Indijska vlada vjeruje da je smanjenje keša pravi put smanjenja korupcije i kriminala. Nažalost može se pokazati da će rezultat ove borbe biti samo povećanje nepovjerenja u vladu.
Kriminalci i korupmirani zvaničnici vole keš jer mu se teže ulazi u trag. Stoga se potez smanjivanja keša može smatrati logičnim. Na kraju skandinavske zemlje imaju jako malo keša, a prednjače i u niskoj stopi kriminala.
Zbog te borbe indijski premijer Narendra Mudi je odlučio da iz opticaja povuče sve najveće novčanice koje čine 86 odsto ukupnog keša u opticaju. One se moraju položiti ili u banku (i platiti porez) ili zamijeniti za druge banknote (ali samo u ograničenom iznosu).
Potez je već izazvao uznemirenje građana koji nisu bili u mogućnosti da plate osnovne potrepštine. Da bi svima koji su došli da zamjene novčanice moglu da udovolje banke su radile prekovremeno.
Jedna od dobrih stvari ovog poteza je što će građani manje držati rupije kod kuće i možda ih deponovati u banke.
Ipak, količina keša nije jedini indikator korupcije. Recimo Nigerija ima manji odnos keša i GDP-a nego Švedska, a ipak se smatra veoma korumpiraom zemljom.
Nigerijci umjeso keša kome ne vjeruju trguju minutima za mobilne telefone. Neka sela kreiraju i sopstvene načine plaćanja, a prihvatljiava je i strana valuta.
Indija može krenuti putem Nigerije. Bartre je jedna veoma moguća varijanta, a bitkoin je druga. Vitruelna valuta je bila 25 odsto skuplja u Indiji nego u ostatku svijeta. Zlato je oduvjek bilo prihvatljiva moneta za korumpirane službenike.
Skandinavske zemlje su se protiv nelegalne upotrebe novca borile javnošću poreskih prijava. Teško je dobiti korupirani novac kada vas prvi komšija kontroliše. Ovo možda neće ići u Indiji koja je po stepenu korupcije bliža Nigeriji.
