Prvi maj, Čikago: „Mogu da iznajmim polovinu radničke klase da ubija drugu polovinu“

“Mogu da iznajmim polovinu radničke klase da ubija drugu polovinu”, reči su Džeja Gulda, jednog od najvećih američkih magnata u istoriji (ne samo) američkog kapitalizma.

Jad i bijeda Čikaga

Sedamdesetih i osamdesetih godina 19. vijeka Čikago je važio za grad sa najizraženijim klasnim razlikama u Americi, a njegovi bogataši pokazivali su otvoreni prezir prema radnicima i siromašnima. Hiljade novih imigranata pristizale su u grad svake godine. U prekoj potrebi za poslom bili su spremni da rade za daleko manje dnevnice od američkih radnika. U svojoj autobiografiji, majka Jones (po kojoj je i nastao enigmatičan lik u filmu Matrix) piše: „Gradovima su vladali glad i očajanje“. U strašnoj zimi 1873.-1874. siromašni su organizovali brojne povorke gladnih.

Borba kapitalista protiv organizovanog radništva i dalje se zaoštravala. Hiljade ljudi ostale su bez posla tokom industrijske krize 1884.-1886. Preostalim radnicima plate su smanjene, što je izazvalo brojne štrajkove, ali bez rezultata. Posvuda su građene nove oružarnice, a u razbijanju pobuna korišćene su čitavi vojni pukovi. „Radnici su tražili jedino hljeb i smanjenje radnog vremena. Agitatori su im udjeljivali vizije, a redari batine“, pisala je majka Jones.

Položaj radnika opisao je i jedan sveštenik iz Fol Rivera, Masačusets: „Možda… zlo koje postoji potiče od… sve veće tendencije da se radnik smatra za puki točak ili djelić mašine. On je u očima preduzetnika uglavnom ono što i vreteno, ili kolut i ništa više“. Istovremeno, kapitalističke novine “World” iz Njujorka pisale su: „Američki radnici moraju od sada da budu svjesni da im neće moći biti bolje nego evropskim radnicima. Ljudi se moraju zadovoljiti s niskim nadnicama. Na ovaj način radnik će biti bliže onom mjestu u životu koje mu je odredio bog“. „Tribuna“ je čak predlagala da „farmeri u državi Ilinoj postupaju sa skitnicama – nezaposlenim radnicima koji su navalili iz velikih industrijskih centara – kao što rade sa drugim štetočinama, stavljajući im strihnin u hranu“.

[widgets_on_pages id=”Baner”]

U ovim uslovima, radnici su bili primorani na bolju organizaciju, ujedinjavanje i reorganizaciju postojećih udruženja.

Radnička udruženja u Čikagu

Čikago je, takođe, bio poznat i po najradikalnijoj ljevici u Americi. Socijalistička radnička stranka uspijevala je povremeno da dobije jednog ili dva predstavnika u Gradskom vijeću, koji tamo nisu ništa značajno postigli. Dobro su poznavali marksističke ideje, ali su izučavali i Hegela, Kropotkina, Bakunjina… Osim Socijalističke radničke stranke djelovali su brojni „revolucionarni klubovi“, a 1881. godine osnovana je i Revolucionarna radnička stranka.

Plemeniti red Vitezova rada, tajnu radničku organizaciju, osnovao je 1869. Urijah S. Stivens, dugogodišnji mason. Organizacija je sprovodila svoje misteriozne obrede, a unutar loža bili su brojni službeni položaji sa veličanstvenim titulama i uniformama. Vođstvo organizacije nije imalo jasne ideje. Primjera radi, u vrijeme opšte nezaposlenosti vođe ‘Vitezova rada’ pozivale su radnike da razbijaju boce nakon ispijanja piva i mleka i tako povećaju zaposlenost u industriji stakla.

U Čikagu je izalazilo i nekoliko radničkih listova: socijalistički „Die Arbeiter Zeitung“, koji pod uticajem Johana Mošta, pristiglog iz Londona postaje anarhistički, Parsonsov „Alarm“, anarhistički list na engleskom jeziku, kao i jedan anarhistički list na češkom jeziku.

Vođeni razmišljanjem da su „kapitalisti upotrebljavali silu da tlače radnike, prema tome i radnici su prisiljeni da pribjegnu sili“, najradikalniji radnici u šumama su vježbali s oružjem, a na hiljade radnika okupljalo se na „tajnim skupštinama“.

 Pokret za osmočasovni radni dan

Sindikati koji nisu bili u ‘Vitezovima rada’ pokrenuli su 1884. kampanju za osmočasovni radni dan, a 1. maj 1886. određen je za dan početka generalnog štrajka, ukoliko radnički zahtjevi ne budu usvojeni. Osmočasovni pokret brzo se proširio cijelom zemljom. ‘Osmosatne lige’ organizovale su ogromne radničke povorke u jesen i zimu 1885. kao i u proljeće 1886.

Socijalista Džordž A. Šiling osnovao je 1885. u Čikagu ‘Osmočasovno udruženje’, a podržali su ga Vitezovi rada, kao i anarhisti Parsons, Spis, Švab i Filden. Anarhisti su ubrzo izbili na čelo Osmočasovnog pokreta. Duž obale jezera, u zimu 1886. organizovali su zborove, na koje su dolazili radnici, nezaposleni i gladni ljudi, od kojih mnogi nisu imali gdje ni da prespavaju. Razvijali su crvenu (“simbol narodnog revolucionarnog duha”) i crnu zastavu (“simbol siromaštva, gladi i očajanja”).

Za to vrijeme, poslodavci su se sastajali kod Džordža Mortimera Pulmana i Virta Dekstera, pravnih zastupnika najjače korporacije u Čikagu, i dogovarali se kako da slome Osmosatni pokret. Odlučili su da neće praviti nikakve ustupke, da će razbiti radničke organizacije i pokret, a da će u svojim fabrikama zapošljavati radnike koji nisu sindikalno organizovani. „Tribuna“ je objavljivala pisma čitalaca u kojima se od vlasti traži da spriječe radničke skupštine puščanom paljbom i, ako bude potrebno, dinamitom.

Žestoka zima prouzrokovala je ogromne patnje među siromašnima. Povorke siromašnih kružile su gradom sa zastavama, a policija ih je razbijala, bodući i udarajući ljude. Anarhisti su organizovali božićnu povorku od nekoliko stotina gladnih muškaraca i žena po otmenoj aveniji Prejri. Povorku su predvodile dvije starije žene, od kojih je jedna nosila crnu, a druga crvenu zastavu. Zaustavljali su se pred stanovima bogataša, galamili i vukli zvona na vratima.

U februaru 1886. Mekormikove fabrike poljoprivrednih mašina otpustile su stotine sindikalno organizovanih radnika, a na njihovo mjesto zaposlile štrajkolomce. Platili su i tri stotine Pinkertonovih „detektiva“ da čuvaju štrajkolomce od mogućih nasrtaja radnika. Ispred fabrike su svakodnevno počele da se održavaju radničke skupštine, a povremeno je dolazilo do manjih nereda.

Maj

Prvog maja, ulice su bile prepune ljudi. Očekivalo se proglašavanje generalnog štrajka za usvajanje osmosatnog radnog vremena. Vitezovi rada su se u poslednji tren povukli iz organizacije generalnog štrajka, uz obrazloženje da je Osmosatni pokret anarhistički i tuđinski, a da oni nisu „ni anarhisti ni stranci“.

Pred Mekormikovom fabrikom se 3. maja održavao radnički zbor. U trenutku dok je Ogast Spis govorio o Osmosatnom pokretu, zatrubila je fabrička sirena i štrajkolomci su, nakon završenog posla, počeli da izlaze napolje. „Zametnula se ljuta bitka kamenjem, ciglama i kočevima“, pisao je Luj Adamič. Ubrzo se pojavila policija, otvorila vatru na radnike, ranjavajući i ubijajući mnoge.

Sledećeg jutra, Čikago je bio preplavljen lecima koji pozivaju na osvetu. Na protestnom skupu se te večeri okupilo oko tri hiljade muškaraca, žena i djece. Iako je javnost strahovala od osvete, skup je proticao mirno, a među građanima je bio i načelnik Čikaga, Harison, koji je podržavao zahtjeve Osmosatnog pokreta i javno tvrdio da neće dozvoliti da vojska puca u građane. Dok je Parsons govorio o političkoj ekonomiji, počela je da pada kiša, navlačili su se tamni oblaci, i ljudi su se u strahu od oluje ubrzano razilazili. Sam Harison zaključio je da će se skup završiti mirno, prenio je to nadležnom policijskom službeniku i otišao kući. Nepunih petnaest minuta nakon njegovog odlaska, nadležni policijski službenik izdao je naređenje da 176 policajaca pođe na trg i naredi radnicima da se raziđu.

Filden je okupljenima najavio da je on posledni govornik i da će se skup uskoro završiti. Policijski oficir prišao mu je sa isukanom sabljom i rekao: „Zapovijedam vam u ime naroda da se odmah raziđete“. „Zašto kapetane, mi smo miroljubivi“, upitao je Filden. Većina okupljenih nije ni znala šta se tačno dešava. Nastupio je trenutak tišine, da bi se iznenada pojavio bljesak, a potom odjeknula strašna detonacija. Iz prolaza nekoliko koraka udaljenog od govornice neko, najvjerovanije iznajmljeni plaćenik, na desno krilo policijskih snaga bacio je bombu. Policija je počela da puca u masu, a usled dima pucali su i jedni na druge. Radnici su uzvratili vatru, ali nisu mogli da izdrže navalu policije. Sedam policajaca je ubijeno, a šezdeset i sedam ranjeno. Tačan broj ubijenih radnika nije nikada tačno utvrđen. Većinu mrtvih i ranjenih sa trga su odvukli rođaci i prijatelji.

Nikada nije dokazano ko je bacio bombu na trgu Hejmarket, policija je tvrdila da je to uradio neko od anarhista inspirisanih zapaljivim govorima agitatora. Redakcije radničkih listova su zatvorene, a nekoliko stotina ljudi je narednih dana uhapšeno. Štampa je zahtijevala vješanje bez suđenja, a eventualne pravne branioce anarhista proglašavala i gorima od samih anarhista, „koje bi takođe trebalo objesiti“. Niko od advokata u prvo vrijeme nije htio preuzeti slučaj. Uvodnici listova pisali su kako je „grad odlučio jednom zauvijek da iskorijeniti socijalizam, anarhizam, komunizam – različiti nazivi za jednu te istu odvratnu nakazu“.

Trojica advokata koji su se bavili građanskim pravom ipak su na kraju pristala da zastupaju optužene. Velika porota sačinjena od imućnih poslovnih ljudi podigla je optužnice za ubistvo protiv Fildena, Parsonsa, Spisa, Švaba, Fišera, Engela, Linga, Nibea, Vilijema Selidžera (Lingovog poslodavca) i Rudolfa Šnojbelta. Niko od njih nije optužen da je lično bacio bombu, već da su svojim zapaljivim govorima podstakli nekoga, ko god on bio, da baci bombu. Šnojbelt je pobjegao za Evropu, a postupak protiv Selidžera je obustavljen.

Četvoro od dvanaest članova izabrane porote priznalo je tokom ispitivanja da mrze anarhiste, socijaliste i komuniste.

Izjave optuženih date tokom suđenja:

Albert R. Parsons, urednik radničkog lista „Alarm“ koji je izbjegao hapšenje, ali se kasnije iz solidarnosti prema drugovima sam predao, izjavio je na suđenju:
„Vaša presuda plod je strasti, rođena strašću, pothranjena strašću, ostvarena strašću… To je rezultat mržnje buržoaske štampe, monopolizatora kapitalizma, eksploatatora radništva. Nekada su zemlje i ostala sredstva pripadala zajednici, dok nasilje, krađe i ratovi nisu prouzrokovali promjenu. Društvo se tada podijelilo na dvije klase: klasu gospodara i klasu lopova. Francuska revolucija bila je prvi korak u pravcu epohe u kojoj će sredstva za život opet pripadati zajednici, svim ljudima.“

Ogast Spis, urednik radničkog lista „Arbeiterzeizung“:
„Moja odbrana je vaša optužba: moji izmišljeni zločini – jeste povijest vas samih. U našim govorima i našim članicama tumačili smo narodu njegovo stvarno stanje i njegove društvene odnose… Ako još jednom smrtnu kaznu dodjeljujete onima koji imaju odvažnosti da kažu istinu, ako je smrt kazna koju dajete za takav delikt, pristajem da platim tu cijenu, obesite me.“

Horhe Engel:
„Moj se delikt sastoji u činjenici da sam radio za socijalni sistem u kojem će biti nemoguće da jedni stiču milione iskorišćavajući mašine, a da istovremeno drugi, koji stvaraju te milione, padnu u degradaciju i bijedu. Vaši zakoni su protiv prirode, njima uskraćujete masama pravo na život, na slobodu.“

Luis Ling, jedan od vodećih ljudi u Međunarodnom savezu drvodjelja:
Prezirem vas, prezirem vaše zakone, vaš red, vašu silu, vašu vlast: možete me objesiti.“

Semjuel Filden:
„Čovjek umire, ali ideja i dalje živi. Ako hoćete i moj život, jer želim da se ostvare principi socijalizma, dajem vam ga i vjerujem da je njegova cijena sasvim neznatna u odnosu na ogroman rezultat koji će imati naše žrtve… Devetnaesto stoleće ubija u nama svoje najbolje sinove. Ali, doći će trenutak pokajanja.“

Miguel Švab:
„Tražiti pravdu na ovom procesu ispada smiješno. Kada jedna društvena klasa stoji nasuprot drugoj, tražiti pravdu nema smisla. I vi nas okrivljujete za zavjeru. Svi smo mi djelovali po svijetlu dana. Kao radnik živio sam s radnicima, vidio sam da se svijest prostituiše zbog bijede i oskudice, vidio sam kako od gladi umiru jaki ljudi.“

Krajem avgusta porota ih je proglasila krivima, a sudija Gary osudio je Parsonsa, Spisa, Linga, Fildena, Švaba, Fišera i Engela na smrt. Nib je osuđen na petnaest godina tamnice.

 Nakon vješanja, javnost menja mišljenje o anarhistima

Ljevičarske organizacije i intelektualci su pokušavali da im spasu živote. Džordž Bernard Šo je u Londonu skupljao potpise za pomilovanje anarhista, a molbu je potpisao i Oskar Vajld. U novembru 1887, guverner Oglzbi preinačio je presude Fildingu i Švabu na doživotnu robiju, a istog dana Ling je sebi raznio glavu patronom dinamita, koju mu je u ćeliju prošvercovala njegova partnerka i velika ljubav.

Sahranu obješenih anarhista, pjevajući Marseljezu, pratila je kolona od 15-20 hiljada ljudi. Oko 250.000 ljudi na ulicama Čikaga, kojima se kretala pogrebna povorka, napravilo je špalir. Narod je promijenio mišljenje o anarhistima, a zapanjujući natpisi osvanuli su i u vodećim listovima.

“New York World”: „U povorci su bili predstavnici različitih sindikata radnika. Bila je čak i jedna delegacija Vitezova rada, sastavljena isključivo od žena. Bilo je obrazovanih ljudi i ljudi bez ikakve obrazovanja, koji su stupali rame uz rame. A čitavu čudnu povorku, tihu, tmurnu i očigledno potištenu, osim kad su pjevali, prožimao je osjećaj da su pokojnici u određenom smislu umrli zbog njih – da su bili mučenici u borbi siromašnih protiv bogatih, slabih protiv jakih“.

Preuzeto sa: AbrašMEDIA

Pripremio: Robert Jandrić

Check Also

IRF organizuje konferenciju “Izvori finansiranja zelene i digitalne tranzicije i unapređenja infrastrukture sjevernog regiona”

Uz podršku Delegacije EU u Crnoj Gori i Kancelarije za evropske integracije, 29-30. novembra u …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *