Kako objasniti uspon Donalda Trampa, rizik od izlaska Britanije iz EU (Bregzit), činjenicu da Mari Le Pen ima dobre šanse da postane sledeća predsjednica Francuske i opšte stanje u političkom svijetu u kojem su svi nosioci naizgled spremni da se odreknu fotelje?
Jednostavno, doktore Votsone! To je zbog društvenog ugovora, koji ne samo da više ne važi, već je i odbačen! U međuvremenu, političke elite gube kosu pokušavajući da analiziraju zašto neko poput Trampa, ko je četiri puta bankrotirao, nemoralan, profan, kandidat koji se sam promoviše može da dobije izbore u Republikanskoj partiji.
Poenta je da sve to nema nikakve veze sa Trampovom politikom (ili njenim nedostatkom), ali sve to ima veze sa činjenicom da on predstavlja anti-establišment. Ne treba da se plašimo da se SAD okreće Trampovoj politici, ali politička elita mora da prizna da glasači okreću leđa “društvenom ugovoru“ i njegovim elitističko-političkim procenama.
Društveni ugovor je politička teorija koja stoji iza svih današnjih društava, stvarni ili hipotetički dogovor ili sporazum između podanika i njihovih vladara kojim su definisana prava i dužnosti svakog ponaosob. Ova ideja seže sve do grčkih sofista, ali teorije društvenog ugovora su imale najveću upotrebu u 17. i 18. vijeku sa imenima kao što su Žan Žak Ruso, Tomas Hobs, Džon Lok i u modernim vremenima Džon Rols.
Suština je stanje društvenog ugovora samo po sebi – društvo kao što je poznato je napravljeno da bude uređeno i dozvoljava neprekidno “vanredno stanje“. Moguće je baviti se ogromnim brojem vanrednih situacija u jednom životu!
Sada glasači iz svijeta žele sve osim tradicionalnog državnog poretka. To je razlog zašto Hilari Klinton ne može da dobije izbore u SAD – ona je oličenje elitističke vlasti. Tramp, sa druge strane, je toliko daleko od toga da postane političar jer on predstavlja haos u svetu reda, a to je ono što glasači u SAD žele.
Ekonomski gledano, sve ovo ima smisla i moglo se očekivati odavno. Naknada za zaposlene u SAD u odnosu na BDP je najniža ikada u istoriji … najniža ikad!
Međutim profiti korporacija su najviši do sada.
Nije ni čudo što “zaposleni“ i srednja klasa žele promjene. A ova promjena je takođe neminovna iz drugih razloga…
Korporativni profit zavisi od “zaposlenih“ u kojima treba da ostane dovoljno zarade nakon odbitka dažbina da kupe robu od “onih koji prave profit“. Drugim riječima, nismo dovoljno platili cijelu srednju klasu i običan svijet u ovom ciklusu, dok smo previše podržavali klase bankara i onih koji stvaraju profit.
Akcija Evropske centralne banke koju smo mogli da vidimo prošle nedjelje je bio još jedan neuspio pokušaj “pomoći“ – to je bilo ništa drugo do samo još jedan materijal uručen bankama i učiniće jako malo da stimuliše krajnju potrošnju potrošača i kompanija.
Čini se kao da ni ECB ni kreatori politike nisu razumjeli jednostavnu ekonomiju: inflacija nastaje od brzine novca a brzinom novca u svom najjednostavnijem obliku upravlja tražnja za kreditima – ne ponuda!
Motivišite investitore i potrošače da troše ili investiraju i potražnja kredita raste. Podržavanje banaka neće učiniti ništa po pitanju inflacije i rasta, ali će još vjerovatnije dovesti do raskida društvenog ugovora.
To ne funkcioniše i trenutno je kontraproduktivno i za banke i za cilj normalizacije.
Na kraju, drago mi je da se dešava kako bih mogao ponovo da uvedem moju teoriju “Bermudskog trougla ekonomije“ – koji mi uzgred budi rečeno još uvjek nije obezbijedila Nobelovu nagradu!
U ovom trenutku, monetarna politika je osmišljena da zadovolji ili pomogne 20% privrede koja već ima pristup kreditima: bankama i kompanijama izlistanim na berzi. Ovo dolazi na račun 80% – malih i srednjih preduzeća koja imaju manje od 5% kredita i 0% političkog kapitala.
U međuvremenu 20% Volstrita dobija 95% kredita i 100% političkog kapitala.
Dakle, u čemu je problem? To što 20% dobija 95% a 100% ovih povlastica stvara manje od 10% svih novih radnih mesta i produktivnosti. A međutim 80% koji dobijaju 5% i 0%, stvaraju 90% svih novih radnih mesta i 100% ukupne nove produktivnosti.
Zato i ne čudi što živimo u ekonomskom modelu bez društvenih kretanja, onom po kojem produktivnost ne generiše širenje dobiti kompanija, već programima otkupa i nedostatkom investicija kapitalnih troškova.
I društveni ugovor (tj. obični ljudi) i biznis model su takođe raskinuti u isto vrijeme. Moja teorija, a dozvolite da vas podsjetim da sam ja liberalni ekonomista glasi: Cijela 2016. godina će biti u znaku rebalansiranja ekonomije daleko od Vol strita a prema običnim ljudima. Da bi se povećale produktivnost i privredni rast potrebno je vidjeti lošiji učinak Volstrita i bolji učinak običnog svijeta koji će biti bolje plaćen.
Dodatno, kompanije pod hitno moraju da počnu da investiraju u produktivnost i kapitalna dobra, nešto što su u velikoj mjeri izbegavale već skoro čitavu deceniju.
To je razlog zašto je društveni ugovor raskinut i zašto će nastaviti da kažnjava političku elitu, koja uglavnom ostaje ubijeđena da će “logika preovladati“ na kraju. Da, logika će preovladati… ali ne na način na koji istraživači javnog mnjenja, spin doktori i drugi misle. Umjesto toga, ona će preovladati odozdo na gore.
Vlade koje mogu da pozajme po stopi od 0% treba da projektuju infrastrukturna ulaganja u velikom obimu – kako infrastruktura ikada može biti negativna?
Kompanije moraju da prestanu da tokom vremena maksimizuju tok novca i profit, ne samo iz kvartala u kvartal, već kroz ulaganje u ljude: dodatno obrazovanje, bolje proizvode, brži internet itd.
Raspad društvenog ugovora bio je i jeste predvidiv iz istorijske perspektive. Dobra vijest je da kraj logike pretvaranja i odlaganja neće značiti novi rat, već umjesto toga udaljavanje od preko potrebne paradigme društvenog ugovora zasnovane na strahu i hitnim mjerama.
Nije moguće preživjeti živeći u strahu 24/7, i budući da društveni ugovor nestaje, nova i bolje fokusirana agenda će se pojaviti na vidiku. Biće bučno i politički spektar će se pogoršati prije nego što se poboljša, ali je prijeko potrebna ekspanzija spektra daleko od političke scene u kojoj su svi „na sredini“, po kojoj je važnija sigurnost od ambicije, visokih stremljenja i snova.
Primijetio sam dramatične promjene u skoro svakoj zemlji koju sam posjetio tokom posljednjih šest mjeseci i mogu da primijetim sljedeće: Obični ljudi napreduju i žele i potrebni su im ciljevi koji su još ambiciozniji. Mikrostruktura svih privreda naporno radi i radiće još više. Ono što nam je potrebno je da kreatori politika centralnih banaka prestanu da se ponašaju kao „rok zvijezde“ i da političari prestani da nam prodaju „hitne mjere“.
Svijet izgleda dobro – treba mu samo malo pomoći u vidu infrastrukturnih i kapitalnih ulaganja, ali generalno gledano sijvet je više izbalansiran i spreman za promjene nego ikada ranije u ovoj krizi.
Možda smo dostigli najnižu tačku u smislu političkih ambicija, investicija, kapitalnih troškova, zapošljavanja, inflacije i rasta, ali sada ostaje samo da rastemo.
Promjena je dobra a novi društveni ugovor treba da bude posmatran takvim kakvim jeste: kraj planske ekonomije koju smo usvojili (ironično) još za vrijeme pada Berlinskog zida. Ali šta to znači za tržišta i politiku?
Vjerovatnije je da Velika Britanija istupi iz EU nego da ostane. Prosječan glasač u Velikoj Britaniji neće glasati na osnovu činjenica, već u inat eliti.
U SAD, nije riječ o Trampu već o tome da niko ne želi da vlast da političkim elitama – trenutni pokret je „sve, samo ne elite“. Sumnjam da Klintonova ima bilo kakve šanse da osvoji Bijelu kuću a ona je tako staromodna naspram društvenog ugovora.
U svim zemljama, krajnja ljevica i krajnja desnica će proći bolje – ne zbog njihovih programa, već zato što su daleko od sredine. Širok politički spektar usput predstavlja poboljšanje: možda konačno možemo pokušati da se razlikujemo prema tematici a ne samo prema poziciji!
Tržištu se ovo neće svidjeti a cijena za ovu tranziciju će morati da bude loš rezultat na Volstritu, djelimično zbog prenosa prihoda na obične ljude, a dijelom zbog potrebe za povećanjem kapitalnih troškova, ali to je dobra stvar.
Alternativa tome je još istih hitnih besmislica koje smo vidjeli tokom posljednjih osam godina.
Kralj je mrtav, živio novi kralj.
Autor je glavni ekonomista Sakso banke Stin Jakobsen
Izvor: B92
