Možemo li (ponovo) vjerovati bankama?

Od stupanja na dužnost predsjednika Trumpa u američkim finansijskim institucijama vlada dobro raspoloženje. Ne samo zbog njegove i izjava njegovih bliskih saradnika kako bi “trebalo preispitati” regulativne mjere koje su uvedene nakon krize izazvane špekulacijama u bankarskom sektoru, nego i po poslovanju se često čuje kako američkim bankama “ide bolje” nego evropskim.

I opet se čuje argument kako su evropske finansijske institucije u “previše tijesnom korsetu” koji im je nametnut nakon sloma Lehman Brothersa i potresa kojeg su “lo[i krediti” s nekretninama u SAD-u izazvali na tržištu kapitala čitave planete.

Iako je u ljudskoj prirodi da se zaboravlja, neugodne stvari se zaboravlja još brže, a neugodne stvari za koje smo sami bili odgovorni se često zaboravljaju po ekspresnom postupku – svi mi, i kao štediše i kao oni koji su platili porez s kojim je onda “spašen” čitav niz finansijskih institucija, trebali bi se potruditi da ne zaboravimo 2008. i krizu koja je tada izašla na vidjelo, piše Deutsche Welle.

I potpredsjednica odbora za nadzor poslovnih banaka ESB-a Sabine Lautenschläger upozorava daje  i “više od osam godina nakon krize, bankama još uvijek potrebna sigurnost koju im daje ova regulativa”.

“Bila bi velika greška olabaviti pravila”, upozorila je ova predstavnica Njemačke centralne banke u tijelu od šest članova takozvanog “Evropskog nadzornog tijela za banke” na sastanku održanog ove nedjelje u Beču.

Još je bolje da se vratimo čak i dalje u prošlost, u dvadesete godine prošlog vijeka. Tada još zapravo uop[te nisu postojale nikakve institucije za nadzor banaka ni s jedne niti s druge strane Atlantika. Banke su građane podsjećale na svoj temeljni kapital i “ugled” koji uživaju i on je trebao biti dovoljan da im građani povjere svoj novac. Ishod je poznat: svako malo su se događale jagme štediša koji su jurili u banke kad su čuli da su one dospjele u poteškoće kako bi barem pokušali da spsu svoju ušteđevinu. Ali nakon op[teg beryanskog  sloma 1929. se to promijenilo i počela su se stvarati pravila i za svijet banaka.

Do 2007. su i banke baratale “finansijskim proizvodima” – sertifikatima, derivatima i špekulativnim elementima o kakvima u dvadesetim godinama još nisu niti u bankama sanjali da bi iko normalan za tako nešto htio dati svoj novac. Jer ti proračuni sertifikata su u međuvremenu postali toliko složeni da ih prije krize često nisu shvatali ni službenici banaka koji su ih nudili na prodaju, a kamo li ulagači – i čitava javnost.

Ipak, i u Evropskoj centralnoj banci je potrajalo sve do novembra 2014. kada je uspostavila tijelo koje će znati da “gleda u prste” bankama i redovno sprovodi “ispite izdržljivosti” banaka u eventualnim kriznim vremenima. Na čelu tog tijela prozaično nazvanog Single Supervisory Mechanism, SSM, je Francuskinja Daniele Nouy. Ona kratko sažima yadatak tog mehanizma: ako neka banka i dospije u poteškoće, onda ta finansijska institucija mora biti i u stanju da se iy njih iyvue;e. A ne da, kao do tada, ako bude dobiti, da ga trpa u svoje džepove, a ako dođe do gubitka – da traži od države novac za spas jer je “prevelika da bi propala”.

SSM trenutno nadzire oko 120 banaka – 21 od njih imaju sjedište u Njemačkoj. Prije svega je to tijelo zaduženo za nadzor banaka u zoni eura, ali i druge banke mogu zatražiti nadzor kako bi dokazale svoju likvidnost. U svakom slučaju je monitoring obvezan za tri najveće banke u svakoj zemlji zone eura, a pod kontrolu automatski dospijevaju i finansijske institucije koje su zatražile pomoć države. Ali SSM zanimaju prije svega “veliki” igrači u Evropi: banke koje drže najmanje 20% kapitala neke članice i banke u čijim se knjigama vodi 30 milijardi eura – ili više od toga. One se redovno podvrgavaju takozvanom “stres testu”, a rezultati izdržljivosti tih banaka se onda javno objavljuju. Slijedeći je na redu 2018. godine.

Ma koliko je teško vjerovati u objektivnost američkog predsjednika Trumpa zbog njegovih bliskih veza sa svijetom novca, u proteklih osam godina se pokazalo da neka pravila nisu baš najsretnije riješena. Na primjer, jasno je zašto se nakon (ponekad vratolomnih) špekulacija početkom vijeka tim propisima tražilo i određeno “vlastito učešće” – u nadi da će onda i bankarski špekulanti biti oprezniji ako se i sami mogu “opeći”. Ali što je to “vlastito učešće”? Obuhvata li ono i kapital partnerskih banaka? To nisu nevažna pitanja u ekonomiji, jer nije samo bitna ukupna masa novca, nego i brzina kojim se on “okreće”. A s velikom rezervom koja se traži od banaka, onda je moguće i da je (trenutni) problem i što je previše novca “zamrznuto”.

I njemačka Bundesbank je već kod osnivanja SSM-a upozorila na mogući problem: sukob interesa. Jer to je tijelo Evropske centralne banke i na nju ne smije uticati ni mišljenje ovog kontrolnog tijela i o pojedinim bankama i o posljedicama koje odluke Centralne banke imaju na poslovne banke koje se nadzire. Trenutno je to riješeno da je SSM nezavisno tijelo unutar ESB-a i njegovi članovi nemaju uticaj na odluke čitave ESB. Ali možda bi posve nezavisno evropsko tijelo bilo takođe dobro rješenje.

Sabine Lautenschläger upozorava i na još jedan ozbiljan problem koji nije obuhvaćen SSM-om: u razgovoru za list Handelsblatt ona to zove “sektor banaka u sjenci” i misli na čitav niz oblika investicionih fondova, društava i kompanija u finansijskom svijetu koji ponekad raspolažu upravo ogromnim kapitalom – i koje zapravo još praktično niko ne nadzire. Jer ova predstavnica Njemačke u SSM-u je sasvim jasna kad je riječ o liberalnom tržištu: “Nakon 2008. više ne vjerujem u snagu tržišta koje će se samo regulisati.” Kontrola je neophodna “ne samo zato da bi se zaštitili porezni platiše, nego i da bi se osigurala stabilnost tržišta novca”, piše Deutsche Welle.

Check Also

Američka ekonomija lani porasla najsnažnije od 1984. godine

Američka ekonomija porasla je u 2021. godini 5,7 posto, najsnažnije od 1984. godine, a aktivnosti …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *