Natprosječno uspješni – odnos talenta i rada: Pravilo “10 hiljada sati”

Šta izdvaja one koji su napravili vrhunske karijere u poređenju sa drugima, takođe talentovanim i vijrednim? Decenijska istraživanja su pokazala da je natprosjječno uspešnima zajedničko nešto što je postalo poznato kao „pravilo deset hiljada sati“.

Oni su još od najranije mladosti radili ne mnogo, već mnogo, mnogo više od drugih talentovanih vršnjaka. Ovo pravilo važi čak i za rok muziku, koja se u javnosti doživljava kao sve suprotno samodisciplini i mukotrpnom radu. Tako su „Bitlsi“, najuspješnija rok grupa svih vremena, pijre nego što su se proslavili svirali više sati nego većina današnjih bendova u cijeloj svojoj karijeri.

Poređenja u razvojnom putu vrhunskih sportista, šahovskih velemajstora, naučnika u različitim oblastima, programera i onih koji su kasnije osnovali najpoznatije tehnološke gigante pokazuju da su svi oni još od rane mladosti radili mnogo više od drugih u oblasti koja ih je učinila natprosječno uspješnima. Konkretno, već do dvadesete godine imali su „karijeru“ od približno deset hiljada sati rada kako bi usavršili svoj talenat.

Ovo pravilo se naročito potvrdilo u oblasti za koju mnogi vjeruju kako je urođeni talenat neprikosnoveni vodič ka uspjjjehu – u umetnosti, piše poznati naučni novinar Malkom Gledvel u svojoj knjizi „Natprosečni“.

Kako se postiže uspjeh?
Jedno od najpoznatijih istraživanja o ovoj problematici sproveo je devedesetih godina prošlog vijeka psiholog Anders Erikson, sa dvojicom kolega sa elitne muzičke akademije u Berlinu. Uz pomoć profesora sa akademije podijelili su studente sa odsjeka za violinu u tri grupe.

U prvu su svrstali buduće zvijezde, studente sa potencijalom da postanu solisti svjetske klase. Drugu grupu su činili oni koje su profesori ocijenili kao „solidne“. U trećoj su bili studenti za koje su procijenili da najvjerovatnije neće nikada nastupati na koncertima, sa perspektivom da predaju muzičko obrazovanje u nekoj državnoj školi.

Studentima u svim grupama su postavili isto pitanje: koliko su vježbali od trenutka kada su violinu prvi put uzeli u ruke?

Magična brojka

Ispostavilo se da su svi ispitanici počeli da sviraju u istom uzrastu, kada im je bilo oko pet godina. Prvih nekoliko godina vježbali su približno isto – dva do tri sata nedjeljno. Ali u uzrastu od osam godina počele su da se pojavljuju prve ozbiljne razlike.

Najbolji studenti u klasi su već do devete godine vjježbali šest sati nedeljno, a potom sve više da bi u dvadesetoj vježbali i preko trideset sati nedjeljno. Šta više, vrhunski izvođači su u tim godinama dostigli „kvotu“ od deset hiljada sati vježbe. Prosječni studenti su do tog doba dostigli osam hiljada sati, a oni kojima su profesori predviđali da će predavati muzičko obrazovanje u školama imali su iza sebe tek četiri hiljade sati vježbe.

Erikson i njegove kolege zatim su uporedili pijaniste amatere sa profesionalnim pijanistima. Došli su do istog zaključka. Amateri u djetinjstvu nikada nisu vežbali duže od tri sata nedjeljno, a do dvadesete godine njihov rad je „nakupio“ oko dvije hiljade sati. S druge strane, profesionalci su od djetinjstva stalno povećavali trajanje vježbi, da bi u dvadesetoj godini, kao i violinisti, dostigli tih „magičnih“ deset hiljada sati.

Ne mnogo, već mnogo, mnogo više

U Eriksonovoj studiji zapanjujuće je to što ni on ni njegove kolege nisu mogli da pronađu neki urođeni talenat koji je toliki da je muzičaru obezbijedio da „bez po muke“ ostvari vrhunsku karijeru, vježbajući samo dio vremena koje su njegove kolege mukotrpno, iz dana u dan, posvećivale usavršavanju. Nisu, međutim, otkrili ni „štrebera“, nekog koji nije posjedovao mnogo talenta, ali je taj nedostatak uspio da nadomesti manijačkim radom i upornošću.

Njihovo istraživanje ukazuje na to da kada muzičar po svojim sposobnostima sazre za vrhunsku muzičku školu, njegovo dalje napredovanje zavisi jedino od uloženog rada. Međutim, oni koji su dospjeli na sam vrh, ne rade samo više od drugih. Ne rade čak ni mnogo više. Oni rade mnogo, mnogo više.

Detaljnija istraživanja pokazuju da je ovo pravilo važilo i za one koje je istorija ovjenčala slavom „čuda od djeteta“, kao što se vjerovalo za Mocarta, jednog od najslavnijih kompozitora u muzičkoj istoriji, za koga se tvrdi da je počeo da komponuje već u šestoj godini.

Međutim, kako se ističe u knjizi „Objašnjeni genije“ psihologa Majkla Haua, „prema standardima zrelih kompozitora, Mocartova rana djela se ne odlikuju posebnim kvalitetom. Te ranije komade vjerovatno je napisao njegov otac, pa su posle dotjerivani. Mocart je mnoge kompozicije napisao u djetinjstvu, ali prvi koncert koji se danas smatra remek djelom, komponovao je tek kada je imao 21 godinu i iza sebe na hiljade i hiljade sati rada i muzičkog staža“.

Muzički kritičar Herold Šenberg je još radikalniji u odnosu na standardni „mit o Mocartu“, sa tvrdnjom da se muzičko čudo od djeteta ustvari kasno razvilo, jer je tek u dvadeset i nekoj godini svoje karijere kompozitora napisao svoje najveće djelo.

Kako su Bitlsi postali Bitlsi

Ipak, možda je još zanimljiviji jedan drugi primjer, ne samo zato što nam je istorijski bliži, već i stoga što se odnosi na muziku koja se u široj javnosti nikako ne povezuje sa samodisciplinom i mukotrpnim radom. Naprotiv, ona je sinonim za bunt, rušenje ustaljenih vrijednosti, razuzdanost u upražnjavanju seksa, alkohola i opijata, pa i za anarhiju. Naravno, riječ je o rok muzici, a primjer su „Bitlsi“, britanska rok grupa koja uprkos različitim ukusima i mišljenjima, i danas vodi na prestižnim listama najuspješnijih u istoriji rok muzike.

Kao presudan momenat u karijeri četvorice muzičara, Džona Lenona, Pola Makartnija, Džordža Harisona i Ringo Stara, smatra se njihov nastup u Sjedinjenim Državama 1964. godine, gdje su pokrenuli takozvanu „britansku invaziju“ na američku muzičku scenu i nizali hitove koji su se jako razlikovali od dotadašnje popularne muzike.

Ali ono što je, prema istraživačima, ali i prema kasnijim izjavama Džona Lenona, bilo presudno da od talentovanih amatera postanu vrhunski i najslavniji profesionalci svog vremena bila je „tezga“ po striptiz barovima u Hamburgu, još u vrijeme kada su bili neafirmisana rok grupa srednjoškolaca.

Od izrabljujuće tezge do svjetskog vrha

Kada su „Bitlsi“ 1960. godine preko niza slučajnih poznanstava dobili ponudu da sviraju u klubovima u Hamburgu, njima se to činilo kao san – ne zbog oskudne zarade, već zbog očekivanja da će biti seksa i alkohola u izobilju. Ali za razliku od Liverpula, gdje su imali jednočasovne nastupe i svirali samo svoje najveće hitove, odnosno uvjek jedne iste pjesme, u Hambrgu su nastupi u klubovima trajali prosječno osam sati, sedam dana u nedjelji.

Osim što su morali da obogate repertoar i da pored sopstvenih sviraju obrade mnogih drugih rok, ali džez izvođača, kao stranci su bili prinuđeni da se trude i dokazuju daleko više od domaćih grupa.

U periodu od 1960. do 1962. godine, „Bitlsi“ su pet puta gostovali u Hamburgu. Tokom prvog boravka svirali su 106 noći, pet i više sati po nastupu. Tokom drugog gostovanja svirali su 92 puta. Kad su tamo otišli treći put, nastupali su 48 puta, odnosno svirali su ukupno 172 sata. Posljednja dva „hamburška aranžmana“ dodala su tome još 90 sati. Kada se sve sabere, svirali su 270 noći u roku od samo godinu i po dana. Do 1964. godine, kada su postigli svoj prvi ozbiljan uspjeh, prema gruboj procjeni nastupali su uživo oko 1.200 sati, što ne uključuje vrijeme provedeno u vježbanju mimo scenskih nastupa. Danas većina bendova ni u celoj svojoj karijeri ne odsvira toliko sati, ističe Gledvel u svojoj analizi.

Šta je Hamburg značio za uzlet „Bitlsa“ na svjetski vrh opisuje i Filip Norman, autor knjige „Shout!“ o uspjehu četvorke iz Liverpula. „Kada su otišli u Hamburg, na sceni nisu bili ništa posebno. Nimalo nisu bili disciplinovani, niti tehnički naročito kvalitetni. Međutim, posle svirki u Hamburgu, zvučali su kao niko do tada. Tamo su izgradili svoj pravi muzički identitet. Tamo su postali ono što će ih zauvjek izdvojiti od svih drugih“.

Izvor: Bif.rs

Check Also

Koliko je zlata ostalo na svijetu?

Prošlog mjeseca cijena zlata dostigla je rekord, popevši se na iznad 2.000 dolara po unci.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *