Iznenadna zamjena dvije najkrupnije indijske novčanice bio je najveći eksperiment u modernoj finansijskoj istoriji, kojim je „opran“ sav prljav novac u zemlji, umjesto propagiranih ciljeva da se smanje korupcija i siva ekonomija. Društvo bez gotovine, gdje je jedini vid plaćanja digitalni novac, san je svakog bankara i poreznika, ali i – diktatora. Ključni argument protivnika eliminisanja gotovine je strah da bi umjesto finansijske utopije, dobili društvenu noćnu moru, u kojoj bi vlast imala apsolutnu kontrolu nad svakim pojedincem zahvaljujući činjenici da kontroliše mogućnost raspolaganja novcem.
Indijska vlada je bez ikakvog upozorenja, početkom novembra obnarodovala da dvije novčanice sa najvećom vrijednošću prestaju da važe u roku od 50 dana, te da u tom periodu građani ove novčanice koje su držali ispod jastuka zamijene u bankama za nove, ili ih polože na svoje račune. Zvanično, motiv indijske vlade bio je da se suzbije široko rasprostranjena korupcija i da se ova nezakonito stečena „ušteđevina“ obezvrijedi ili pojavi u legalnim tokovima, otvarajući prostor za pitanje o porijeklu. Drugi zvaničan motiv bio je podsticanje sveukupne digitalne ekonomije i, onako uzgred, da se bankama obezbijedi kontinuirani izvor novih prihoda.
Teoretski, ideja je bila odlična. U praksi, vlast je zaboravila jednu sitnicu, da vlada zemljom u kojoj stotine miliona ljudi preživljava zahvaljujući sivoj ekonomiji, previše siromašni da obezbijede sebi pristup novim tehnologijama i računu u bankama. Kada se prašina slegla, nakon 50 dana, pokazalo se da su rezultati blago rečeno – neočekivani.
Nove novčanice, stari problemi
Kako su pokazali podaci indijske centralne banke, i pored nametnutih limita po osobi za zamjenu starih novčanica, praktično sve stare novčanice su prošle kroz banke i bile ili zamijenjene za nove, ili položene na bankovne račune. To znači da je sav „prljavi novac“, ipak, opran i igra se nastavlja, samo sa novim novčanicama. Broj novootvorenih računa u bankama je drastično porastao kao i obim bezgotovinskog plaćanja, mada još uvijek nema zvaničnih podataka koliko je onih najsiromašnijih ostalo na vjetrometini, bez načina da svoje usluge i proizvode naplaćuje bezgotovinski.
Nametanje bezgotovinskog plaćanja u siromašnim zemljama logično dovodi do produbljivanja socijalnih podjela, no uprkos tome, iako keš za sada ostaje u upotrebi u Indiji, strateški cilj ostaje potpuna eliminacija gotovine. To je ideja koja posljednjih godina ima sve više zagovornika među ekonomistima, bankarima i političarima na Zapadu. Njihovi argumenti su isti kao i kod indijske vlade: eliminacija keša, barem u teoriji, sprečava korupciju, onemogućava utaju poreza, a obične smrtnike i njihov novac čini „sigurnijim“, jer otpada mogućnost pljačke i krađe. Ukratko, samo da se riješimo keša i eto nas u utopiji, ptice pjevaju po čitav dan, sunce sija i svi su srećni, veseli i zadovoljni.
Sve se mijenja, samo korupcija ostaje
Po pravilu, što bogatija država to je veći udio bezgotovinskog plaćanja, pa tako nije iznenađenje da je u pojedinim skandinavskim zemljama već gotovo 98 posto svih transakcija bezgotovinsko i keš je u praksi već izbačen iz upotrebe.
Ipak, čak i u ovakvim državama, zagovornici potpunog ukidanja gotovine morali su ustuknuti, jer nisu baš svi oduševljeni idejom, pogotovu stariji koji još uvijek preferiraju keš.
Ne radi se tu samo o podjeli na mlade, koji idu u korak sa tehnološkim napretkom i tehnološki zaostale starce. Stariji imaju dovoljno dugo pamćenje da znaju da banke mogu propasti, te da struje može nestati i na nekoliko sedmica. A bez banke i struje nema ni bezgotovinskog plaćanja.
