Esad Čolaković za Bankar.me govori o današnjim menadžerima i upravljačkim strukturama, o direktorima u doba socijalizma, nostalgiji i Jugosferi, neophodnosti reindustrijalizacije zemalja Balkana, o dužničkom ropstvu, potrebi da se zemlje kao i ljudi razvijaju iznutra, a ujedno spajaju van…
BANKAR.ME: Recite nam nešto o organizaciji iz koje dolazite. Šta je CROMA i ko su Vaši članovi?
Hrvatsko udruženje menadžera i preduzetnika CROMA osnovano je 1990. godine i bili smo jedna vrsta pionira udruživanja menadžera i direktora na ovim prostorima. Iduće godine punimo 25 godina i sad vidim da smo više htjeli da uradimo nego što smo vjerovatno uspjeli. Mogli bi reći da smo poboljšali neke standarde u menadžerstvu makar za privatni sektor, npr. kad su u pitanju menadžerski ugovori, kodeksi etike i društveno odgovornog poslovanja. Pokrenuli smo nekoliko dobrih inicijativa u području edukacije i regionalne saradnje, a naša filozofija i koncept cjeloživotnog obrazovanja nije fraza pa smo najviše energije trošili na obrazovanje koje je jedan strpljiv proces i rad na sebi.
Članovi mogu biti svi, ali prije svega statusno to moraju biti predsjednici ili članovi uprava, izvršni direktori ili menadžeri, kao i preduzetnici. Broj članova je konstantno rastao iz godine u godinu, ali je ipak dio naših starih članova otišao iz CROME jer je politika izazvala svojevrsnu “makljažu” među direktorima svojim kadrovskim postavljenjima i razrješenjima. U toj tranzicionoj trci, na žalost, nove industrijske elite se ne pokazuju perfektnima, a u javnom sektoru je najčešće u pitanju jedan incestni odnos izvršne vlasti i direktora javnih preduzeća. To nije unikatna priča samo kod nas, nego posljedica neodgovornog i kratkovidog upravljanja nacionalnim resursima svuda u regionu.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
BANKAR.ME: Kako i kada ste došli na ideju da stvorite jednu organizaciju kao što je CROMA?
Za vrijeme reformi Anta Markovića donesena je uredba da izvršni direktori fabrika moraju biti isključeni iz radničkih sindikata, a među njima sam se našao i ja. Nakon tih promjena, uvedena su i “prećutna” pravila da političke elite postavljaju i razrešavaju direktore, te sam tako došao na ideju da osnujem sindikat izvršnih direktora. Jednostavno zbog činjenice jer sam smatrao da mi nemamo rezervnih 100.000 menadžera koji će uspjeti da zamijene postojeće rukovodioce. Prva funkcija ili zamisao je bila da se sindikalno organizuju direktori, kao jedna profesija per se. Od početaka tranzicije je bilo očigledno da kakav god bude rasplet tih promjena, privatizacija, uvodjenja privatnog kapitala, fabrike će morati imati nekog ko će ih voditi, jer su menadžeri odlučan resurs za uspjeh, te je tako i nastala CROMA – u cilju očuvanja digniteta i pozicije menadžera fabrika.
BANKAR.ME: Tada ste se borili da sačuvate direktore fabrika, ali danas nemamo fabrike?
Scenario uvođenja tog novog neoliberalnog koncepta čija je paradigma bila otvoreno tržište na veselom putu u evroatlantske integracije, se nije tako sjajno odigrao. Ono malo što je ostalo od preživjelih fabrika iz doba socijalizma su samo one gdje su bivši menadžeri kupili kontrolne pakete i preuzeli firme. Tamo gdje su došli tajkuni, njih nije zanimao biznis i razvoj, već samo nekretnina i preprodaja, pa su takve firme išle u stečaje i propast. Već 90-ih je bilo jasno da je trećina direktora nedorasla i da se mora skloniti, jedna trećina se možda mogla promijeniti i naučiti, a jedna trećina u tom prelaznom procesu je mogla sačuvati i razvijati kompanije. Slovenci su izabrali treći model u aspektu industrije, dok smo je svi mi ostali zanemarili i živjeli od iluzije da će kvalitet života povećati turizam i usluge, a taj scenario se nije ispunio, a mi smo stigli tu gdje jesmo – u dužničko ropstvo.
BANKAR.ME: Kada se već dotičete prošlih vremena, da li možete uporediti sistem rukovođenja u socijalizmu sa današnjim modernim menadžmentom, kada se ima u vidu činjenica da su tada radnici sami birali rukovodstvo i upravljačke strukture fabrika?
Ambijent socijalizma je bio nepodsticajan za uspjeh, bilo je mnogo pakovanja u ideološku ambalažu, komandnu ekonomiju, gdje se dobitak nacionalizovao, a gubitak socijalizovao. Direktori su bili produžetak centralno-planske ruke komisija i raznih sličnih tijela. Ipak je i tada bilo vrsnih direktora, a bitna razlika je u tome što je za tu generaciju ljudi fabrika bila više od radnog mjesta, to je bio njihov život, oni su sa fabrikama rasli, u stilu devize: “mi gradimo fabrike, fabrike grade nas”, tada je i SFRJ godinama imala najbrži ekonomski rast u Evropi.
BANKAR.ME: Govorite o tome sa nostalgijom?
Nisam nostalgičan, ali vidite, mi smo tada proizvodili i izvozili u cijeli svijet. Fabrika u kojoj sam počeo svoj rad i karijeru je bila za mene metod da proživim i upoznam sistem udruženog rada. Iz nje sam možda izašao gluplji nego što sam ušao, ali ja na mjesto direktora u fabrici nisam došao političkom protekcijom, jer nisam ni bio član partije.
BANKAR.ME: Vaše udruženje posljednjih godina potencira neophodnost reindustrijalizacije privrede. Koliko je ona zbilja neophodna i u čemu su razlozi za takvu orjentaciju?
Hrvatsko udruženje menadžera i preduzetnika je, taman kad se sadašnja kriza počela zahuktavati, 2010. godine pripremilo Master plan prevladavanja recesije do 2020. godine, a prošle godine i Rezoluciju o nephodnosti reinudstrijalizacije hrvatske privrede. Mi smo to dali Vladi na raspologanje, iako su od pojedinih nosilaca vlasti odmah stigli komentari da na takvo što ne treba trošiti kiseonik. Glavna poruka je tih dokumenata, ne da mi pokažemo da smo jako pametni i da imamo odgovore na sve probleme, nego da kažemo i poslovnoj i politčkoj javnosti da brod ide u krivom smjeru. Na vrlo pristojan način, nismo to radili ni za novac, ni za tajne službe, nego sa najboljom namjerom da upozorimo kreatore makroekonomskih odluka i izvršnu vlast da je nerealno za očekivati da će javne investicije u škole, bolnice i ceste potencirati ekonomski rast, to je promašeno i nerealno. Prave izvore rasta treba tražiti u reindustriji, tj u simultanim i cjelovitim reformama, u području fiskalne i monetarne politike, zakonodavno-pravnom sistemu i svim procesima koje trebamo mijenjati u situaciji kada ulazimo u EU.
Upozoravali smo da ako ne želimo postati zavisnici od stranih adresa, moramo napraviti ozbiljnu inventuru svih potencijala i istaći izvozno orjentisane niše koje će generisati nova radna mjesta. Pazite, Hrvatska ima stopu nezaposlenosti medju tri najveće u EU, posebno medju mladima. To je samo jedna dimenzija problema, prikvrivena, dok je 30 odsto sigurno i suviše zaposlenih, pogotovu u državnoj upravi! Ako je želja vlasti da se poboljša kvalitet života, onda treba otvarati nova radna mjesta koja ne žive u političkim programima i doktrinama stranaka, nego ih samo ima u realnom sektoru. A ako je generalni smjer takav da se nikome ništa ne isplati, onda neće ni biti otvaranja novih radnih mjesta. Nažalost, ta se dijagnoza ostvaruje svakog dana, manevarski prostor za svaku vlastitu razvojnu strategiju je sve manji, pa se postavlja pitanje, ko je vlasnik Hrvatske? Da li je to narod koji tu živi ili onaj ko kontroliše naš inostrani dug (MMF, Pariski klub, EBRD ili bilo koji sistem centara finansijske moći…)?
BANKAR.ME: Gdje je Crne Gora u svim tim procesima?
O Crnoj Gori premalo znamo. Ne poznajem činjenice i situaciiju pa se ne bih ni upuštao u bilo kakve sudove, ali sam uvjeren da i Crna Gora i Hrvatska treba da postanu lideri u nekim novim industrijama u kojima imamo konkurentske prednosti. Reindustralizacija znači otvaranje kvalititetnih radnih mjesta. Ne mogu se svi zaposliti u javnim službama, jer to nema ko da plaća. Ako ne idemo putem reindustrijalizacije, onda postaješ zavistan od inostranih kredita, prijeti opasnost da postaneš „svjetski prosjak”. Kad pogledate Srbiju steknete utisak da su oni ozbiljno shvatili koncept CROMA plana i zato imaju rezultate, a mi se i dalje “koprcamo”.
Napadaju nas da smo jugonostalgičari, ali mi naprosto govorimo ono što je razborito, trudimo se da ubijedimo sve da je tržiište od 25 miliona bolje nego tržište od 5 miliona, da ako nam političari ne mogu i ne žele pomoći, onda nek nam ne smetaju da obnovimo ekonomske tokove i veze i pronađemo zajedničke interesne dodirne tačke. Ta regionalna saradnja je conditio sine qua non, uostalom Evropska Unija nije federacija nacionalnih država, već je zajedničko tržište u okviru kojeg ipak morate prepoznati neku svoju nišu i za nju se boriti. Ova regija, kako god je zvali, isprepletana je na milion načina, kulturološki, običajno, istorijski, ne moramo se voljeti, ali ćemo uvijek biti upućeni jedni na druge i to moramo njegovati. |
BANKAR.ME: Vaše udruženje je i autor menadžerskog ugovora koji se smatra za standard prilikom utvrđivanja radno-pravnog statusa, plata i nagrađivanja članova uprava. Koliko se taj okvir koristi i poštuje u praksi?
Taj naš ugovor je najčešće citiran model. Gledali smo kako to rade udruženja modernih zemalja i njihov model smo prilagodili prije nekoliko godina i on i danas živi. To je bio koristan alat za same menadžere, jer im je bilo omogućeno da na pravi način ispregovaraju svoje uslove, i da preko njega upravljaju svojom karijerom. To je postao nacionalni standard, može biti modifikovan uvijek, ali kao opšti okvir je dobro polazište, sudska praksa i struka ga uvažavaju i dobro je prihvaćen.
BANKAR.ME: Koliko je Vlada Hrvatske danas spremna na uvodjenje reda u korporativno upravljanje u javnim i u preduzećima u državnom vlasništvu?
Naše udruženje je kreiralo nekoliko dokumenta za Vladu Hrvatske kojima smo htjeli dati svoj doprinos: Deklaraciju o načelima korporativnog upravljanja i status uprava društava u javnom sektoru – to je jedan okvir kojeg se ipak stvarna praksa ne pridržava. Tamo smo obradili pitanja objavljivanja konkursa za posao, predložili da se mandati direktora kalendarski ne vežu za kalendare izbora (lokalnih i parlamentarnih) da ne bi bilo političkih pritisaka, jer kad se mijenja politička elita idu i direktori, a to je često štetočinski i suludo. Tim kodeksom je ponudejno nekoliko dobrih stvari, a dali smo i jedan Predlog za plate, naknade i nagrade direktora javnih preduzeća. Time se htjelo uvesti reda i pravde za direktore, da član vladajuće elite može sjedjeti u najviše tri upravna odbora, a da pojedini fukcioneri ne mogu biti u upravnim odborima nikako ukoliko su u sukobu interesa. Takođe smo definisali i nivoe plata za direktore javnih preduzeća, u zavisnosti od veličine firmi koje vode, što je značajno bolji i fer način usklađivanja zarada nego onaj koji je trenutno na snazi i kod vas, u Crnoj Gori, kojim je regulisano da se zarada izvršnih direktora državnih preduzeća ograniči na dvije prosječne plate u državi.
BANKAR.ME: Vaše udruženje je dosta posvećeno i regionalnoj saradnji, pa je tako i sadašnja Vaša posjeta Asocijaciji menadžera Crne Gore odraz te dobre saradnje?
Pošto menadžeri ne čekaju da im nešto padne s neba, nego su proaktivni, tržišno orjentisani, onda nema ništa logičnije ni inteligentije pokušati se sa susjedima umrežiti, a naša strukovna udruženja u tom dijelu žele preduzetnicima i menadžerima sa obje strane olakšati tu komunikaciju. Tu su naše organizacije prepoznale seriju zajedničkih projekata, koje ćemo na godišnjem nivou skupa planirati. Menadžeri nemaju pravo ni komfor da mogu ikoga čekati sa gotovim rješenjima već se moraju “uhvatiti sami za svoj perčin” i ići van, a to pogotovo važi za naše male, prilično devastirane privrede. Već je ovaj gest dobre volje sa obje strane potvrda da želimo dobro i da namjeravamo otvoriti ta vrata regionalne saradnje. CROMA je bila pionir u svoje vrijeme u udruživanju menadžera, mi smo pomogli prije rata i osnivanje udruženja menadžera u Srbiji, pa u Bosni i Hercegovini u dva navrata – prije i poslije rata.
Do ovog zbližavanja je spontano došlo, ipak mi nismo ušli u potpisivanje sporazuma o saradnji da bi proizveli papir više, već da pokažemo da smo otvoreni za jedan zajednički napor, da želimo da pospješimo bilateralnu i regionalnu saradnju, kroz umrežavanje i razmjenu poslovnih informacija među članovima, od koje ćemo, siguran sam, svi imati koristi.
razgovarao: Aleksandar Šćekić, [email protected]
