U Grčkoj je potpuno pogrešno propisati njemački recept regulisanja tržišta, tvrdio je Herman Nojbaher, nacista koji je djelimično uspio da obuzda tešku ekonomsku krizu u Grčkoj tokom Drugog svjetskog rata. Njegova svjedočenja o iskustvu koje je tada stekao s Grcima, u velikoj mjeri objašnjavaju teškoće funkcionisanja nametnutih rješenja i u aktuelnoj dužničkoj krizi u ovoj zemlji.
Mada se uvjek postavlja pitanje koliko su podaci koje u autobiografijama iznose njihovi autori vjerodostojni i šta im je stvarni cilj, one mogu da budu i izvor dragocjenih informacija, ili originalnih pogleda na istorijske događaje koje naknadna pamet, prečesto, prikazuje pojednostavljeno i suvoparno.
U knjizi, koju je Nojbaher završio 1953. godine, on sa neočekivanim razumijevanjem i empatijom analizira sudbinu balkanskih naroda a na istoričarima je da utvrde u kojoj se mjeri njegov lični sud o nekim akterima ondašnjih događaja uklapa u prihvaćene istorijske istine. Podaci koje iznosi zasnovani su na njegovim neposrednim iskustvima, budući da je nakon obavljanja funkcije gradonačelnika Beča pod nacističkom vlašću, postao „leteći diplomata“, zadužen za povezivanje pronacističkih snaga i rješavanje najvažnijih ekonomskih problema Balkana. Po izlasku iz zatvora, uprkos nacističkoj prošlosti postao je uspješan građevinski preduzetnik u rodnoj Austriji, pa čak i specijalni savjetnik cara Haila Selasija za unapređenje državne uprave.
Iz današnje perspektive je, možda, posebno interesantno kako Nojbaher analizira ekonomsku krizu koja je i u to vrijeme potresala Grčku. Zaključci do kojih je došao mogu da pomognu razumijevanju zašto je i danas njemačka terapija tako teško primjenjiva u reševanju nagomilanih grčkih dugova.
Muke okupatora s grčkom krizom
Trebalo bi se podrobnije vraćati u prošlost u traženju razloga zbog kojih neke zemlje, poput Grčke i Argentine, gotovo ciklično ulaze u faze bankrota i oporavka tokom čitave savremene istorije. Stariji od nas se sjećaju uzrečice „Dužan je k’o Grčka“, kada je trebalo opisati nečiju nesavladivu zaduženost, a naša djeca će pamtiti njen savremeni hod po dužničkim mukama. Ono što slučaj ove zemlje i Argentine čini donekle apsurdnim je činjenica da su obije države tradicionalno izložene velikom uplivu Njemačke, koja važi za jednu od administrativno i ekonomski najuređenijih zemalja.
Jednu od tih ekonomskih kriza koje su potresale Grčku opisuje i Nojbaher i vezana je za period 1942-1944. godine, kada je bio specijalni izaslanik Njemačkog rajha za privredna i finansijska pitanja u Grčkoj. Dok su ostale balkanske zemlje bile njemački saveznici, Srbija i Grčka su bile okupirane, oduzeti su im djelovi teritorije, pri čemu je kao vid istorijske odmazde u Srbiji sprovođen još i dodatni teror.
U tom kontekstu se obično pogrešno podrazumijeva da je okupator jednostavno uzimao sve što mu je bilo potrebno. Treći rajh je, međutim, preuređivao svijet po mjeri svoje hiljadugodišnje ambicije, pa time i sa sviješću da mač nije jedino oružje za konsolidovanje i očuvanje onoga što je njime osvojeno. Zato je uporedo sa širenjem Njemačke na račun drugih država, većina njih nastavila da postoji, doduše uspostavljanjem kvislinških režima kojima je prepuštano da se bave svakodnevnim problemima kao i prividnog suvereniteta održavanjem međunarodnih odnosa. Okupaciona vojska mogla je da uzme šta je htjela i činila je to često, ali da bi se otupio otpor pobeđenih i održavao privid normalnosti, daleko je bilo bolje da većinu onoga što mu je trebalo osvajač kupuje na lokalnom tržištu.
Opisanim okolnostima treba dodati da 1942. godine još uvjek traje otpor njemačkih trupa u Sjevernoj Africi, a da je Grčka bila prirodna spona tih armija sa ostatkom nacističkih snaga. Istovremeno, u njoj bukti hiperinflacija i nestašica hrane koju Italijani, a naročito Njemci, pokušavaju da obuzdaju drakonskim merama progona špekulanata i administriranjem tržišta, ali su rezultati takvi da za prosječnu platu jedva da može da se kupi litar maslinovog ulja. Zemlja klizi u anarhiju i prijeti joj jačanje gerilskog otpora.
Sa reputacijom ekonomskog eksperta za Balkan, na scenu stupa Nojbaher sa inovativnijim pristupom. U knjizi je dat detaljan opis mjera koje je preduzimao, uspona i padova u sprovođenju takve politike, ali suštinski one bi mogle da se svedu na pristup: „U Grčkoj, naročito u postojećim okolnostima, potpuno je pogrešno propisati njemački recept regulisanja tržišta“.
Srećom, u Grčkoj živi mnogo Grka
Nojbaherova dijagnoza glasi da je Grčka permanento zavisna od uvoza hrane, a da je rat ne samo sveo na minimum suficite od brodarstva, turizma i iseljeničkih doznaka kojima je taj uvoz finansiran u mirnodopskim uslovima, nego je i uvećao potražnju zbog potreba okupacionih trupa. Njegovi prethodnici pokušavali su da riješe krizu suzbijanjem spekulativnog ponašanja, propisivanjem cijena hrane i načina njene distribucije. Za Nojbahera je to bilo bavljenje posljedicama problema umjesto uzrocima koji leže u manjku robe, a posebno hrane na tržištu. „Problem koji je trebalo rešavati uvjek je bio isti: da grčka drahma sačuva karakter novca i ne dozvoliti da se pretvori u bezvrednu hartiju, osigurati minimum hrane za gradsko stanovništvo Grčke i to uz pomoć kontrolisane inflacije“. Zato preduzima različite poduhvate čiji je cilj da se poveća tržišna ponuda a destimuliše tražnja, svodeći mjere represije na minimum. Kao kuriozitet treba navesti da je jedna od tih mjera bilo i odlaganje isplata plata njemačkim vojnicima i oficirima.
Svoje iskustvo s Grcima opisuje i ovako: „Prosječan Evropljanin još nije traženu robu ni primio, a Grk ju je već kupio, ponovo prodao i već spremio odgovor, žaleći se da isporučena roba nije imala očekivani kvalitet. Oni su brzi, inteligentni ljudi. Ja im se divim“.
Tako o tadašnjoj grčkoj krizi i svom djelimičnom uspjehu u njenom obuzdavanju govori procesuirani ratni zločinac. Premda je politički nekorektno, teško je suzdržati se od spontanog poređenja sa sadašnjom situacijom, kada Njemačka predvodi grčke povjerioce u insistiranju na što potpunijoj naplati dugova. Njihov pristup ignoriše objektivne procjene koje govore da je to nemoguće, kao i činjenicu da su se ti krediti odavno istopili u aktivama svih povjerilaca, pokriveni su različitim rezervisanjima, osiguranjima ili pristupima jeftinom novcu centralnih banaka.
Armije preplaćenih procjenitelja rizika u najvećim svjetskim bankama mogu da nastave da rade kao i do sada, i da se pretvaraju da nisu bili svjesni u šta se upuštaju. Oni koji su savjetovali Grke kako da nastave da pumpaju kreditni balon sada savjetuju neke druge. Sve u svemu, utisak je da u današnjem svijetu nije problem ako propadaju neke države i cijeli narodi, ali jeste makar samo i najava da bi nešto slično moglo da se desi bilo kojoj većoj banci „slobodnog svijeta“. Cinici bi dodali da uloga Grčke nikada nije ni bila da vrati te famozne dugove, nego da se njenom sudbinom zaplaše drugi.
A što se tiče Grka, nadu da će oni izdržati i ovu golgotu daje još jedan citat iz Nojbaherove knjige: „Grk koji ne vidi razliku između stvarne cijene robe i moguće zarade nije Grk. A u Grčkoj živi mnogo – Grka!“.
Možda bi nešto moglo da se nauči i o sudbini nekritički uvezenih poslovnih koncepata iz anegdote koju Nojbaher navodi. U njoj opisuje kako je odlučio da lično provjeri oduševljenje njemačkog kulturnog poslanstva činjenicom da se jedva pismeno domaće stanovništvo grabi za literaturu na Geteovom jeziku. Nojbaher kaže da nije imao srca da im saopšti da skoro svi ti njemački filozofi i klasici koji se tendenciozno nude po bagatelnim cijenama, odmah po kupovini završavaju preprodati na kilogram kao otpadni papir.
Vladan Žarković, BIF
