Prvi put kad sam poželjela da odem na Kilimandžaro je kad sam shvatila da tamo u stvari možeš da odeš…kad su neki moji poznanici pošli. Istog trenutka kad sam to shvatila uhvatila me panična potreba da odem, pomiješana sa strahom i neobjašnjivom željom. Nisam skupila snage i “sredstva” do sad. Sljedeće nedelje u ovo vrijeme biću na putu prema vrhu. Izgleda da su sve planine na koje sam kročila do sad nekako bile priprema da odem na Kilimandžaro. Možda sam, u glavi, više spremna da odem na početak 20. vijeka u svijet Karen Bliksen iz filma Moja Afrika. Možda nađem tamo sve što ja nisam. A možda je to još samo jedna planina. U svakom slučaju, jedva čekam.
Moja Afrika
“Čudan je osjećaj pozdravljanje. Ima toliko zavisti u njemu. Muškarci odlaze na testiranje hrabrosti. Mi, ako smo uopšte testirani, testirano nam je strpljenje, ili nemanje strpljenja, ili koliko samoće možemo da izdržimo.” Karen Bliksen ili kako se predstavljala, Isak Dinesen, “Moja Afrika”. Ovako počinje trailer za film Moja Afrika, gdje Meril Strip predstavlja usporenim, smirenim glasom, na engleskom sa danskim akcentom, priču o Karen Bliksen. Ovaj glas i ovaj film je ono što me je kao trinaesto-godišnju djevojčicu natjeralo da se zaljubim u Afriku, “zemlju ljepote, misterije i veličanstvenosti”.
Film govori o životu Karen Bliksen u Africi, i njenoj ljubavi. Karen je živjela na brdima Ngonga, koja su oko 200 km daleko od Kilimandžara. Knjiga Moja Afrika je, pak mnogo više o kontrastima između našeg svijeta i svijeta Afrike, između Evropejaca i domorodaca Afrike.
Imala sam kratki susret sa Afričkom kulturom kad sam bila u Senegalu 2011. godine i jasno se sjećam kako su mi ti ljudi izgledali prelijepo, onako tamni, visoki i elegantni kao antilope, sa bijelim zubima i toplim očima. Razgovarala sam sa nekima i činilo mi se da su tako srećni.
Senegal je ipak na suprotnoj strani Afrike. Vjerovatno su ljudi i kulture sa istoka i sa zapada Afrike jednako različiti kao što su Britanci različiti od Rusa. Ali ovi ljudi su mi izgledali u stvari suprotno od svega što mi znamo ovdje – opušteni u svojoj lakoći postojanja i sa jednostavnom filozofijom života. Za mene, svakodnevnica je trčanje s mjesta na mjesto, žongliranje sa previše različitih stvari u isto vrijeme. Osjećam se kao da odlazim na mjesto gdje je sve suprotno od onoga što sam ja, i radujem se tome.
Od blata džungle do Snjegova Kilimandžara
Ja u stvari ne znam da li se identifikujem sa likom Karen Bliksen ili sa Denisom (kojeg u filmu igra Robert Redford), njenim lutajućim ljubavnikom, koji ne želi da posjeduje niti da ga posjeduju, i ko je suštinski slobodan. Jesam li ja strpljiva i usamljena kao Karen, sa smirujućim glasom, koja volim prirodu Afrike, hrabra i jaka dovoljno da povedem karavan opreme kroz džunglu i savane Afrike do svog muža (u filmu ona organizuje karavan i ne odustaje iako joj svi govore da jedna žena ne bi smjela to da radi), ili sam kao Denis, koji je lovac na veliku divljač, koji je jedno sa prirodom i domorocima, i kojemu je potrebna sloboda širokih poljana Afrike? Ne znam šta da očekujem od blata džungle kroz koju ćemo da hodamo, ili od kiša i komaraca, od nekupanja danima, ili od spavanja sa 20 ljudi u jednoj sobi, ili pak od različitih shvatanja čistoće, hrane ili visina na koje se penjemo. Prijatelji mi šalju linkove do članaka, putopisa i videa, o opasnostima, ljepotama, visinskim bolestima, mističnim kostima leoparda i slonova na visinama na koje nijedna životnja nikad ne ide, o snjegovima Kilimandžara… Snjegovi Kilimandžara… Konačno idem. A organizator nam šalje emailove u kojima nas pozdravlja sa hakuna-matata (no-worries – “bez brige” na svahiliju). Pa zar to nije najbolje?
Ponekad, neka daleka mjesta su toliko daleka i nedohvatljiva da ti odlazak tamo na pada na pamet koliko da ideš na Mjesec. Prvi put kad sam poželjela da odem na Kilimandžaro je kad sam shvatila da tamo u stvari možeš da odeš…kad su neki moji poznanici pošli. Istog trenutka kad sam to shvatila uhvatila me panična potreba da odem, pomiješana sa strahom i neobjašnjivom željom. Nisam skupila snage i “sredstva” do sad. Sljedeće nedelje u ovo vrijeme biću na putu prema vrhu. Izgleda da su sve planine na koje sam kročila do sad nekako bile priprema da odem na Kilimandžaro. Čak i odlazak na Mont Blanc je bio trening za Kilimandžaro. Možda sam, u glavi, više spremna da odem na početak 20. vijeka u svijet Karen Bliksen iz filma Moja Afrika. Možda nađem tamo sve što ja nisam. A možda je to još samo jedna planina. U svakom slučaju, jedva čekam.
Autor: Nataša Đukanović
Nataša je opčinjena planinarenjem, iako je tek počela sa otkrivanjem sebe u planini i upoznavanjem svijeta planinarenja. Ovaj blog je mjesto gdje planira da piše o svojim mislima o planini i šetnji.
Ekonomista po profesiji, Nataša je marketing direktor kompanije Domain.ME, međunarodne tehničke kompanije koja upravlja internet domenom “.ME.” Provela je karijeru na raskrsnici avijacije, bankarstva, društvenih mreža, liderstva i tehnologije. Stalno pokušava da nađe način da bude na tri mjesta u isto vrijeme.
