Prije četvrt vijeka raspala se Jugoslavija. Ljudi su tada očekivali da će se ekonomsko stanje uskoro popraviti. No ta se nada ni u jednoj novonastaloj državi nije ostvarila.
Jedan od razloga za raspad Jugoslavije bilo je i uvjerenje zavađenih naroda da ih, kada se osamostale, čeka svjetlija budućnost. Četvrt vijeka kasnije ta se nada još nije ispunila. Ekonomisti krive izostanak takozvanih strukturnih reformi na prelazu iz socijalizma u tržišnu ekonomiju. Posljedice su nepostojeći razvoj i siromašenje ogromnih dijelova stanovništva.
Dobit privatna, gubici društveni – to je i dalje moto u bivšim jugoslavenskim republikama, kaže poznati srpski profesor ekonomije Miodrag Zec za nedjelnik NIN. Iako je, tvrdi Zec, pogrešna politika posljednjih decenija dovela do ogromnih dugova i sveprisutnog siromaštva, država se u velikom stilu vraća u ekonomiju.
Nastavak promašene ekonomske politike može se objasniti i time što su mnogi političari u ovim balkanskim zemljama na ključnim funkcijama neprekidno već dvije decenije ili duže: još od početka devedesetih su na sceni vođa bosanskih Srba Milorad Dodik, član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, premijeri Srbije i Crne Gore Aleksandar Vučić i Milo Đukanović. Makedonski šef vlade Nikola Gruevski politički je angažovan od kraja devedesetih.
Prošle nedjelje je Evropska komisija u prvoj godišnjoj procjeni predvidjela ekonomski rast od između 1,7 posto za Sloveniju, koja je članica eurozone, do preko tri posto za Makedoniju i Crnu Goru koje imaju status kandidata za članstvo u EU-u. No moguće stope rasta ne govore skoro ništa o činjenici da se u većini zemalja događa „bitno pogoršanje javnih financija“, koje se ogleda u proračunskom deficitu i rastu javnog duga.
Tome valja dodati još uvijek preveliki udio propalih državnih firmi koje se ne zatvaraju iz socijalnih razloga. Ekonomski oporavak onemogućava i prenapuhana javna uprava u kojoj stranke – baš kao i u državnim firmama – smještaju svoj kadar. Državni posao je nagrada za lojalnost i istovremeno kupovina sigurnog glasa.
Prema službenim brojkama, nezaposlenost je u Srbiji, Crnoj Gori ili Hrvatskoj dvostruko viša od prosjeka Evropske unije. U Makedoniji je nezaposleno 25, a u BiH čak 27 posto ljudi. Stvarno stanje je vjerovatno još gore: na primjeru Srbije je Vladimir Gligorov s bečkog Instituta za ekonomske studije analizirao starosnu grupu između 15 i 64 godine i zaključio: „Skoro svaki drugi je nezaposleni, a trećina njih službeno ni ne traži posao.“
Budući da se ekonomija slabo razvija, skromne su i plate. Početkom godine su iznosile između 360 eura neto u Srbiji i Makedoniji, više od 400 eura u BiH i Makedoniji, do 747 eura u Hrvatskoj i 1.004 eura u Sloveniji. S tim novcem ljudi uglavnom jedva spajaju kraj s krajem. Praktično su sve zemlje zavisne od milijardi eura koje uplaćuju njihovi gastarbajteri iz zapadne Evrope i Skandinavije.
Neposredna posljedica je ogromni i trajni talas iseljenika. U anketama studenti u više od 80 posto slučajeva kažu da žele napustiti domovinu nakon što steknu diplomu. Trenutno se države jugoistočne Evrope žale na egzodus ljekara, medicinskog osoblja i njegovatelja. Oni odlaze u smjeru Velike Britanije, Skandinavije i, prije svega, Austrije i Njemačke. Taj udar potresao je temelje ionako loših zdravstvenih sistema u balkanskim zemljama.
Dramatične posljedice slabih ekonomija i rezigniranosti stanovništva pokazale su se na dva primjera: desetine hilada očajnih Albanaca su u februaru prošle godine krenuli s Kosova prema Njemačkoj. U Crnoj Gori je više od jedan posto stanovništva krenulo istim putem, prije svega prema sjevernoj i istočnoj Njemačkoj. Pričalo se, naime, da u slabije naseljenim regijama došljake već čekaju zemlja i kuće.
Izvor: POslovni puls, DW