No, i mimo toga, argumenti vatrenih zagovornika bezgotovinskog društva stoje na klimavim nogama. Naime, sa ili bez gotovine, korupcija ostaje, jer nije gotovina ta koja kreira korupciju, već nedostatak transparentnosti i poštovanje zakona. Korupcija cvjeta širom svijeta, a krupne ribe ne primaju milione eura upakovane u kutije, već se mito uplaćuje na račune off-shore kompanija kod vodećih svjetskih banaka, uzora čestitosti, poštenja i morala. Tako da argument kako će ukidanje gotovine automatski eliminisati korupciju, otpada kao glup.
Tvrdnja da je „virtuelni novac“ sigurniji nego što su novčanice u novčaniku, takođe je više nego upitan. Krađe i zloupotrebe ukradenih kreditnih kartica su naša svakodnevnica. Kada vam ukradu novčanik, u najgorem slučaju ostanete bez par stotina eura, ali kada vam hakiraju vaš bankovni račun – gubite sve.
Bankarski san
Uprkos svim marketinškim promocijama i uvjeravanjima kako su bankarske računarske mreže neprobojne a novac siguran, stvarnost ih svakodnevno demantuje i teško da će se nešto promijeniti na bolje u dogledno vrijeme.
Jedina oblast gdje bi ukidanje gotovine moglo imati značajnijeg efekta je siva ekonomija, što bi poreznike učinilo beskrajno srećnim. Ali i u ovom slučaju, nije postojanje gotovine stvorilo sivu ekonomiju, već destimulativna porezna politika i poslovno okruženje koje ogromnu većinu ljudi tjera da rade u ilegali.
Ni ukidanje gotovine ne bi u potpunosti eliminisalo sivu ekonomiju, jer bi se umjesto gotovine koristili drugi vidovi plaćanja, prvenstveno u naturi.
Razumljivo je da su najgorljiviji zagovornici ukidanja keša bankari. Banka je ta koja vrti vaš novac i od svake bezgotovinske transakcije, bilo da se radi o 50 ili 50.000 dinara, banka uzima naknadu, bez izuzetka i bez milosti. Na žalost bankara, kada plaćate gotovinom banka ne može naplatiti svoj danak i ovaj nedostatak bi definitivno bio otklonjen eliminacijom gotovine, a uzgred bi poarsli i profiti banaka, kao i bonusi bankara.
Ključni argument protivnika eliminisanja gotovine je bojazan da bi to moglo dovoditi do distopije, društva u kome noćne more pesimista postaju stvarnost. Društvo u kome bi vlast imala apsolutnu kontrolu nad svakim pojedincem zahvaljujući činjenici da kontroliše mogućnost raspolaganja novcem, što se na kraju svodi bukvalno na pitanje života i smrti.
Kafka bez kreditne kartice
Ova bojazan svakako nije bez osnova. U današnjem svijetu ne manjka diktatora koji nemaju puno strpljenja za bilo kakav vid opozicije. Čak i u tzv. „slobodnom, demokratskom svijetu“, paranoja koja je uslijedila nakon objave globalnog „rata protiv terorizma“ i borbe protiv organizovanog kriminala, rezultirala je u širokim ovlaštenjima, koja omogućavaju vlastima da blokiraju na neodređeno vrijeme imovinu i bankarske račune svakome za koga posumnjaju da na bilo koji način ima veze sa terorizmom i kriminalom, bez suda i suđenja.
U društvu bez gotovine, svako bi se mogao naći u situaciji da ga vlast osumnjiči za „anti državnu djelatnost“ i „preventivno“ blokira njegov novac u banci. Iznenada, „sumnjivo lice“ ne može platiti kiriju ili ratu za stan, ne može platiti režije, čak ni hranu u samoposluzi, jer njegova kartica „ne radi“. Ne može ni pozajmiti novac, jer jedini način je transfer na njegov račun, koji je blokiran.
Nije teško zamisliti šta se dešava nakon par mjeseci ovakve noćne more. Paradoksalno, žrtva čak ne mora izgubiti posao da bi bila kažnjena. Uredno ide na posao i radi, firma uredno isplaćuje platu, samo taj novac ostaje nedostupan na računu. I sve po zakonu.
Ovaj pesimistični scenario može izgledati nerealan, jer „ako nisi kriv, ništa ti se neće desiti“. Bilo bi dobro prisjetiti se perioda informbiroa pedesetih godina prošlog vijeka u bivšoj Jugoslaviji, kada su stotine građana završili iza brave ne zato što su podržavali Staljina, već što su ih komšije i prijatelji „cinkali“, kako bi se dočepali njihovog stana, žene ili da bi izravnali neke druge račune. Ukidanje gotovine stoga možda i nije najbolja ideja, koliko god izgledala privlačna tehnokratima.
Dražen Simić, Biznis i Finansije
