Možemo li (ponovo) vjerovati bankama?

Od stupanja na dužnost predsjednika Trumpa u američkim finansijskim institucijama vlada dobro raspoloženje. Ne samo zbog njegove i izjava njegovih bliskih saradnika kako bi “trebalo preispitati” regulativne mjere koje su uvedene nakon krize izazvane špekulacijama u bankarskom sektoru, nego i po poslovanju se često čuje kako američkim bankama “ide bolje” nego evropskim.

I opet se čuje argument kako su evropske finansijske institucije u “previše tijesnom korsetu” koji im je nametnut nakon sloma Lehman Brothersa i potresa kojeg su “lo[i krediti” s nekretninama u SAD-u izazvali na tržištu kapitala čitave planete.

Iako je u ljudskoj prirodi da se zaboravlja, neugodne stvari se zaboravlja još brže, a neugodne stvari za koje smo sami bili odgovorni se često zaboravljaju po ekspresnom postupku – svi mi, i kao štediše i kao oni koji su platili porez s kojim je onda “spašen” čitav niz finansijskih institucija, trebali bi se potruditi da ne zaboravimo 2008. i krizu koja je tada izašla na vidjelo, piše Deutsche Welle.

I potpredsjednica odbora za nadzor poslovnih banaka ESB-a Sabine Lautenschläger upozorava daje  i “više od osam godina nakon krize, bankama još uvijek potrebna sigurnost koju im daje ova regulativa”.

“Bila bi velika greška olabaviti pravila”, upozorila je ova predstavnica Njemačke centralne banke u tijelu od šest članova takozvanog “Evropskog nadzornog tijela za banke” na sastanku održanog ove nedjelje u Beču.

Još je bolje da se vratimo čak i dalje u prošlost, u dvadesete godine prošlog vijeka. Tada još zapravo uop[te nisu postojale nikakve institucije za nadzor banaka ni s jedne niti s druge strane Atlantika. Banke su građane podsjećale na svoj temeljni kapital i “ugled” koji uživaju i on je trebao biti dovoljan da im građani povjere svoj novac. Ishod je poznat: svako malo su se događale jagme štediša koji su jurili u banke kad su čuli da su one dospjele u poteškoće kako bi barem pokušali da spsu svoju ušteđevinu. Ali nakon op[teg beryanskog  sloma 1929. se to promijenilo i počela su se stvarati pravila i za svijet banaka.

Do 2007. su i banke baratale “finansijskim proizvodima” – sertifikatima, derivatima i špekulativnim elementima o kakvima u dvadesetim godinama još nisu niti u bankama sanjali da bi iko normalan za tako nešto htio dati svoj novac. Jer ti proračuni sertifikata su u međuvremenu postali toliko složeni da ih prije krize često nisu shvatali ni službenici banaka koji su ih nudili na prodaju, a kamo li ulagači – i čitava javnost.

Ipak, i u Evropskoj centralnoj banci je potrajalo sve do novembra 2014. kada je uspostavila tijelo koje će znati da “gleda u prste” bankama i redovno sprovodi “ispite izdržljivosti” banaka u eventualnim kriznim vremenima. Na čelu tog tijela prozaično nazvanog Single Supervisory Mechanism, SSM, je Francuskinja Daniele Nouy. Ona kratko sažima yadatak tog mehanizma: ako neka banka i dospije u poteškoće, onda ta finansijska institucija mora biti i u stanju da se iy njih iyvue;e. A ne da, kao do tada, ako bude dobiti, da ga trpa u svoje džepove, a ako dođe do gubitka – da traži od države novac za spas jer je “prevelika da bi propala”.

SSM trenutno nadzire oko 120 banaka – 21 od njih imaju sjedište u Njemačkoj. Prije svega je to tijelo zaduženo za nadzor banaka u zoni eura, ali i druge banke mogu zatražiti nadzor kako bi dokazale svoju likvidnost. U svakom slučaju je monitoring obvezan za tri najveće banke u svakoj zemlji zone eura, a pod kontrolu automatski dospijevaju i finansijske institucije koje su zatražile pomoć države. Ali SSM zanimaju prije svega “veliki” igrači u Evropi: banke koje drže najmanje 20% kapitala neke članice i banke u čijim se knjigama vodi 30 milijardi eura – ili više od toga. One se redovno podvrgavaju takozvanom “stres testu”, a rezultati izdržljivosti tih banaka se onda javno objavljuju. Slijedeći je na redu 2018. godine.

Ma koliko je teško vjerovati u objektivnost američkog predsjednika Trumpa zbog njegovih bliskih veza sa svijetom novca, u proteklih osam godina se pokazalo da neka pravila nisu baš najsretnije riješena. Na primjer, jasno je zašto se nakon (ponekad vratolomnih) špekulacija početkom vijeka tim propisima tražilo i određeno “vlastito učešće” – u nadi da će onda i bankarski špekulanti biti oprezniji ako se i sami mogu “opeći”. Ali što je to “vlastito učešće”? Obuhvata li ono i kapital partnerskih banaka? To nisu nevažna pitanja u ekonomiji, jer nije samo bitna ukupna masa novca, nego i brzina kojim se on “okreće”. A s velikom rezervom koja se traži od banaka, onda je moguće i da je (trenutni) problem i što je previše novca “zamrznuto”.

I njemačka Bundesbank je već kod osnivanja SSM-a upozorila na mogući problem: sukob interesa. Jer to je tijelo Evropske centralne banke i na nju ne smije uticati ni mišljenje ovog kontrolnog tijela i o pojedinim bankama i o posljedicama koje odluke Centralne banke imaju na poslovne banke koje se nadzire. Trenutno je to riješeno da je SSM nezavisno tijelo unutar ESB-a i njegovi članovi nemaju uticaj na odluke čitave ESB. Ali možda bi posve nezavisno evropsko tijelo bilo takođe dobro rješenje.

Sabine Lautenschläger upozorava i na još jedan ozbiljan problem koji nije obuhvaćen SSM-om: u razgovoru za list Handelsblatt ona to zove “sektor banaka u sjenci” i misli na čitav niz oblika investicionih fondova, društava i kompanija u finansijskom svijetu koji ponekad raspolažu upravo ogromnim kapitalom – i koje zapravo još praktično niko ne nadzire. Jer ova predstavnica Njemačke u SSM-u je sasvim jasna kad je riječ o liberalnom tržištu: “Nakon 2008. više ne vjerujem u snagu tržišta koje će se samo regulisati.” Kontrola je neophodna “ne samo zato da bi se zaštitili porezni platiše, nego i da bi se osigurala stabilnost tržišta novca”, piše Deutsche Welle.

Check Also

Mirko Mazalica izabran za novog direktora TE Pljevlja

Za novog direktora Termoelektrane (TE) Pljevlja izabran je mašinski inženjer Mirko Mazalica, koji je do …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *