Ko će platiti račun od 8.000.000.000.000 eura

Očekuje se da će zastoj zbog pandemije korone ove godine koštati 8.000.000.000.000 eura. Riječima: osam triliona eura. To je vrijednost neproizvedenih automobila, neobrezane kose i neprikazanih filmova, kao rezultat globalnog zatvaranja, izračunatog od Međunarodnog monetarnog fonda.

Ali to nije jedini trošak. Uz to, postoji još sedam triliona eura koje države troše kako bi uštedile radna mjesta i pokrenule posao. Zajedno, to rezultira masovnim preusmjeravanjem resursa.

Pitanje koje se postavlja s obzirom na ovu dimenziju glasi: ko će platiti račun? Na to postoji nekoliko odgovora. Jedan je: niko. Na prvi pogled zvuči nepristojno, ali iz današnje perspektive nije posve nevjerovatno. Širom svijeta bogate zemlje poput SAD-a, Japana, Njemačke i Austrije trenutno dobijaju jeftine kredite, gotovo uz nultu kamatu. Dakle, ove zemlje mogu upasti u ogroman dug, ali teško da će to osjetiti sve dok mogu obnoviti zajmove iznova i iznova jednako jeftino, piše bečki Standard.

Kao rezultat ekonomskog zastoja, mnogi investitori ionako ne znaju gdje uložiti svoj novac. Neće se u dogledno vrijeme graditi nove tvornice. Mnogi koji to sebi mogu priuštiti, radije će prvo uštedjeti. Taj višak kapitala znači da će cijena novca, kamata još dugo ostati vrlo niska. Uz malo sreće, kombinacija niskih kamatnih stopa i umjerenog ekonomskog rasta tokom sljedećih pet do deset godina moglo bi uzrokovati da se dug koji je tako brzo porastao vremenom smanjuje.

Ali ne mora biti tako. Šta ako ekonomije opet počnu raditi glatko, a inflacija poraste? Tada bi i kamate porasle, a kula ogromnog duga postala bi skuplja. Osim toga, u narednim godinama nastavit će se ulagati u skupe investicije, posebno u svrhu zaštite klime. Sve bi to i dalje trošilo novac koji odnekud mora doći.

Pa možda će, kada pandemija corone popusti, brzo početi rasprava o tome odakle bi vlada trebale uzeti dodatni novac. Moramo li uštedjeti ili povećati porez? Očekivani uticaj krize na raspodjelu dohotka i bogatstva usko je povezan s tim pitanjem.

Teško da se iko bavio tim problemom koliko Walter Scheidel, ekonomski historičar sa Univerziteta Stanford. Nejednakost se istorijski smanjila zbog velikih kriza. Drugačije je s trenutnom. – Iz današnje perspektive jaz u prihodima vjerovatno će se povećati zbog krize, kaže Scheidel.

Dobra vijest: samo najgore katastrofe poput kuge, ratova i revolucija imale su uravnoteženi učinak na prihode. Tada su uništena velika bogatstva i oni radnici koji su preživjeli mogli su pregovarati o boljim uslovima, jer ljudi nedostaje. To je smanjilo nejednakost, ali je opći nivo blagostanja pao.

Scheidel to danas ne očekuje: koliko god tragična bila trenutna pandemija korone, na sreću je stopa smrtnosti prema itorijskim poređenjima niska. Brzi odgovor na pandemiju i obilni paketi ekonomske pomoći djelovali su, kaže Scheidel. Bez veće katastrofe ne bi se smanjila ni socijalna nejednakost.

Početne studije iz Austrije takođe pokazuju da se jaz u prihodima radne snage obično povećava. Grupa istraživača sa Bečkog univerziteta redovno anketira 1.500 građana o tome kako se ponašaju u corona krizi. Jedan fokus je uticaj na dohodak i tržište rada. Prema rezultatima ovog reprezentativnog istraživanja, domaćinstva koja su imala malo prije krize imala su veći gubitak. Sada znatno više domaćinstava živi s manje od 1100 eura mjesečno.

Postoje brojni konkretni predlozi kako bi se suprotstavili toj mješavini visokih troškova i eventualno sve većoj nejednakosti. Trenutno dolaze uglavnom od ljevičarskih ekonomista, nevladinih organizacija i udruženja. Ono što objedinjuje sve ideje jest poziv na veće poreze za bogate. Strah u ovoj grupi je da bi alternativa bila štednja na štetu onih ljudi koji se najmanje mogu odbraniti, navodi Standard.

Ekonomisti Gabriel Zucmana i Emmanuel Saez sa Univerziteta Berkeley u Kaliforniji predlažu uvođenje evropskog poreza na bogatstvo. Pogodio bi jedan posto najbogatijih. Imovina ispod dva miliona eura ostala bi neoporeziva, a ako je veća od osam miliona, namet bi porastao na dva posto. Attacovi kritičari globalizacije predlažu još radikalniju mjeru, traže da se imovina od 100 miliona eura oporezuje s 30 posto, a imovina vrijedna milijarde odjednom čak i zna 60 posto.

u Njemačkoj se pominje revitaliziranje plana iz 1952. godine od 50 posto poreza na svu imovinu, plativo u četiri godišnje rate u razdoblju od 30 godina, piše Indikator.ba.

Naravno da postoje i kontraargumenti pa tako ekonomist Stephan Schulmeister, koji nije neprijatelj poreza na bogatstvo, kaže da su prijedlozi u dimenziji poput Attacsove nerealni, ne samo politički nego i tehnički. S
Superbogati su uložili svoj kapital u zemlje, kompanije i hartije od vrijednosti. Da bi finansirali porez od 30, pa čak i 60 posto, morali bi plasirati svoje investicije, ali je pitanje ko bi sve to trebao kupiti?

Ne mora se nejednakost uvijek gledati kroz objektiv bogatih i siromašnih. Tu je i generacijski jaz. To se vidjelo već nakon finansijske i euro krize: jaz između mladih i starih povećao se. Austrijski ekonomista Bernhard Hammer vjeruje da će aktualna kriza takođe ekonomski utjecati na mlade ljudeuticati na mlade ljude iako još uvijek nema studija o tome. Ako je cilj pravičnija raspodjela troškova krize, politika bi trebalo da cijlja i na te grupe i traži doprinos onih čiji su prihodi dosad bili pošteđeni, na primjer među penzionerima i državnim službenicima.

Check Also

EBRD želi da postane većinski zelena banka

Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) planira u idućih pet godina da usmjeri više …

One comment

  1. Najcjelovitija istraživanja razlike u prihodima radi Luksemburški institut a ne Bečki i slične ikone neoliberalizma. Znanje u službi zajednice će spasiti svijet, a sve će ove pare otići u otpis, samo je pitanje da li će cijena biti nestajanje UN, MMF, SB, i ostale mreže multilateralnih institucija?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *