U Njemačkoj se sve glasnije čuju kritike protiv predsjednika Evropske centralne banke, Marija Draghija – sve do toga da se jedva čeka kraj njegovog mandata 2019. A nakon toga, smatra ministar finansija pokrajine Bavarske Markus Söder (CSU), “ne možemo priuštiti još jednog Draghija”. Za list Bild on traži da njegov nasljednik “mora biti Nijemac koji će se osjećati obveznim dase drži tradicije stabilnosti valute kakvu je vodila Njemačka savezna banka” (za vrijeme njemačke marke, op. pr.).
Još teže kritike i čak prijetnje su se čule i od njemačkog ministra finansija Wolfganga Schäublea (CDU) kako ova politika jeftinog novca “podstiče skepsu prema euru” u Njemačkoj. U Njemačkoj su kritike najglasnije jer se ima utisak da se ovdje i najviše trpi od takvog ponašanja ESB-a. Jedva da ima smisla išta stavljati na štednu knjižicu jer su kamate gotovo nikakve, nacija štediša se više ne nagrađuje za njihovu vrlinu. Banke se već žale kako su Nijemci na taj način već izgubili milijarde jer niti bankama ne ide bolje.
Klasičan izvor prihoda banaka – da s polozima građana onda dijele kredite i finansiraju ekonomiju – praktično ne funkcioniše, jer dok ESB zasipa tržište novca novcem s 0% kamata, tu nema šta da ostane banci. Još je gore kod životnih osiguravača i dodatnih penzija od poslodavaca (Betriebsrente) jer zavise od dobiti na uloge u svojim blagajnama. Drugim riječima, ako u nekoj budućnosti i u Njemačkoj bude više siromašnih penzionera, jedan od krivaca je i Mario Draghi.
I ovog četvrtka se, kao u pravilu svakog druge nedjelje i uvijek četvrtkom, u Frankfurtu sastaje Vijeće Evropske centralne banke koje okuplja sve čelnike centalnih banaka zemalja zone eura. Ali usprkos oštrim kritikama iz Njemačke, jedva da iko očekuje da će se nešto promijeniti u politici ESB-a. Konačno, tek ovog marta je temeljna kamatna stopa određena na nula posto i povrh toga je povišena “kaznena” kamata, dakle kamata na novac koji banke čuvaju u ESB-u – a za što čak moraju plaćati 0,4%. Isto tako, određeno je da će se i povećati volumen otkupa državnih obveznica.
Povrh toga, Mario Draghi je bio potpuno jasan da će se takva politika poplave novca nastaviti i tvrdi kako “se ne brinu da će im ponestati municije”. Naravno da je to bio povod za kritike iz Njemačke, ali je problem i što sve te mjere ESB-a jedva da djeluju. Ekonomija se u čitavom nizu zemalja zone eura previše sporo oporavlja, a usprkos toj poplavi novca, ne izgleda ni da postoji opasnost od inflacije. Doduše, u toj kalkulaciji pomaže i trenutno izuzetno jeftina nafta, ali inflacija je duboko ispod određene granice od 2%.
Naravno da taj jeftin novac izaziva čak i teže probleme od uloga štediša i dobiti fondova: novac “bježi” tamo gdje se čini da će ostvariti veću dobit. U Njemačkoj su tako i cijene nekretnina narasle nebu pod oblake, ali Draghija jedva zanima šta bi se moglo dogoditi da taj balon pukne. Jer njegova glavna briga su još uvijek problematični članovi zone eura, a ne snažna Njemačka. Još njegov prethodnik, Jean-Claude Trichet, je vodio drugačiju politiku: u to doba prije desetak godina su upravo Njemačkoj u problemima trebali povoljni krediti, makar je tako čak i pogoršana kriza s nekretninama u “slabim” zemljama eura na jugu Evrope.
Kaže se da majka najviše voli svoju najslabiju djecu i otprilike je to politika koju sad vodi Evropska centralna banka. To je definitivno i problem Evropske centralne banke i urođena mana koju je stekla već pri rođenju. Jer kad bavarski ministar finansija traži da sljedeći predsjednik ESB-a nakon 2019. “bude Nijemac” izgledi za to su upravo – minimalni. Ne zato što među nekim članicama zone eura nema simpatija za želje Njemačke i čitav niz guvernera nacionalnih banaka bi takođe željeli da ESB “malo stegne pojas”.
Ali mnoge male zemlje zone eura strahuju od dominacije najveće ekonomije Europske unije u politici novca. U Vijeću ESB-a vrijedi načelo “jedan član – jedan glas” – ma koliko velik ili malen član to bio. Svojevremeni predsjednik instituta ifo Hans-Werner Sinn je predlagao da i u ESB-u vrijedi isto načelo kao i u, na primjer, Međunarodnom monetarnom fondu: nečiji glas je “težak” koliko je i njegovo učešće u ukupnom volumenu fonda. Tada bi i težina riječi predsjednika Njemačke centralne banke Jensa Weidemanna u Vijeću ESB-a značile nešto potpuno drugo. Danas je njegov glas posve ravnopravan s glasovima čelnika centralnih banaka Cipra ili Malte, piše DW.
