BANKAR.ME: KAKO OCJENJUJETE POSLOVNI AMBIJENT U CRNOJ GORI?
Prema izvještaju Svjetske banke, Crna Gora je napredovala sedam mjesta u odnosu na raniju godinu i zauzela 44. poziciju od ukupno 189 država i kada je o Regionu riječ samo je Makedonija sa boljim rezultatom.
Na žalost nema dileme da još uvijek postoji značajan prostor za smanjenje stepena birokratizacije koja opterećuje biznis, kako na lokalnom, tako i na državnom nivou.
No, osim radom na propisima koji uređuju poslovnu klimu, moramo se pozabaviti i nekim drugim elementima, koje čini mi se prnebregavamo i nedovoljno ozbiljno prilazimo sagledavanju njihovih posljedica. Činjenica je da do izražaja dolaze naše mentalitetske osobenosti i navike stečene u periodu samoupravljanja. Kao da naš razum odbacuje činjenicu da je kapital u kompanijama danas dominantno privatni i da postoje interesi vlasnika tog kapitala koji imaju neprikosnoveno pravo upravljanja njime. Iznošenje paušalnih ocjena, koje se ne temelje na stvarnim podacima, koje su, logično, apsolutno nestručne, jer dolaze od nestručnih lica, privrednicima i investitorima kako domaćim, tako i stranim stvaraju ozbiljan problem.
S obzirom da se taj talas ne zaustavlja, sklon sam da vjerujem da ne malobrojni pojedinci i grupe to rade smišljeno, manipulišući pri tome nedovoljno informisanim slojevima, zbog čega sam slobodan i zaključiti da se naše društvo nalazi u dubokoj dekadenciji, jer radi u korist svoje štete.
Doprinos tome daje i apsolutno nerazvijen ekonomsko-socijalni dijalog, za koji možemo reći da gotovo i ne postoji, koji ni normativno nije kvalitetno regulisan. Ni sindikati ni poslodavci nijesu organizovani na adekvatan način, jedna ni druga strana nijesu adekvatno zastupljene u matičnom Savjetu i priznajem da mi nije jasno zašto se ne preduzimaju radnje za promjenu takvog stanja, jer situacija kakva je sad ne odgovara nikome, osim vjerovatno jednom broju pojedinaca.
Kakav god bio poslovni ambijent u jednoj zemlji, uvijek ima prostora za njegovo unapređenje. Postojanje posebnog tijela Vlade koje se bavi ovim poslom I koje ima širok opseg I u smislu njegovog sastava, istovremeno predstavlja garant posvećenosti ovim važnim pitanjima. Privredna komora Crne Gore aktivno participira u radu Savjeta prenoseći objedinjene stavove privrede koja, logično, najbolje i može osjetiti šta je dobro, a šta ne i u kom smjeru treba dalje djelovati.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
BANKAR.ME: KOJI SU NAJVEĆI PROBLEMI CRNOGORSKE PRIVREDE? NA ŠTA SE ŽALE PRIVREDNICI NAJVIŠE?
1. Problem nelikvidnosti i međusobna dugovanja sve više opterećuje našu privredu.
Ako se osvrnemo na period prije krize, vidjećemo da on nije bio izražen. Tržište novca je karakterisala veoma visoka ponuda, ali i prekomjerno zaduživanje privrede I građana. Nakon izbijanja krize, situacija se potpuno preokrenula I direktno I veoma brzo su se manifestovali problemi kod privrede, kroz naglo ugrožavanje likvidnosti. Kada je riječ o međusobnim dugovanjima situacija se pogoršala, tako da sve veći iznos zaostalih dugovanja ugrožava bilanse inače zdravih kompanija. Pored toga, ovakav razvoj događaja prijeti da dovede do opšteg sloma discipline plaćanja koji utiče i na fiskalna dešavanja, vodeći ka usporavanju investicija i ekonomskih aktivnosti u zemlji. Na žalost, ovaj problem je dostigao opasan nivo i nastavlja da utiče na kreditni bonitet i ugrožava bilanse inače solidnih kompanija i banaka.
Zato treba razdvojiti ona preduzeća koja su solventna, u ekonomskom smislu da mogu da pokriju tekuće troškove, od onih koja su nesolventna jer ne mogu iz zarade ili na teret imovine pokriti troškove tekućeg poslovanja. U prvom slučaju je potrebna finansijska konsolidacija, recimo putem pretvaranja dugova u uloge, pri čemu se mijenja i vlasnička struktura, dok u drugom slučaju je potrebno nastaviti sa uvođenjem stečaja kako bi se omogućilo temeljno restrukturiranje i eventualno gašenje takvih privrednih subjekata. To zahtijeva, pored ostalog, da se intenzivira trgovina korporativnim dugovima ili da se podstakne da se oni pretvaraju u udjele. Kod toga bi trebalo sagledati koji su mogući efekti na banke, budući da bi se jedan dio nenaplativih potraživanja morao otpisati na teret bankarskog kapitala. O svemu ovome treba naravno, dobro razmisliti i napraviti stručnu analizu efekata ovakvih mjera.
Govoreći o dugovanjima, treba reći da za razliku od mnogih drugih zemalja, glavni izvor zaostalih dugovanja u Crnoj Gori nije javni, nego privatni sektor. Podaci Svjetske banke govore da zaostala dugovanja Vlade iznose 4,1% BDP-a na kraju 2012, dok su zaostala dugovanja privatnog sektora, činila mnogo veći udio u BDP-u, a u 2013. godini ova situacija se dodatno usložnjava.
Politika u ovoj oblasti treba da bude usmjerena, u kratkom roku na zaštitu povjerilaca, jačanje finansijske discipline kroz unapređenje kvaliteta propisa, transparentnosti i dostupnosti registra sa poslovno relevantnim podacima, kako bi se podržalo rješavanje zaostalih dugovanja i spriječilo njihovo ponovno javljanje. Privredna komora Crne Gore je u fazi dogovaranja sa Poreskom upravom o razmjeni podataka, na bazi čega bi naša institucija otpočela sa izdavanjem bonitetnih iskaza.
Takođe, segment rješavanja ovog problema, ne mali, je i naplativost mjenice. Smatramo da je potrebno otkloniti ograničenja u postupku naplate potraživanja obezbijeđenog mjenicom i mjeničnim ovlašćenjem u slučaju neakceptiranja mjenice. Za očekivati je da se to uskoro i desi, budući da je izmjena Zakona o izvršenju i obezbjeđenju u skupštinskoj procedure.
2. Sljedeći je pristup finansiranju kao veliko ograničenje u poslovanju i razvoju naših kompanija, kako zbog visokih kamatnih stopa, tako i zbog kolateralnih zahtjeva i ostalih faktora.
Propisivanje najviše dozvoljene kamatne stope, kao što je i praksa u mnogim zemljama, doprinijelo bi rješavanju ovog problema. Pored toga, rekao bih još i da komercijalne banke možda pretjerano neselektivno sagledavaju rizike, posmatrajući uopšteno sva privredna društva, čime doprinose da i kvalitetni programi zdravih kompanija, budu postojećom politikom kamata nekonkurentni i u konačnom ugroženi.
3. Po mišljenju privrede, gorući problem je i regulativa u oblasti radnih odnosa.
S toga je u cilju usklađivanja sa potrebama privrede i stvaranja uslova za fleksibilnije tržište rada, potrebno izmijeniti postojeće radno zakonodavstvo, kao i obezbijediti njegovu dosljednu primjenu. Prvenstveno je nužno donijeti novi Zakon o radu koji će stremiti većoj fleksibilnosti tržišta rada i otkloniti barijere za uređenje oblasti radnih odnosa na strani poslodavca.
Neunaprijeđen u pravom smjeru, Zakon o radu znatno doprinosi ekonomskoj krizi, otežavanju poslovanja preduzetnika, smanjenju kvaliteta poslovnog ambijenta, nelikvidnosti, povećanju nezaposlenosti, sivoj ekonomiji, slabljenju priliva direktnih stranih investicija, krizi budžeta…
Naše radno zakonodavstvo, proizvodi loše učinke za tržište rada, te se zbog toga moraju preduzeti radikalni koraci, smanjiti cijena otpuštanja radne snage, pojednostaviti procedura otpuštanja ali i ograničiti broj zaštićenih grupa. Na žalost izrada novog Zakona o radu nije našla svoje mjesto u Planu rada Vlade za ovu godinu, uprkos činjenici da privrednici na tome već duže veoma argumentovano insistiraju.
4. Veoma je važno istaći i nelojalnu konkurenciju koja proizilazi iz tzv. neformalnog sektora i dovodi u neravnopravan položaj privredne subjekte koji posluju u skladu sa propisima.
U cilju unapređenja poslovanja i zaštite konkurencije potrebno je koordiniranom akcijom nadležnih organa nastaviti aktivnosti na suzbijanju nelegalnog rada i trgovine, čime bi se značajno uvećava i budžetski prihod. Svi smo svjedoci kako su sinhronizovane i dobro osmišljene aktivnosti nadležnih, a u prvom redu Poreske uprave, dale rezultate na polju bolje naplate poreza, te time i suzbijanja sive ekonomije.
Pozitivno je da nadležne institucije veću pažnju poklanjaju naplaćivanju poreza, ali to je njihov redovan, administrativni posao. Ti poslovi se, jednostavno, podrazumijevaju. Mislim da je važno sada se zapiti zašto se koju godinu prije nije radilo na isti način.
5. Podsjetiću na probleme i u postupku javnih nabavki, jer zbog rješenja iz važećeg Zakona trpi i privreda i javni sektor.
Brojne nejasnoće i nedoumice u tekstu stvaraju probleme u implementaciji i značajno produžavaju postupke javnih nabavki roba i usluga. Ponuđači na tenderima za javne nabavke, kontinuirano preko Privredne komore ukazuju nadležnim organima na probleme koji predstavljaju određene manjkavosti sistema javnih nabavki, a odnose se prvenstveno na prenaglašeni formalizam u odlučivanju, troškove prikupljanja obimne dokazne dokumentacije za svaki pojedinačni postupak i dr. Takođe, nužno je smanjiti troškove izrade i pripreme ponuda za učešće u postupcima javnih nabavki, naročito u cilju dostupnosti dodjele ugovora o javnim nabavkama za mala i srednja preduzeća.
Postojećim zakonom se narušavaju osnovna načela o javnim nabavkama, a posebno načelo ekonomičnosti i načelo ravnopravnosti – načelo ekonomičnosti na štetu države, a načelo ravnopravnosti na štetu učesnika u postupku javnih nabavki. Ovo je ocijenjeno i na brojnim okruglim stolovima održanim u Komori po ovom pitanju.
Prema najavama, izmjena Zakon, koja je u završnoj fazi će donijeti poboljšanja i pojednostavljenja procedura, te ga zbog toga sa nestrpljenjem očekuju kako privreda, tako i svi oni koji imaju obavezu da posluju u skladu sa njegovim odredbama.
6. Nedostatak radne snage svih profila zanimanja u prioritetnim granama privrednog razvoja predstavlja izražen problem.
Potrebno je uložiti dodatne napore kako bi se smanjenjem strukturne nezaposlenosti omogućilo angažovanje domaće radne snage umjesto nerezidenata. Privredna komora Crne Gore je u saradnji sa Ministarstvom prosvjete osnovala Fond za stipendiranje učenika deficitarnih zanimanja. Dodjelom stipendija, a time i većom mogućnošću zapošljavanja, kao i drugim mjerama profesionalne orijentacije učenika, od samog početka formalnog obrazovanja, nastojimo da napravimo veći uticaj na interesovanja učenika i njihovo opredjeljenje za obrazovanje za deficitarne struke. Naše uvjerenje je da će značaj ideje prepoznati brojne kompanije, te kroz Fond obezbijediti radnu snagu adekvatnu sopstvenim potrebama.
Prilika je da ponovim da je za stvaranje kadrova adekvatno potrebama privrednog razvoja, neophodna bolja saradnja između obrazovnih ustanova i privrede, koja za sada nije na zadovoljavajućem nivou.
7. Dugoročni razvoj zahtijeva promjene u strukturi crnogorske privrede. Da bi se to desilo moramo još više ulagati u infrastrukturu i stvarati preduslove za razvoj proizvodnih i prerađivačkih kapaciteta.
Smatramo da budući razvoj treba temeljiti na rastu onih djelatnosti u kojima Crna Gora može ostvariti komparativnu prednost i povećati izvoz. Poznato je da su to energetika, turizam, poljoprivreda, proizvodnja građevinskih materijala, prehrambena i prerađivačka industrija. Budući da potencijali o kojima govorim nijesu koncentrisani na jednom mjestu ili regiji u Crnoj Gori ili pak ujednačeno raspoređeni, smatramo da je u pravcu njihove valorizacije neophodno da na nivou lokalnih uprava budu utvrđene i izrađene Strategije razvoja, koje bi bile konstituenti objedinjenog strateškog dokumenta na nacionalnom nivou.
8. Veliki problem sa kojim se susrijeće domaća privreda je i dužina i ishod poslovnih sporova pred redovnim sudovima, što je sa više aspekata izuzetno skupo za pojedinačni privredni subjekt.
To je razlog da je Komora posljednjih godina veoma posvećene unapređenju i promociji Arbitraže pri Komori. Arbitraža se posebno razvijala od polovine 20. vijeka, kako po broju takvih sudova tako i po broju sporova koje rešavaju. Trend je i da se svi veliki sporovi, iznad milion-dva miliona eura, rješavaju pred arbitražama. Trgovci su u svijetu sve što je vrijedno izmjestili od nadležnosti sudova, ugovarajući klauzulu da se eventualni sporovi rješavaju pred arbitražama.
Arbitražna tijela su znak civilizacijskog statusa. Imaju je sve zemlje u Evropi, izuzev Albanije. Arbitraža može da bude djelotvorna samo kao nedržavna institucija, pa su logično Komore najpogodnije za njihovo ustanovljavanje. Kad bi bila državna, između arbitraže i sudova postojao bi znak jednakosti. Na zapadu je najviše arbitraža osnovano pri komorama. U Austriji je najveća arbitraža osnovana pri Komori, u Njemačkoj takođe. Francuska ima sreću da se u Parizu nalazi Međunarodna trgovinska komora i ona ima ICC, najpoznatiju svjetsku arbitražu.
Za razliku od suda, u kome je suđenje javno, u Komori je suđenje tajno, jer poslovni svijet može imati tajne koje ne želi da prikaže javnosti, a poslovni odnosi između partnera mogu biti poslovna tajna.
Brzina spora je veoma važan razlog zbog koga se ide na arbitražu. Takođe, tu je neutralnost i to što nema nacionalnog protekcionizma. Važan argument su troškovi. ICC iz Pariza, londonska, švajcarska ili američke arbitraže su skupe, a kod nas je cijena pristupačna i za domaće firme. Proračuni govore da bi spor čija je vrijednost 70 miliona eura, imao troškove oko pola miliona u Crnoj Gori, a kod ICC ti troškovi bi bili milion, a kod UNCITRAL dva miliona eura.
Zaista su brojni razlozi zašto treba razvijati Arbitražu i edukovati domaće privredne subjekte da je ugovaraju prilikom sklapanja poslova. Namjera mi je da u budućem periodu intenzivno nastavimo sa ovim poslovima u Komori, što će sigurno doprinijeti i jačanju međunarodnog ugleda zemlje.
Ne manje važna uloga i značaj pripadaju i Sudu časti, koji treba da djeluje kao „savjest“ privrednika, upozoravajući ih ne samo na dužnost poštovanja zakonskih propisa, već i na nužnost poštenog i pravičnog ponašanja koje se ocjenjuje sa strožijim kriterijumima nego što to čini zakonodavac.
BANKAR.ME: KAKO KOMENTARIŠETE NIVO DIREKTNIH STRANIH INVESTICIJA?
Strane direktne investicije kao generator ekonomskg rasta, nekoliko godina prije izbijanja svjetske finansijsko – ekonomske krize posebno su bile izražene u zemljama centralne, istočne i jugoistočne Evrope. Logično zbog te činjenice ove zemlje bilježile su i veoma visoke stope rasta, što je važilo i za Crnu Goru.
Sagledavajući sektorsku strukturu ovih ulaganja vidimo da su bila najviše usmjerene u oblast nekretnina, finansijski sektor, telekomunikacije, a značajno manje u realni sektor. Nakon izbijanja krize ovakva struktura ulaganja je pokazala veoma visok stepen rizika te su kao takva značajno smanjena ili potpuno obustavljena.
Zahvaljujući prije svega nekim privatizacijama u Crnoj Gori nije došlo do drastičnog pada priliva stranog kapitala, međutim iluzorno je očekivati da će intenzitet ulaganja brzo dostići nivo od prije izbijanja krize.
Namjeravane investicije u oblasti energetike, saobraćajne i komunalne infrastrukture, trebale bi da obezbijede neophodne preduslove i pogodnost za privlačenje prije svega stranih investicija u realni sektor. Neke od tih investicija, uključujući i one u sektor turizma su već počele da se realizuju. Ostaje pitanje da li spremno dočekujemo novi investicioni ciklus sa stručno obrazovanim ljudskim resursima, u skladu sa zahtjevima i potrebama privrede.
Koliko ćemo investicija u budućnosti privući sa strane, pitanje je koje ne može imati jednostavan odgovor. Sve zemlje u okruženju očekuju puno od stranih direktnih investicija i sve se pripremaju da ponude najbolje moguće uslove budućim investitorima, jer isplativost investicije je osnovni podsticaj za investiranje, pa bez toga nema ni investiranja. To ne može ništa promijeniti, ni dobra namjera, ni velika želja, ni ma čiji veliki pritisak.
BANKAR.ME: SPISAK BLOKIRANIH PREDUZEĆA JE SVAKIM DANOM SVE VEĆI. IZ PRIVREDNE KOMORE JE BILO ZANIMLJIVIH PREDLOGA UPUĆENIH VLADI (npr o povećanju osnivačkog kapitala) KAKO BI SE RIJEŠIO OVAJ PROBLEM. GDJE SE SA TIM STIGLO? KAKO KOMENTARIŠETE ČINJENICU DA VELIKI BROJ BLOKIRANIH PREDUZEĆA I DALJE RADI, TJ KAKVA SE PORUKA ŠALJE PRIVREDNICIMA KOJI NEMAJU OVAKAV PROBLEM?
Objavljivanje spiska blokiranih preduzeća rezultat jedne od inicijativa pokrenutih u Komori. Prema raspoloživim pokazateljima takvo činjenje pokazalo se apsolutno opravdanim. Nema dileme da spiskovi koje objavljuje Centralna banka predstavljaju pomoć svim kompanijama koje posluju na zdravim osnovama, jer im omogućavaju oprez pri odabiru partnera za poslovanje. Tu praksu treba unapređivati i nastaviti.
Istina, naše mišljenje je da ti spiskovi treba da budu dostupni zainteresovanim stranama, a ne ukupnoj javnosti, jer upravo zbog te, rekao bih, preotvorenosti uzrokujemo probleme, o kojima sam govorio već na početku.
Istina je i da u Crnoj Gori imamo omasovljenu pojavu da blokirane kompanije osnivaju nova preduzeća i tako nastavljaju praksu zaduživanja. Zbog toga je Privredna komora još polovinom 2011. godine, predložila da se saglasno praksi brojnih zemalja regiona i EU, poveća iznos osnivačkog kapitala. Na žalost, to je odbijeno sa konstatacijom da bi takvo rješenje predstavljalo biznis barijeru.
Apsolutno sam siguran da ni jedan ozbiljan investitor neće odustati od planirane investicije zato što mu je potrebno nekoliko hiljada eura da osnuje privredno društvo u Crnoj Gori. Pitanje je da li mogu bilo kakvu dobrobit ekonomiji donijeti oni koje bi obeshrabrila činjenica da im za otvaranja kompanije treba više od jednog eura.
Činjenica da veliki broj blokiranih preduzeća, kroz nove jednoeurske firme istih vlasnika postoji u privrednom sistemu, ne daje sigurnost zdravim kompanijama. Naprotiv, njih takav lanac polako počinje da uništava. S toga, vjerujem da je posljednji trenutak da se na jedini mogući način pozabavimo ovim pitanjem.
Smatram da se djelimičnom rješavanju ovog problema može doprinijeti primjenom EU prakse, odnosno donošenjem propisa usklađenih sa Direktivom osuzbijanjukašnjenjauplaćanjimakomercijalnihtransakcija, a što je Komora tražila još od druge polovine 2011. godine. Na to su donosioci odluka ostali gluvi u tom momentu. Ipak, mislim da je dobro što ih je nešto, pa makar to bio i politički kompromis, opredijelilo da Parlament pokrene izradu Zakona o izmirenju novčanih potraživanja, koji u sebi sadrži odredbe iz pomenute Direktive, kao i Zakon o dopuni zakona o izvršenju i obezbjeđenju.
BANKAR.ME: U NEDAVNOM INTERVJUU ZA PORTAL BANKAR.ME, GLAVNI MENADŽER HRVATSKE UDRUGE MENADŽERA I PREDUZETNIKA ESAD ČOLAKOVIĆ JE REKAO DA JE ZEMLJAMA BALKANA, PA I CRNOJ GORI, POTREBNA REINDUSTRIJALIZACIJA I DA NIJE REALNO OČEKIVATI DA TURIZAM I USLUŽNI SEKTOR MOGU POKRENUTI RAST PRIVREDE. KOLIKO SE SLAŽETE SA TIM STAVOVIMA?
Sa pažnjom sam pročitao pomenuti intervju i apsolutno dijelim stavove i mišljenja gospodina Čolakovića po ovom pitanju. Osvrnimo se samo na EU i to kako su se njene članice nosile sa krizom. U ekonomijama gdje proizvodnja značajno participira u BDP-u problemi su bili značajno manji. Zemlje koje su povećale zaposlenost, obim proizvodnje, izvoz i produktivnost, a time i BDP po stanovniku, ulagale su u prerađivačku industriju 30%.
Podsjetiću da je već godinu dana Evropska komisija predstavila planove za pokretanje tzv. „nove industrijske revolucije“, kako bi se ojačao privredni rast. Cilj je da industrija predstavlja 20% BDP Unije, koji je sada na nivou od 16,6%. Prateći to, veoma mi je ostao upečatljiv stav potpredsjednika Komisije, gospodina Tajanija, koji je rekao: „Godinama smo griješili stavljajući naglasak samo na finansijski i uslužni sektor. Moramo uvjeriti Vlade evropskih zemalja da je potrebno promijeniti taj trend.“
No, prema konkretnim pokazateljima ni EU nije u tim planovima odmakla. To je bio i razlog da se naš predsjednik Asocijacije komora Evrope nedavno obrati visokim zvaničnicima Unije, kazavši pored ostalog da mi, tj. Komore Evrope urgiramo da predsjednici država i vlada pitanje industrije i energetike imaju kao glavno pitanje na sljedećem samitu. Oni moraju pokrenuti svu mašineriju za industrijski razvoj i postaviti prioritetne uslove za konkurentnost u Evropi, naglasivši da je vrijeme da se politička posvećenost podrži konkretnim mjerama.
Model privređivanja koji se bazira na uvozu, potrošnji i zaduživanju, mora biti zamijenjen solidnom proizvodnom bazom orjentisanom na izvoz, koja će otvoriti mnoga radna mjesta. Crna Gora jeste mala zemlja da bi uticala na globalnu ekonomsku privredu, ali u vođenju ekonomske politike mora polaziti isključivo od svojih interesa. Postoje različititi instrumenti koji joj omogućavaju da aktivnom politikom stimuliše razvoj i izvoz, zadržavanjem nacionalne kontrole nad prirodnim resursima u ključnim granama.
Jedino zdravo smanjenje javnog duga je moguće povećanjem domaće proizvodnje, što je ujedno daleko najvažniji cilj svih vlada i ekonomskih politika koje one kreiraju.
BANKAR.ME: KAKO KOMENTARIŠETE SPOLJNOTRGOVINSKI DEGICIT DRŽAVE?
Uvažavajući izuzetan značaj problematike uvoza i izvoza, posebno u svijetlu činjenice da rezultati koje Crna Gora ostvaruje u spoljnotrgovinskoj razmjeni ne ohrabruju, u Privrednoj komori smatramo da ova tema zavređuje posebnu pažnju i ozbiljno razmatranje od strane svih subjekata ekonomske politike. Izradom materijala/analize: Izvoz-nužnost i šansa, i organizacijom skupa na tu temu željeli smo da damo doprinos kreiranju što kvalitetnijeg privrednog ambijenta i uspješnije privrede u Crnoj Gori.
Bilansi nacionalne ekonomije pokazuju kontinuirani i rastući deficit u razmjeni roba i usluga sa inostranstvom. Ovi trendovi su uočljivi i u onim privrednim granama u kojima Crna Gora posjeduje bogate prirodne resurse, značajne proizvodne kapacitete i dugu tradiciju proizvodnje visokokvalitetnih proizvoda. Takva kretanja su dugoročno neodrživa i zahtijevaju podršku potpunijem korišćenju raspoloživih resursa, osposobljavanju domaćih firmi za prilagođavanje kvaliteta menadžmenta i ukupnog poslovanja visokim zahtjevima konkurentnosti na nacionalnom, a posebno na internacionalnom nivou.
Danas spoljnotrgovinsko poslovanje Crne Gore karakteriše visok stepen liberalizacije (otvoren ekonomski sistem), nizak nivo pokrivenosti uvoza izvozom i deficit tekućeg računa platnog bilansa.
Ključni faktori ograničenja rasta izvoza su: mali kapaciteti, usitnjenost proizvodnje, niska diverzifikovanost tržišta, kao i nedovoljna konkurentnost privrede. Crna Gora uvozi i one proizvode koje proizvodi ili ih može proizvesti u količinama dovoljnim za pokrivanje vlastite tražnje. Takvo stanje i trendovi su neodrživi i zahtijevaju sistemski pristup i posvećenost kako javnog, tako i privatnog sektora.
Na potrebu preduzimanja odlučnih poteza, kao i na moguće generalne pravce djelovanja, ukazuju uvidi u komparativne podatke o pokrivenosti uvoza izvozom u susjednim zemljama, a pogotovo u zemljama EU, kao i iskustva i analize kretanja na internacionalnom planu. Kao osnovni pokretač rasta, izvoz je doveo do transformacije mnogih malih zemalja, posebno onih sa značajnim lokacijskim prednostima. U izvještaju Svjetske banke iz 2012. godine, navodi se da Crna Gora ima jednu od najnižih stopa izvoza roba u odnosu na BDP u svijetu od 11%, a ukoliko se isključi izvoz proizvoda metalne industrije, ta stopa pada na ispod 6%.
Privredna komore Crne Gore je, u skladu sa svojom ulogom, proteklih godina kreirala i radila na realizaciji niza projekata koji imaju za cilj pomoć u osposobljavanju kompanija za uspješniji izvoz. To se posebno odnosi na projekat “Dobro iz Crne Gore”, čiji je sadržaj nacionalno brendiranje domaćih proizvoda natprosječnog kvaliteta. U predstojećem vremenu posebno je značajno da domaći privredni subjekti još dosljednije primjenjuju marketing poslovnu filozofiju koja se temelji na zadovoljavanju potreba i želja potrošača kao primarnom cilju, kao i nužnosti razumijevanja i primjene strategija brendiranja bez kojeg se ne može računati na konkurentnost u dužem roku.
Na širem, makroekonomskom planu, smatram da je od ključne važnosti za unapređenje izvoza razvijanje institucija i ostvarivanje višeg nivoa usklađenosti usluga koje pružaju državni organi i relevantne društvene institucije sa prioritetnim potrebama aktuelnih i potencijalnih izvoznika. Nezaokružen sistem podrške i nedovoljan stepen koordinacije doprinosi preklapanju aktivnosti i postizanju skromnih rezultata.
Neophodan je proaktivan stav u pogledu politike i strategije izvoza čija vizija bi bila usmjerena na stvaranje povoljnijeg bilansa, odnosno, znatno veće pokrivenosti uvoza izvozom. Ostvarivanje tog cilja iziskuje ambiciozniji, ofanzivniji i organizovaniji nastup domaćih kompanija na inostranim tržištima, a od Vlade Crne Gore, odnosno nadležnih institucija, kvalitetniju podršku koja će im olakšati uključivanje u trgovinske tokove. Samo na taj način, uz stalno podizanje svijesti o benefitima izvoza, dodatno će se ohrabriti postojeći i novi izvoznici.
BANKAR.ME: PRIVREDNA KOMORA JE PRETHODNIH GODINA ČESTO ZAGOVARALA STAV O NEOPHODNOSTI OSNIVANJA RAZVOJNE BANKE. KAKAV JE SADA STAV KOMORE ŠTO SE TIČE TOG PITANJA I KOLIKO STE ZADOVOLJNI SARADNJOM SA INVESTICIONO RAZVOJNIM FONDOM?
Postojeći bankarski sistem je skup komercijalnih banaka, koji je u doba visoke konjukture i ekonomskog rasta ušao u zonu kreditiranja privrede jer je to donosilo visok profit, ali se nakon pojave krize vratio svom izvornom cilju poslovanja – komercijalnom bankarstvu na kraći i srednji rok. Te banke su tako profilisane, nemaju ni izvore sredstava ni druge resurse za dugoročno razvojno kreditiranje, a zbog niza internih i eksternih faktora njihove kamate su izuzetno visoke.
Od njih se više od toga ne može očekivati, a teza da se banke “natjeraju da ulažu u privredu” je u suprotnosti sa osnovnim principima tržisnog poslovanja o vlasništvu nad kapitalom i neotudjivim pravom da vlasnici opredjeljuju, po svom izboru, za koje namjene hoće da plasiraju svoj kapital i da za to snose poslovni rizik.
Svuda u svijetu, pa i kod nas u okruženju, postoje razvojne banke i fondovi čiji je zadatak da, ostvarujući profit, pokrivaju ovaj segment poslovanje.Postoje različiti modaliteti njihovog formiranja i funkcionisanja, ali ih u najvećem broju slučajeva, kroz razne forme učešća, direktne i indirektne podsticaje, formiraju ili prate države radi uticaja na razvoj i kretanja u dugoročnim strategijama ekonomske politike tih zemalja.
Činjenica je da je Investiciono-razvojni fond u prošloj godini kreditno podržao 172 projekta u ukupnom iznosu od 37,8 miliona eura.U skladu sa svojim kapacitetima i ulogom koja mu je Zakonom utvrđena ovaj Fond je bez sumnje i prošle godine, a i u proteklom periodu imao zapaženu ulogu u razvoju prije svega malih i mikro preduzeca. Međutim to ni izbliza nije dovoljno i ne treba gajiti iluzije da finansijske institucije tog tipa mogu zamijeniti investiciono-razvojnu banku.
Razvojna banka je neophodna za podršku prije svega onim programima iz oblasti proizvodnje koji imaju dugoročno osmišljenu razvojnu koncepciju za koju su im potrebna sredstva sa dužim rokovima i povoljnijim kamatnim stopama. Jedino uz takvu kreditu podršku možemo očekivati razvoj koji znači konkurentnu privredu na otvorenom tržištu.
Mi danas imamo puno projekata koji čekaju svoju realizaciju, a koji se naslanjaju na postojeće proizvodne kapacitete. Realizacijom ovih projekata zaokružile bi se tehničko-tehnološke cjeline koje znače proizvodnju visokog stepena finalizacije. Jasno je da bi to značilo širenje asortimana proizvoda visoke vrijednosti.
Postojanje jedne banke razvojnog tipa u Crnoj Gori, značajno bi se smanjilo pritisak na raspoloživa obrtna sredstva naših kompanija, koje angažujući sopstveni obrtni kapital za investicije ugrožavaju svoju likvidnost i na taj način doprinose stanju opšte nelikvidnosti naše privrede.
BANKAR.ME: JAVNOST JE DOSTA KRITIČNA PREMA STRUKTURI I NAČINIMA NA KOJI SE DIJELI DRŽAVNA POMOĆ VELIKIM KOMPANIJAMA? KAKAV JE STAV KOMORE KADA JE U PITANJU ODRŽIVOST I PRAVEDNOST OVAKVOG MODELA?
Državna pomoć je kod nas uređena Zakonom koji nije po sadržini različit od najvećeg broja propisa koji uređuju ovu oblast u mnogim drugim zemljama. Pored ostalog i zbog postojanja Komisije za kontrolu državne pomoći ne postoje odstupanja koja bi ukazivala da u ovoj sferi imamo veliki problem.
Istina je da je do sada državna pomoć usmjeravana na mali broj kompanija i to u suštini nije problem.
Jedino što u vezi sa tim prepoznajem kao manjkavost funkcionisanja sistema državne pomoći jeste činjenica da su motivi za dodjelu pomoći u najvećem broju slučajeva bili socijalne prirode, a ne na žalost namjera da se tim sredstvima podstakne ozdravljenje konkretne kompanije.
BANKAR.ME: S OBZIROM NA EVIDENTAN PAD KAMATA NA DEPOZITE KOJE JE VEĆINA BANAKA SPROVELA, DA LI U PRIVREDNOJ KOMORI OČEKUJETE DA ĆE DOĆI I DO SNIŽAVANJA KAMATA NA KREDITE? OČEKUJETE LI DA MOŽDA PRIVREDNICI I GRAĐANI POVUKU DIO SVOG NOVCA IZ BANAKA ZBOG NISKIH KAMATA NA ŠTEDNJU I GDJE BI SE TAJ NOVČANI TALAS EVENTUALNO MOGAO PRELITI?
Uzimajući u obzir da je tržište Crne Gore u svakom pgledu veoma specifično, nezahvalno je baviti se ekonomskim I finansijskim predviđanjima na ovim prostorima. Sasvim logično bi bilo da padaju kamate na depozite I da to uzrokuje pad kamata na plasmane. Takvo što bi pogodovalo privredi, budući da je, kako sam već I rekao upućena samo na komercijalne banke.
No, kako ste naveli to može poći u drugu krajnost, odnosno povlačenje novca iz banaka od strane građanja, što ne bi bilo dobro. Mada, sumnjam da bi se taj novčani talas mogao preusmjeriti u kupovinu nekretnina. Svjedoci smo da se stanovi teško mogu dati pod zakup, jer je tržište prezasićeno stambenim jedinicama, a gradi se I dalje. To je razlog da ne vjerujem da će se bilo ko opredijeliti za rizik umrtvljavanja svog kapitala.
BANKAR.ME: KAKO KOMENTARIŠETE OPŠTI KOLEKTIVNI UGOVOR KOJI JE NEDAVNO POTPISAN?
Opšti kolektivni ugovor je zaključen od strane ovlašćenih predstavnika Vlade Crne Gore, upravnog odbora Unije poslodavca, Skupštine Saveza sindikata Crne Gore i Glavnog odbora Unije slobodnih sindikata Crne Gore dana 20 marta 2014 godine, na određeno vrijeme u trajanju od dvije godine.
U osnovnim odredbama je definisano da je premet Ugovora uređenje prava, obaveza i odgovornosti iz radnog odnosa, postupak zaključivanja i izmjena i dopuna kolektivnog ugovora, kao i međusobni odnos potpisnika kolektivnog ugovora.
Karakteristično je da se u članu 2 stav1 alineja 1 definiše da: se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje na zaposlene kod poslodavca na teritoriji Crne Gore i zaposlene koje poslodavac sa sjedištem u Crnoj Gori upućuje na rad u inostranstvo.
S tim u vezi u praksi će se morati razriješti teorijska dilema i praktično pitanje koja se odnose na primjenivost ovog ugovora na određene kategorije zaposlenih i poslodavaca koji ne pripadaju određenim grupama, budući da je ugovor potpisan od strane organizacija koje imaju statutom utvrđeno neobavezno, dobrovoljno članstvo. Značajno je i pitanje mogućnosti primjene na subjekte koji nisu dali izričitu saglasnost za zaključenje, odnosno prihvatanje kolektivnog ugovora. Poznate su različite pravne teorije o prirodi kolektivnih ugovora.
Evropska je praksa da se kolektivni ugovori primjenjuju isključivo na članove sindikalnih ili poslodavačkih organizacija koje su potpisale isti i time preuzele ugovorena prava i obaveze, u ime i za svoje članove.
Izuzetak proširene primjene kolektivnog ugovora, se može javiti po posebnoj odluci nadležnog državnog organa isključivo normativnog dijela kolektivnog ugovora, radi zaštite javnog interesa.
Zadržan je postupak utvrđivanja odgovornosti zaposlenog kod poslodavca, u smislu vođenja disciplinskog postupka radi utvrđivanja povreda radnih obaveza od strane zaposlenog. Utvrđene su lakše i teže povrede radne obaveze, kao i utvrđen način sprovođenja disciplinskog postupka, istovjetan za sve oblike organizovanja i poslovanja pravnih lica.
U odnosu na ranije važeći Opšti kolektivni ugovor u suštinskom smislu nema bitnijih izmjena, koje bi doprinijele većoj fleksibilizaciji tržišta rada i jednostavnijem regulisanju radno-pravnih odnosa.
BANKAR.ME: KAKO OCJENJUJETE REGIONALNU SARADNJU CRNOGORSKIH PRIVREDNIKA SA KOLEGAMA IZ ZEMALJA OKRUŽENJA?
U kontaktima sa privrednicima često se čuju primjedbe na biznis barijere sa kojima se susreću u protoku roba, usluga i kapitala u CEFTA regionu koji bi trebao da bude slobodan. Na današnjem CEFTA području, koje je nekada uključivalo i Bugarsku i Rumuniju, potpisano je 28 bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini proisteklih iz Memoranduma o liberalizaciji i olakšicama u trgovini iz 2001. godine, a koji je potpisan u okviru Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. Čitav proces jeste bio komplikovan, dug i skup. Neki napori su uzaludno ulagani – neposredno po njihovom konačnom potpisivanju Bugarska i Rumunija su ušle u EU što je dovelo do suspenzije svih njihovih važećih bilateralnih sporazuma.
Stalno povećanje obima poslovne saradnje među preduzećima zemalja potpisnica jedini je validan pokazatelj efikasnosti ovog za region pripremnog integracionog procesa. Ukupno ostvarena robna razmijena unutar CEFTA tržišta u stalnom je porastu, iz godine u godinu, i to na godišnjem nivou od 10 do 15%. Što se Crne Gore tiče bilježi se trend porasta izvoza u CEFTA zemlje.
Ako već govorimo o regionalnom partnerskom udruživanju, preporuka je da bude bazirano na proizvodnji. Jedan razlog koji ide u prilog tome jeste činjenica da su strukturni fondovi Evropske unije i programi podrške namijenjeni zemljama u predpristupnoj fazi veoma naklonjeni projektima bilateralne i prekogranične poslovne saradnje između preduzeća, posebno kada je riječ o ulaganjima u proizvodne procese.
Sve više privrednih komora regiona razvija svoju konsultantsku funkciju i pomažu da se savladaju mentalitetske i stvarne barijere od balkanskog privrednika do briselskih fondova. Sam proces pregovaranja i otvaranja poglavlja treba shvatiti kao mogućnost da se određeni principi na kojima EU počiva bolje razumiju te da se ta znanja dalje prenose na crnogorska i regionalna preduzeća.
Sloboda udruživanja na bilateralnoj i multilateralnoj osnovi je kada su komorski sistemi u pitanju je velika. Same multilateralne komorske organizacije mnogo su fleksibilnije od državnih, ali njihova efikasnost je posredna i ograničena pa se odnosi samo na srednji i duži rok. Ova godina je obilježena predsjedavanjem Privredne komore Crne Gore Asocijacijom balkanskih komora pa su se, u skladu sa kretanjima, u platformi predsjedavanja na značajnom mjestu našla i izgradnja mehanizama za olakšano pronalaženje strateških partnera unutar regije.
Privredne komore imaju sposobnost da pruže i onu praktičnu neposrednu uslugu da kroz poslovne forume i organizaciju učešća na sajamskim manifestacijama kao B2B mehanizme pruže mogućnost da dva preduzeća ostvare inicijalni kontakt. Potrebno je imati na umu da je realizacija poslovnih dogovora ipak na samom preduzeću tj. na sposobnosti njegovih predstavnika.
Podsjetiću da je crnogorska Komora prethodne godine predsjedavala Asocijacijom komora Balkana, te da smo na Generalnoj skupštini koja je održana Podgorici, razgovarali i o Strategiji rasta za Jugoistočnu Evropu 2020. Ciljevi strategije su da se na ekonomskom planu udruže sve zemlje u regiji, kako bi se povećao bruto društveni proizvod, porasla vrijednost trgovine i smanjio trgovinski deficit.
Potrebno je da se do 2020. godine radi na povećanju regionalnog bruto društvenog proizvoda (BDP) sa 38 na 46% prosjeka Evropske unije. Strategija predviđa i angažovanje na porastu ukupne vrijednosti regionalne trgovine od 130%, zatim smanjenju trgovinskog deficita sa 14,1 na 11,6% regionalnog BDP-a.
Stategija, naravno, konstatuje da su zemlje, prije svega bivše Jugoslavije veoma mala tržišta i kao takva moraće raditi na ovom projektu i stvoriće se tržište gdje će uslovi za sve biti jednaki. Od postojećih malih tržišta sa pola miliona, dva-tri-četiri miliona ljudi,treba stvoriti tržište od 20 miliona ljudi.
Sve ove zemlje moraju pronaći nove lance vrijednosti kako bi strani investitor mogao da vidi da ono što se proizvede u regionu može se izvesti u EU, Rusiju, Tursku ili bilo koju drugu zemlju u svijetu.
Za sada zemlje regiona uspješno trguju jedne sa drugima, ali to nije dovoljno i nije konkurentno. Trebaju se stvarati uslovi da se privuku strani investitori, ali uslov je da sve zemlje moraju biti konkurentne sa svojim proizvodima. Strani investitori su veoma kruti i oni samo gledaju imate li tržište za početak biznisa ili nemate. Ako nemate tržište, zajedno sa susjedima se može povećati to tržište i dobiti pažnja stranih investitora.
Sumirano, očekivane koristi od strategije rasta Jugoistočna Evropa 2020 odnosi se na rast stope trgovine i izvoza, odnosno veći nivo direktnih stranih investicija. To donosi povećanje broja novih firmi, što rezultuje i većom stopom zaposlenosti i većim platama. Rezultat sprovođenja strategije bio bi i povećanje broja visoko kvalifikovane radne snage, a uz to će morati biti efikasnija javna uprava, a sve vlade moraće uložiti više truda da pomognu privrednicima.
