(Nastavak prvog dijela teksta)
Ali, kao što se zapitao David Marquand u prikazu objavljenom u New Statesmanu, čemu uopšte služi socijaldemokratska partija koja ne zastupa interese manje imućnih, ljudi bez privilegija i gubitnika? Novi laburisti su napustili ljude kojima su bili potrebni, one čije interese je trebalo da zastupaju. Da li je neobično to što mnogi od njih sada okreću leđa partiji koja ih je ostavila na cjedilu? Percipiran kao pohlepni savjetnik sumnjivih predsjednika i diktatora, Blair je živi spomenik propasti novih laburista.
Rivalski kandidati – Burnham, Cooper i Kendall – nudili su kontinuitet. Ali Corbyn ih je sve porazio, uzevši gotovo 60 odsto glasova. Partija novih laburista je prošlost, mrtva je kao čuveni papagaj iz skeča Monty Pythona. Malo je onih koji su shvatili šta se događa. Guardian je pozdravio rast popularnosti stranke, a onda je, gle čuda, podržao Yvette Cooper, kandidatkinju koja je antiteza idejama i entuzijazmu novih članova stranke. Predstavnici Laburističke partije u parlamentu odbijaju da se pomire sa rezultatom i čine sve što mogu da uklone Corbyna.
Kada je uspon tačerizma krajem 70-ih godina označio početak nove epohe, laburistima je trebalo previše vremena da shvate šta se događa. Sada im treba previše vremena da shvate da se tačerizam, koji su u međuvremenu i sami prihvatili, približava svom prirodnom kraju. Kao i ostali, laburisti se moraju prilagoditi novom vremenu. Ujedinjeni jakim otporom prema nasljeđu novih laburista, članovi stranke su se okrenuli kandidatu koji je gotovo u svakom pogledu sušta suprotnost Blairu, kandidatu koji otelovljuje autentičnost i poštenje koji su Blairu očigledno nedostajali.
Corbyn nije proizvod novog vremena, već prije produžetak nečega što postoji već krajem 70-ih i početkom 80-ih. Nije uprljan nasljeđem Blairove nove Laburističke partije, jer na njegov program nikada nije pristao. Ali izgleda da ni on nije sasvim razumio prirodu nove ere. Opasnost je u tome što bi se vremenom moglo pokazati da Corbyn stoji na nogama od olova u političkom okruženju koje je veoma fluidno i nepredvidivo, u svijetu u kojem gotovo ništa nije izvjesno, uz podijeljenu i oslabljenu partijsku bazu.
Laburistička partija je završila na odjeljenju za intenzivnu negu, a ni konzervativci ne stoje mnogo bolje. David Cameron je odgovoran za nezamislivo pogrešnu i neodgovornu procjenu o referendumu. Bio je prinuđen je da se povuče pod ponižavajućim okolnostima. Partija je beznadežno podijeljena. Niko nema jasnu predstavu o tome šta slijedi posle brexita. Zagovornici izlaska su nudili optimističku sliku Britanije koja se odvezuje od posustale Evrope i hrli u susret ekspanzivnim tržištima svijeta, ali niko nije naveo nijednog mogućeg partnera. Izgleda da nova premijerka pati od anahronog neprijateljskog stava prema Kini i da je spremna da upropasti sve što je George Osborne uspio da postigne. Ako Britanija okrene leđa Kini, tržištu sa najbržim rastom u svijetu, kome će poći u susret? Zemlja je posle brexita u stanju dubokih podjela. Postoje realni izgledi da se Škotska na kraju ipak opredijeli za nezavisnost. U međuvremenu, konzervativci ne primjećuju da se neoliberalna era bliži kraju.
Koliko god da su dramatični, događaji u Britaniji se ne mogu porediti sa onim što se događa u SAD. Praktično niotkuda, Donald Trump je izašao na pozornicu i ugrabio republikansku nominaciju, čime je šokirao sve eksperte za američku politiku, uključujući i one iz sopstvene stranke. Njegova poruka je jasno antiglobalistička. On vjeruje da su interesi radničke klase žrtvovani zbog profita velikih korporacija koje su dobile podsticaj da investiraju širom svijeta i tako lišile posla američke radnike. Takođe, on smatra da je masovna imigracija oslabila pregovaračku poziciju američkih radnika i da su strani radnici upotrebljeni da se spusti cijena rada.
Trump predlaže da se od američkih korporacija zahtijeva da novčane rezerve deponuju u SAD. On vjeruje da je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) praktično izvezao radna mjesta iz Amerike u Meksiko. Iz istih razloga se protivi sporazumima kao što su TPP i TTIP. Kinu je takođe optužio za krađu američkih radnih mjesta i zaprijetio da će uvesti carinu od 45 odsto na robu uvezenu iz Kine.
Rješenje za problem globalizacije Trump vidi u ekonomskom nacionalizmu: „Amerika prije svega“. Trump se obraća prvenstveno radničkoj klasi koja je do njegovog (i Sandersovog) izlaska na scenu bila zanemarena i praktično lišena političkih predstavnika od 80-ih godina 20. vijeka. Ako imamo u vidu da nadnice radnika opadaju već 40 godina, neobično je to što se nijedan predstavnik političke klase nije ranije sjetio njihovih interesa. Radnici su u velikom broju glasali za republikance, ali Republikanska partija je već dugo u službi superbogatih i Volstrita čiji su globalizacijski interesi direktno suprotni interesima bijele radničke klase. Svog predstavnika su dobili tek kada se pojavio Trump i samo zahvaljujući njima Trump je dobio republikansku nominaciju.
Argument ekonomskog nacionalizma je koristio i Bernie Sanders, koji je vodio tesnu trku sa Hillary Clinton i vjerovatno bi pobijedio da nije bilo 700 takozvanih superdelegata koje praktično bira stranačka mašinerija i koji su većinom podržali Hillary. Kao i republikanci, demokrati su dugo zastupali neoliberalnu i proglobalizacijsku strategiju, ne obraćajući pažnju na interese glasačke baze u sindikatima. I republikanci i demokrati su sada podijeljeni na tabore za i protiv globalizacije, što je preokret kakav u američkoj politici nije viđen od kada je Reagan prihvatio učenja neoliberalizma prije skoro 40 godina.
Još jedan izvor Trumpove privlačnosti za nacionaliste – „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ – jesu njegovi spoljnopolitički stavovi. On vjeruje da u pokušajima da očuva status svjetske supersile Amerika rasipa nacionalne resurse i tvrdi da je sistem savezništava koje je Amerika sklopila nepošten, jer najveći dio tereta nose Amerikanci, dok saveznici ne doprinose dovoljno. Kao primjere je naveo Japan, Južnu Koreju i NATO u Evropi. Trump zahtijeva da se ta neravnoteža ispravi, a ukoliko to nije moguće, da se sklopljeni savezi raskinu.
Amerika je po Trumpu zemlja sa ekonomskim problemima koja više ne može podnositi taj finansijski teret. Umjesto za ispravljanje nepravdi u svijetu, novac treba iskoristiti za ulaganja u zemlji i popravku dotrajale infrastrukture. Trumpovi stavovi sadrže i oštru kritiku Amerike kao svjetskog hegemona. Njegov program donosi raskid ne samo sa sa ideologijom neoliberalizma i hiperglobalizacije koja je dominirala od početka 80-ih godina, nego i sa spoljnopolitičkom ortodoksijom koja je obilježila čitav posleratni period. To su argumenti koje treba ozbiljno shvatiti, argumenti koje ne možemo otpisati samo zato što ih je izrekao Trump. Ali on svakako nije čovjek ljevice. Trump je populistički desničar. Ne usteže se od rasističkih i ksenofobičnih napada na muslimane i Meksikance. Trump privlači bijelu radničku klasu koja osjeća da su je velike korporacije prevarile, vjeruje da joj imigranti uzimaju posao i često pokazuje prezir prema Afroamerikancima koje oduvjek smatra inferiornima.
Trumpova Amerika bi bila zemlja autoritarne vlasti, zloupotreba, žrtvenih jaraca, diskriminacije, rasizma, arbitrarnosti i nasilja – duboko polarizovano i podijeljeno društvo. Njegova prijetnja da će uvesti carinu od 45 odsto na robu uvezenu iz Kine, ukoliko je sprovede u djelo, sigurno bi izazvala sličan odgovor kineske strane, čime bi počelo novo doba protekcionizma.
Trump će vjerovatno izgubiti, kao što je Sanders izgubio u trci za demokratsku nominaciju. Ali to neće značiti da su sile koje se protive hiperglobalizaciji – neograničenoj imigraciji, sporazumima TPP i TTIP, slobodnom kretanju kapitala i još mnogo čemu – izgubile bitku ili da će se povući. Za 12 mjeseci Sanders i Trump su transformisali teren i uslove pod kojima se odvija politička borba. Argumenti kritičara hiperglobalizacije ne samo da ne gube popularnost, već svakim danom stiču sve više pristalica. Približno dvije trećine Amerikanaca se slaže da „ne bi trebalo da se toliko bavimo spoljnom politikom i da bi bilo bolje da se okrenemo unutrašnjim problemima“. Što je najvažnije, nejednakost – glavni generator otpora hiperglobalizaciji – nastavlja da raste.
The Guardian, 21.08.2016.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net
