Ekonomisti će se lako usaglasiti da je monetarna politika nezamjenjiv alat u uslovima finansijske krize. Kada se tržišta novca smrznu, a likvidnost presuši, odlučna monetarna intervencija ublažiće udar. No, kada se stvari počnu vraćati u normalu, monetarna politika prije ili kasnije gubi svoju magičnu moć.
Kamatne stope mogu ići na nulu ili u minus; mogu se dodjeljivati podsticaji za ambiciozne koji žele da uvećaju svoj (jeftin) dug; maštoviti ekonomisti mogu zamišljati “novac iz helikoptera” koji se (demokratski, naravno) “dijeli” ljudima. No, vedro kao da ima nevidljivu rupu: koliko god likvidnosti dolivamo, efekta nema. Negdje “pušta”, ne vidi se uticaj na rast.
Harizmatični predsjednik Izvršnog odbora Evropske centralne banke Italijan Mario Dragi, koji je nakon osam godina završio svoj mandat 1. novembra, stekao je slavu na račun građana koji su ponovo počeli da uređuju i kupuju nekretnine, troše, i preduzeća koja su kreditima ponovo finansirala svoje zalihe i ulaganja.
S malim vremenskim pomakom, i do nas je stigao dio tih talasa koji su se u koncentričnim krugovima širili iz Frankfurta. Svako ko danas “uživa” u dugu po kamatnim stopama nikad nižim u istoriji, može u dvorištu da istakne zastavu na kojoj piše “Hvala, Mario!” iako čovjeka vjerovatno nikada nije vidio.
Drugi dio mandata Super Marija, kako su ga od milja zvali, nije bio tako blistav. Uglavnom je prošao u upravljanju različitim mjerama kojima je nastojao da podstakne inflaciju (jer cijene su u jednom trenutku 2016. ušle u opasnu zonu deflacije) i ekonomski rast.
Itlijan je pritom, više između redova, priznavao nemoć monetarne politike, sve češće upirući prst u druge ekonomske politike – strukturne i fiskalne, čiji kreatori u rukama drže ključeve razvoja i rasta.
S nestrpljenjem se očekivao prvi “programatski” govor Dragijeve nasljednice, dojučerašnje izvršne direktorke MMF, a prije toga francuske ministarke finansija Kristin Lagard. Hoće li ona pokušati da obnovi vjeru u mitske moći monetarne politike ili će nastaviti uskim prolazom u kojem je Dragi postupno ostajao bez širine manevarskog prostora koji centralni bankari, barem u svojim snovima, toliko vole?
Lagard je govorom održanim na Evropskom bankarskom kongresu u Frankfurtu prošlog petka otklonila svaku dilemu. Poslala je poruku koju možemo i ovako protumačiti: uličica je postala preuska, vadite me odavde!
To nije bio uobičajeni govor centralnog bankara. Bio je to politički govor o novom početku. Citirala je T. S. Eliota: “Svaki trenutak je novi početak”, ali ne za Evropsku centralnu banku, nego za Evropu. Čuli smo to mnogo puta i nije se ništa dogodilo, priznala je, ali i hrabro nastavila: “Ovaj put je drugačije”.
Bio je to govor o restrukturiranju globalnih odnosa moći, neizvjesnostima trgovinskog rata, novim tehnologijama koje istiskuju stare, potrebama za inovacijama i investicijama koje će dovesti do rasta uprkos starenju stanovništva: “”Treba nam novi miks politika”, zavapila je Lagard i krenula od domena svoje odgovornosti – monetarne politike. Dakle, šta slijedi u tom segmentu, taj dio govora smo nestrpljivo čekali? Strateška revizija dosadašnje monetarne politike. Nije rekla “osnovaćemo komisiju koja će razmotriti problematiku”, ali, u osnovi, rekla je upravo to”, piše Velimir Šonje za Novac.hr.
Potom je slijedio osvrt na fiskalnu politiku. To su oni djelovi govora centralnih bankara koje političari ne vole jer im ulaze u teren i pomalo “popuju” s visine, kao da hoće da voze sa zadnjeg sjedišta.
Lagard je govorila o potrebi podsticanja agregatne potražnje fiskalnom ekspanzijom i, prije svega, promjenom strukture javnih izdataka u korist investicija, naročito investicija u obrazovanje, digitalnu ekonomiju i poboljšanje funkcionisanja institucija. Bio je to govor koji bi se bez promjene zareza mogao kopirati na tablet bilo kog predsjednika ili potpredsjednika evropske vlade, malo začinjen političkim obećanjem koje se kod centralnih bankara sklonih pokazivanju načitanosti i učenosti najčešće pretače u lijepe citate.
Tako je i Lagarde zaključila govor pozivom na Franju Asiškoga, potvrdivši time već na početku mandata ono što prije ili kasnije probije iz svakog uvjerenog centralnog bankara, a to je spoznaja da je moć monetarne politike dobrim dijelom stvar vjere: “Počnite s onim što je nužno; nastavite s onim što je moguće; odjednom, činićete nemoguće”.
Ako se na kraju ipak spustimo na zemlju i vratimo u okvire mandata Evropske centralne banke, postavlja se pitanje kako i gdje pronaći izvore za tako duboku vjeru dok se monetarna politika za duže vrijeme nalazi na – pregledu pred komisijom.
