njemačke kompanije dramatično rasla iz godine u godinu, najviše zahvaljujući upravo sve višoj procjeni vrijednosti „odnosa s kupcima“. Upozoravali su na transakcije koje se vrte u cijelom nizu zemalja, kako bi se sakrio trag novcu, te da je novac koji je potekao iz „Wirecard“-a, u njegovoj firmi u Indiji bio predstavljen kao izvorni prihod kompanije od prodaje usluga na tržištu.

Konačni obračun

Prve veće sumnje u javnosti pojavile se se upravo povodom poslovanja kompanije na azijskom tržištu, gdje su analize pokazale da su „Wirecard“-ove operacije znatno manje nego što se prikazuju. Zatim su krenule optužbe o pranju novca, koje je ispitivao i njemački regulator BaFin. Uprkos svemu tome, „Wirecard“ je u 2018. godini postigao svoju najveću vrijednost na berzi.

Kada je prošle godine u njegovu filijalu u Singapuru upala finansijska policija, njemački regulator je zaustavio berzanske operacije. Potom je revizorska kuća EY objavila kako ne može da potvrdi neke stavke iz bilansa kompanije, pa je „Wirecard“ angažovao konkurenciju, revizorsku kuću KPMG. „Wirecard“ je izdao 500 miliona eura obveznica koje je rejting agencija „Moody’s“ ocijenila kao kvalitetne za investitore.

Međutim, „SoftBank“, jedan od kljućnih ulagača u „Wirecard“-u je preko banke „Credit Suisse“ prodao svojih 900 miliona eura obveznica. Posumnjalo se u insajdersku trgovinu, jer su kupci tih obveznica bili berzanski mešetari, koji su ih kupovali kladeći se na pad ceijne. Drugim riječima, počela je panika.

Podsjetimo i da je japanski „SoftBank“, jedan od najznačajnijih tehnoloških investitora u svijetu koji je svojevremeno spasao „Yahoo“ od propasti i bio prvi ulagač u kinesku kompaniju „Alibaba“, ne tako davno bio povezan sa još jednim velikim finansijskim skandalom. Pretrpio je gubitak od milijardu dolara kao ulagač u kompaniju „WeWork“, koja se lažno predstavljala kao „tehnološka“, iako je samo iznajmljivala prostorije startap i tehnološkim kompanijama.

Na kraju, „Wirecard“ je morao da prizna da ne može da nađe tih famoznih 1,9 milijardi eura i objavio je bankrot. Markus Braun je i dalje u pritvoru, dok je drugi Austrijanac, bivši direktor finansija Jan Marsalek u bjekstvu. Prozivaju se njemački ministar finansija Olaf Šolc, državni zavod za nadzor vrijednosnih papira BaFin, Njemačka savezna banka, pa i sama kancelarka Angela Merkel, dovodi se u pitanje povjerenje u njemački finansijski sistem, u istragu se uključila i Evropska komisija…

No, već iz same rekonstrukcije događaja o usponu „Wirecard“-a i njegovom nesmetanom mešetarenju na svjetskom finansijskom tržištu punih dvadeset godina, jasno je da ovo nije samo poslovni skandal koji se svodi na problematični kompanijski menadžment, niti propust jedino njemačkog finansijskog sistema. Budući da globalni svet finansija sve više nalikuje Hičkokovom filmu „Držte lopova“, u kome najveći lopov najglasnije viče u masi da se uhvate kradljivci, najvjerovatnije su u pravu oni analitičari koji prognoziraju da će epilog ove finansijske bruke biti „tresla se gora, rodio se miš“.

Zorica Žarković

Izvor: Bif.rs

Check Also

Crna Gora je 39. najmanja država na svijetu (infografika)

Državne granice možda su samo ljudske konstrukcije, ali su moćne. Rusija, Kanada, SAD itd – …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *