Nekima će život Danaca izgledati dalek i neprihvatljiv. Ipak, prema istraživanju stručnjaka sa Univerziteta Columbia, Danci su najsretniji narod na svijetu.
Danci su, prema izvještaju o sreći koje su napravili stručnjaci njujorškog Univerziteta Columbia po narudžbi UN-a, najsretniji narod na svijetu, iako im zima traje duže nego ostala tri godišnja doba zajedno i mrak većinu godine pada već u 16 sati. Danska ima 5,4 miliona stanovnika, nalazi se na sjeveru Evrope, BDP po glavi stanovnika iznosi gotovo 44.000 eura, što je drugi najveći BDP u Evropskoj uniji. Statistika pokazuje da sa svojom zaradom žive 25 posto bolje od prosječnog stanovnika EU. Za socijalnu zaštitu izdvajaju čak 35 posto BDP-a. Zaposleno je oko 76 posto stanovništva u dobi od 20 do 65 godina, a nezaposlenost je u krizi dosegla zabrinjavajućih 7,5 posto.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Hrvatska je, s druge strane, prekrasna državica na jugu Evrope, ima odličnu klimu, krasno more, mnogo sunca i svjetla i krajnje opušten način života. BDP po glavi stanovnika je 10.300 eura (peti najlošiji u EU), mogu priuštiti 40 posto manje od prosjeka građana EU, radi tek polovina radno sposobnog stanovništva, nezaposlenost je 15,9 posto.
Drukčiji koncept
Tako kaže statistika. Evidentno je da je – osim klime – statistički najveća razlika u bogatstvu hrvatskog i danskog naroda. Međutim, ono što je zaista najveća razlika – iz koje, po svemu sudeći, proizlaze sve druge razlike, pa i one u bogatstvu – jeste razlika između južnjačkog i sjevernjačkog mentaliteta.
Kad se Zagrepčanka Kristina Wolsperger Danilovski s porodicom početkom 2009. godine preselila u Kopenhagen, bila je svjesna da odlazi u naprosto drukčiju državu. Njen suprug poslom je vezan uz danski glavni grad Kopenhagen te su razmišljali o mogućem preseljenju. Krajem 2007. godina rodila je sina, a još tokom porodiljskog odsustva počeli su da planiraju život u Kopenhagenu. Kad je i ona, danas 40-godišnja mr. sc. hemije, koja je u Zagrebu radila na Institutu Ruđer Bošković, a potom u Plivi, dobila posao u farmaceutskoj industriji u Kopenhagenu, odlučili su se na preseljenje.
– Htjela sam živjeti vani i probati nešto drugo i nisam požalila – kaže Wolsperger Danilovski.
Prvi susret s potpuno drukčijim konceptom života bio joj je vezan uz upis djeteta u jaslice.
Recept za sreću
Arhitektura Kopenhagena je prekrasna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresovane, posvećene tete. Međutim, dijete je upisala u zgradicu nalik baraki, sa sivim zidovima i podovima, bez boja, igračaka i crteža, a čuvale su ga tete koje jedva da su se bavile djetetom.
– Danci vjeruju da djecu od ranih nogu treba odgajati da budu individualci, da treba da se brinu sami o sebi i animirati se. Danske mame ne trče za svojom djecom i ne viču “nemoj, nemoj, pazi, pašćeš”. One vjeruju da mora pasti i da će tako naučiti. U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dvije godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši te da promrzne i pokisne jer sljedeći put sigurno neće zaboraviti kapu – priča Wolsperger Danilovski.
Našem mentalitetu to je teško prihvatiti, no Kristina upozorava: Danci odrastaju u sretne, zdrave i odgovorne ljude. Njihov je pristup samo drukčiji.
Mailovi prijateljicama
– Nema tu ocjene što je bolje ili lošije – to je naprosto različito. Je li bolje stalno skakati oko djece kao što mi činimo? Je li bolje to što naši vrtići moraju biti roza i plavi i puni cvijeća? Je li to objektivno bolje? Je li naš mentalitet u kojem se zadnja kuna daje za djecu bolji? Je li bolje da roditelji nemaju ništa, ali djeca nose markiranu odjeću i slave skupe rođendane? Ne znam! Toga, recimo, u Danskoj nema. Odjeća se kupuje samo kad se mora, i to jeftina, igračke su rijetke, kao i slatkiši. Vjerojatno je najbolji put negdje u sredini – kaže Kristina Wolsperger Danilovski.
Svoje dogodovštine u Kopenhagenu na zabavan i ležeran način redovno je u mailovima opisivala svojim prijateljicama u Hrvatskoj. To dopisivanje, kaže, bila joj je duhovna hrana.
Nakon tri godine porodica se vratila u Zagreb, u kojem je Kristina pokrenula svoj posao. Na temelju mailova koje je pisala prijateljicama i pričica koje je još u Kopenhagenu napisala da bi ih jednom dala svojem sinu, odlučila je da napravi knjigu koju će za Božić pokloniti tim prijateljicama. Knjigu je nazvala Danci i stranci. Međutim, knjiga je neviđenom brzinom prešla iz kruga prijatelja u knjižare. Radi se o pitkom, zabavnom i nepretencioznom štivu.
Ležeran opis
– To je moj doživljaj drugih i nas samih i ništa drugo, ležeran opis mog tamošnjeg života i uviđanja koliko ima odličnog u Danskoj, a koliko toga u Hrvatskoj. I kako nema idealnog. Nadam se da će ovog Božića moji zapisi nekoga uveseliti – kaže autorka.
1. Pravila, pravila i – bez iznimke – pravila
Plastična žuta kartica
Da bi postojao u Danskoj, da bi mogao imati ime, adresu, kupiti auto ili televizor, uplatiti loto, platiti struju, posuditi knjigu u knjižari ili upisati u fitness klub – moraš imati žutu karticu. Malu plastičnu žutu karticu s desetoznamenkastim poreznim brojem CPR-om. Svaka sličnost s našim OIB-om je, kaže Kristina, sasvim slučajna i nenamjerna. Jer taj je broj poput Big Brother kamere – zna sve, baš sve o tebi i prati svaku, i najmanju promjenu: ta kartica “zna” gdje živiš, jesi li oženjen i s kim, koliko imaš djece, u koji vrtić ili školu idu, gdje radiš, kolika ti je plata, koliko imaš računa i u kojim bankama, što posjeduješ u Danskoj, a što u inostranstvu, ko ti je doktor, imaš li mjesečnu kartu za podzemnu… I to je jedina iskaznica koju Danci imaju – to je i lična karta, i pasoš, i zdravstvena knjižica. I s njom obavljaš sve. Nema papirologije koja ti treba da bi nešto obavio – nema, na primjer, vjenčanih ni rodnih listova, ni čekanja na njih, “ne starijih od šest mjeseci”. Dovoljna je žuta kartica. Danska birokratija funkcioniše besprekorno. Bez izuzetka – besprekorno. Oduševi to u prvom trenu strance s juga, izluđene beskonačnim čekanjima na bezbrojnim šalterima i plaćanjima pustih biljega i naknada. Međutim, upravo je ta besprekornost dio na koji se teško navići: besprekornost ne trpi izuzetke. Ako zakasniš s uplatom sat vremena, ako rok pada u nedjelju, a ti platiš u ponedjeljak ranom zorom – žuta kartica to zna. I platićeš kaznu. Iako taj sat vremena ne igra nikakvu ulogu. Jer pravila su pravila.
Život preko interneta
Sve se u Danskoj može obaviti preko interneta, pomoću žute kartice. Sve je do te mjere internetizovano da su neka kod nas klasična zanimanja – potpuno nestala. Poput bibliotekara. U biblioteci je sve kompjutorizovano. Knjige se posuđuju pomoću kompjutera, vraćaju se na svojevrsnu pokretnu traku koja pak izdaje račun za kašnjenje, ako postoji. Plaća se POS-om. Sve je manje i blagajnica, veliki trgovački lanci polako prelaze na automatske blagajne. Karte za trajekte mogu se kupiti samo online, i to za određeni trajekt u određeno vrijeme. Ako putnici zakasne – mogu ući u prvi sljedeći na kom ima mjesta. Prosječno čekanje – do pola dana. I novine se čitaju online – gotovo da i nema kioska s papirnim novinama, one se kupuju u prodavnicama i jako su skupe.
Fitness
Dvije ulice od svog stana Kristina je pronašla dobar fitness klub. Rade non-stop, imaju jogu, pilates, vježbanje, termine određuješ kako ti odgovara, i to preko interneta, a cijena od 350 kruna mjesečno (jedna kruna otprilike odgovara jednoj kuni) bila je prihvatljiva. Upisala se pomoću svoje žute kartice i oduševljeno otišla kući da rezerviše termine. Budući da nije znala kako će joj izgledati raspored, kako će raditi suprug, kako će biti s djetetom u jaslicama, nedjeljno bi rezervisala šest do osam termina, znajući da će, u najboljem slučaju, iskoristiti dva. Nakon uspješnih mjesec dana tokom kojih je oduševljeno hvalila i cijenu i uslugu ovog kluba, stigao joj je račun: 1500 kruna!!! Bila je hladna kao špricer, uvjerena da će ubrzo razriješiti nesporazum. Ispostavilo se da nesporazuma nema i da danska radnica iskreno ne razumije o čemu Kristina priča: najmanje 15 puta rezervirala je termin na koji nije došla. To je apsolutno nedopustivo te je dobila 15 pojedinačnih kazni. Čas na koji ne dođeš dvostruko je skuplji od onoga na koji dođeš. Kristinu je uhvatio bijes i baš u trenutku kad je odlučila da im to neće platiti ni po koju cijenu “pa nek je tuže ako žele”, sjetila se žute kartice pomoću koje se upisala: svaki će joj mjesec obračunavati kamate i na kraju se svakako naplatiti. Još će joj otići i stan na bubanj. I tako se jednostavno morala disciplinovati, no nije prestala s plaćanjem kazni: u ugovoru (na danskom) potpisala je da će na svaki sat doći 10 minuta ranije. Jednom je došla sedam minuta prije početka. Uredno je platila kaznu.
2. Koliko i kako Danci rade
Porez na rad poslije radnog vremena
Danci su bogat i radišan narod, ali s mjerom. S naglaskom na mjeri. Dobro je raditi i ne zabušavati, ali u radno vrijeme. Dobro je zarađivati puno, ali pokazivati bogatstvo je nepristojno. Smatraju da su dovoljno opterećeni 38-satnim radnim vremenom (pauza im nije plaćena) te im šest sedmica godišnjeg (koji koriste kada i kako hoće i šef ga ne mora odobriti – samo primiti na znanje) ne nudi utjehu. Radi se u radnom vremenu, najčešće od 8 do 16. I ni sekunde duže. Nikada. Poslovni laptop ostaje na poslu – ako ga nosiš kući i radiš, plaća se posebni porez. Kao i na prekovremeni rad i na korištenje službenog mobilnog telefona izvan radnog vremena. Poslovna hijerarhija je prilično apstraktna i svi se moraju osjećati jednakima. Poslovno odijevanje ne postoji. Nema neplaćenih prekovremenih sati. Petkom ujutro se ne radi, kolektivno se doručkuje. Kristinu je u tri godine šef nazvao jedan jedini put izvan radnog vremena: da je podsjeti da u petak ona organizuje doručak.
Stranci se uglavnom čude ovakvim radnim navikama jednog od najbogatijih naroda. Osobito je teško to prihvatiti Britancima, naučenima da se radi 24/7. Takva je bila i članica uprave kompanije u kojoj je radila Kristina. Doručci petkom održavali su se na konferencijskom stolu u njenoj kancelariji! Globalna, korporativna poslovna žena to naprosto nije mogla da prihvati. Imala bi u tom terminu telekonferencije, primala goste i održavala sastanke, ali danski radni kolektiv nije mogla smesti. Naprosto su je nadglašavali mljackanjem i neprekidnim nuđenjem hljebom, maslacem i listićima čokolade. Dok nije odustala i organizovala posao izvan kancelarije svaki petak ujutro.
Danskog je radnika vrlo lako otpustiti, jer nema otpremnine. Ali je vrlo lako naći i posao – 700.000 Danaca godišnje promijeni posao.
Život do 18 sati
Prosječnom Hrvatu, naviknutom da gotovo svaku uslugu može dobiti i u 22 sata, čini se da u Danskoj sve radi kao sektor za izdavanje potvrda o nezaposlenosti – i frizeri, i pedikeri, i dućani, i knjižare – sve se zatvara oko 18 sati. Čekate li u prodavnici i sat vremena u redu ne biste li platili robu, kad istekne radno vrijeme – moraćete da napustite prodavnicu i vratite se sjutra. Izlazak nakon 18 sati pomalo je nepristojan. Danci u 18 sati imaju zajednički obrok, svojevrsnu ručak-večeru, a u 19 sati danska djeca već spavaju. Takav je red. Dugo najavljivani i očekivani kulturni događaj – gostovanje njemačke filharmonije – u Kopenhagenu je zakazan za 17.30 sati. Jednom je Kristina odlučila da isproba dansku strpljivost. Zajedno s dvije prijateljice s juga otišla je da proslavi 8. mart u restoran na kasnu večeru u 19.30 i čvrsto odlučila da ostane što je duže moguće. Od 21 sat nadalje konobari su oko njih prali pod, raspremili su sve stolove, mrzovoljno im donijeli račun koji nisu tražile, ali nisu se dale. U 22 sata doslovno su ih izbacili van.
Pola-pola
Rodna ravnopravnost u Danskoj doista živi. U kućnim i roditeljskim obavezama pol nije bitan, sve se dijeli popola. Jedan je Danac u multinacionalnoj kompaniji obaviješten da bi za par sedmica trebalo da ide na dvonedeljni službeni put. Odmah je tražio razgovor sa šefom strancem i zatražio “finansijsku naknadu za ženin prekovremeni rad kod kuće zbog njegove odsutnosti”. Objasnio mu je da će žena sad morati da promijeni sve svoje planove, preuzeti na sebe i njegovu polovinu obaveza, kuvanja, razvoženja djece. Zašto bi na to pristala? Stranci su ostali u nevjerici. Ali nakon par sati konsultacija, odlučili su da je bolje Dančevoj ženi platiti naknadu.
3. Novac, porezi, štednja
Krunama je mjesto u – novčaniku
Danci su izuzetno štedljiv narod i štede na svemu. Špeceraj se kupuje petkom, jer subotom dolaze nove pošiljke voća, povrća i mesa te se petkom stara pošiljka prodaje po akcijskim cijenama. Budući da preferišu sirovu hranu – dobiju sve što im treba. Danci rijetko kuvaju, ali obrok izvan doma smatraju rasipništvom i luksuzom. Pa jedu raw food. Nenamjenski krediti, koji se kod nas masovno dižu kad trošimo preko mjere, u Danskoj su izuzetno, izuzetno rijetki. Kamate su najviše 3 posto, ali kredit jednostavno ne možeš dobiti bez krajnje dobrog razloga: banka – koja neminovno zarađuje na takvim kreditima – takve kredite u pravilu ne odobrava ni kad je platežna moć za njihovo vraćanje nesumnjiva. Umjesto nenamjenskih kredita banka nudi – tečaj upravljanja vlastitim novcem! Danci koncept minusa, odnosno “dopuštenog prekoračenja po tekućem računu” uopšte ne razumiju.
Sebi kupiš jedan auto, državi platiš još dva
Porezi su u Danskoj nevjerovatni. Na luksuzne automobile – 180 posto. Dakle, na cijenu automobila platiš još gotovo dvostruko toliko poreza. Osim ako ne ukloniš zadnja sjedišta – onda je to dostavno vozilo, pa je porez samo 60 posto. Na stan koji ti ostave roditelji – koji su na njega, pri kupovini, platili pristojan porez – platićeš porez. I to od 40 do 75 posto!
4. Odgoj djece u Danskoj
Terapeutski učinak spavanja na cesti
U mračno jutro, šibana hladnim sjevercem i praćena prvim kapima kiše, Kristina je prolazila pokraj desetak kolica parkiranih u dvorištu jaslica u kojima će ponovno ostaviti svojeg uplakanog 1,5-godišnjeg sina, kad začuje stenjanje i tihi plač. Misleći da umišlja, nagne se nad jedna kolica, kad tamo ugleda zavezanu bebu jasličke dobi kako plače. U devet od deset kolica spavale su bebe, na nordijskoj hladnoći, bez nadzora! Kristina još nije znala da Danci duboko vjeruju u terapeutski učinak spavanja djece na otvorenom, uglavnom bez nadzora. I doista ne razumiju zašto ostatak svijeta panično zove policiju i centar za socijalnu pomoć kad naiđe na kolica na cesti u kojima plače beba. U danskim je jaslicama takvo čuvanje djece standard: ako slučajno nemaju dvorište, moraju imati osiguranu terasu za dječju spavaonicu na otvorenome!
Najbolje je djecu ostaviti u šumi
Danci ekstremno drže do ekologije i zdravog života. Danska djeca rijetko dobijaju slatkiše, a pazi se da redovno jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, trebaju da budu kreativni i igraju se napolju, bez upletanja odraslih. Zato su izuzetno popularni šumski vrtići – “ustanove” zbog kakvih bi u Hrvatskoj sasvim sigurno digli na noge pravobraniteljicu za djecu, Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo socijalne politike te zahtijevali kazneni progon vlasnika. Radi se o vrtiću koji se, u građevinskom smislu, sastoji od sklepanog sanitarnog čvora na livadi uz šumu izvan grada. A vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik s ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi se – u šumi. Pelenaši, dakle dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolci u Smreku. Osam sati svaki dan ta djeca borave – u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka, bez radijatora. I to u državi u kojoj jaka zima traje od konca septembra do sredine maja. Sa sobom nose lunch pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da se jasličari moraju animirati sami, bez upletanja pedagoga. Nakon osmosatne smjene, busevi djecu odvode nazad u grad. Teško je zamisliti zagrebačku mamu kako pristaje da joj tek prohodalo dijete osam sati dnevno samo tumara šumom na minus 10. Ali isto tako nema zagrebačke mame – za razliku od kopenhaške – koja ne zna što su vrtićke boleštine. U šumskim vrtićima nema ni virusa ni bakterija. Ta su djeca – zdrava kao dren.
Beba ima temperaturu? Pa ostavite je golu na snijegu…
Danci ne nasjedaju prevarama farmaceutskih lobija i ne troše lijekove bez veze jer – od većine se stvari ne umire. To je mantra ne samo prosječnih Danaca već i njihovih ljekara. Nakon dugo godina otpora, prihvatila ju je i teta Ankica, izbjeglica iz Bosne, koja već 20 godina radi kao teta u tamošnjem vrtiću. Teta Ankica dugo je smirivala Kristinu koja je dobila slom živaca kad je u vrtiću svojeg djeteta vidjela bebu skinutu do pelena postavljenu pokraj otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura! Čepiće, sirupiće i obloge, prvu pomoć svake hrvatske mame, danske mame najčešće preziru. Kao što se generalno preziru bespotrebni odlasci ljekaru, zbog, recimo, visoke temperature ili vodenih kozica. Budući da se kod liječnika ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima. Kristina je na kraju za svojeg bolesnog mališana zvala zagrebačke liječnike, koji bi joj ili pomogli telefonski ili bi je podučili kako da predimenzionira simptome da bi u Kopenhagenu došla do svojeg termina u ordinaciji.
Danci vole da imaju djecu
Danska je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosječno rode 1,8 djece tokom života, a hrvatske žene rode jedva 1,4 djeteta. I to je vidljivo već na ulici – djeca su svuda, roditelji ih uvijek vode sa sobom jer su dadilje najčešće neprihvatljive, a neobično su česta dvostruka kolica za blizance: Danska je pri vrhu zemalja po udjelu žena koje se podvrgavaju medicinski potpomognutoj oplodnji. Bez obzira na potpunu nemogućnost našeg razumijevanja njihovih odgojnih metoda, činjenica je da je Danska država koja voli djecu i koja voli porodicu – bilo kakvu: razvodi su česti, ali nakon razvoda roditelji se jednakopravno brinu za djecu. Za nas neobično velik broj žena ima djecu s više muškaraca. Gay parovi normalno odgajaju djecu, žene se i same često podvrgavaju vještačkoj oplodnji. Poštuju različitost porodičnih struktura i vole djecu.
5. Biti star u Danskoj
Kopenhagen – grad bez staraca
Dok su dječja kolica na svakom koraku, vidjeti sijedu glavu koja nije na biciklu i ne ide na posao u Kopenhagenu je prava rijetkost. Jer starci u Kopenhagenu ne žive. Nordijski tip porodice ne poznaje baka i deda servis, a djeca napuštaju roditeljski dom gotovo čim im to zakon dopusti, sa 18 godina. U starijoj dobi, danski penzioneri najčešće prodaju svoj stan – ne ostavljaju ga djeci jer bi im porez pojeo do tri četvrtine vrijednosti stana – i s tim novcem, što je lijepa svota jer je Kopenhagen izuzetno skup, odlaze na neko jeftinije mjesto za život. Najčešće se radi o Francuskoj ili Španiji ili danskoj provinciji. Državne penzije su vrlo niske s obzirom na tamošnje cijene i – sve su jednake! Bez obzira na to gdje radili, osnovna je penzija svim penzionerima ista. Nešto su veće tek one kojima su firme uplaćivale i drugi stup, no rijetki su penzioneri koji u Kopenhagenu mogu lijepo da žive od penzije. Međutim, taj novac u Španiji vrijedi mnogo više i garantuje pristojan život. Zamislite hrvatsku baku i djeda koji su prodali svoj stan i neće ga ostaviti djetetu, otišli su da žive na drugi kraj kontinenta i ostavili dijete da se samo brine o dvoje unučića. I tamo uživaju u dugim šetnjama, a djecu pozovu eventualno za Božić?
6. Zdravo, eko i maxi
Na frizuru u Zagreb
Ulazak u neku drogeriju i pomno biranje šampona ili gela za tuširanje sitne su i uobičajene radosti dobrog dijela žena u Hrvatskoj. U Danskoj nas smatraju sumanutima. Kod njih je važno da je zdravo, eko i u maxi pakiranju. Kao da sam se vratila na početak 80-ih u Jugoslaviji, kaže Kristina. Nema šarenih polica ni mirisne ponude: pakovanja su petlitarska, bez mirisa i aditiva. Ne pjene se – to im je zajedničko. Kao toliko puta ranije, njeno je čuđenje naišlo na nerazumijevanje: ne zagađuje vodu, što biste više htjeli? Još se nije pomirila s kupanjem bez pjene i mirisa kad je shvatila da njen uobičajeni frizerski tretman – sivo-srebrni pramenovi svaka tri mjeseca – u Kopenhagenu naprosto nisu mogući, čak ni kad bi odlučila za njih dati pola plate. Jer takva moćna hemija kojom bi se dobili zadovoljavajući pramenovi naprosto je neprihvatljiva: tamo se mogu dobiti jedino eko natural pramenovi. Tražila je i u skupim frizerajima, a stala je kod ponude od 5000 kruna. Dok nije shvatila: jeftinije je otići u Zagreb i napraviti pramenove, a usput kupiti i mirišljave tromjesečne zalihe gelova za tuširanje. Avionska karta košta 1000 kuna, a najbolji pramenovi 600 kuna. Činila je tako pune tri godine života u Kopenhagenu: svaka tri mjeseca dolazila je u Zagreb – frizeru.
7. Intimnost i golotinja
Čemu zavjese?
Što je zemlja južnije, koristi više pokrivača, zavjesa, tkanina. Što se ide sjevernije, pokrivači sve više padaju. Danci, recimo, obožavaju staklene zidove i stiče se utisak da normalne zidove koriste isključivo unutar kuće ili stana – nikad kao spoljne. Njihovi su domovi stakleni, prozirni, otvoreni svakom pogledu. A zavjese ne koriste. Nije im neugodno da se tako presvlače pred prozorom, a Kristina je nekoliko susjeda uhvatila kako neopterećeno vode ljubav. Na lokalnom bazenu, na koji vrlo često majke dolaze s djecom, uobičajeno je da se prije odlaska u bazen sve žene skinu i zajedno tuširaju, komentarišući jedna drugu. Nema sramežljivosti, čak ni pred djecom gotovo pubertetske dobi. Kristina se jedina tuširala u badekostimu.
Kako se ispravno samozadovoljavati?
Četvrtkom na veče, na prvom programu javne danske televizije, u 21 sat, ide rado gledana obrazovno-dokumentarna emisija koju Danci jako vole. Jer je dokumentarna i obrazovna. Tako je, recimo, jednog četvrtka stručna saradnica u studiju uživo educirala i pokazivala ispravne tehnike samozadovoljavanja te komparativne prednosti raznih spravica, dok je drugi gost to mirno i stručno komentirao. Emisija je bila krajnje ozbiljna, kao intervju kod Branimira Bilića, konstatuje Kristina, koja nije mogla da vjeruje što vidi.
8. Slobodno vrijeme
Kafica? Može, s nogu
Sate provedene na kafi – dakle u kafiću gdje vas služe ljubazni konobari koji prave trilion različitih kombinacija kafa s mlijekom – Danci ne praktikuju. Niti razumiju taj naš običaj, tu nasušnu potrebu. U danskim kafićima kafa se uzima na šanku, čeka se u redu da se kupi i tada se traži mjesto među rijetkim stolovima. Onda se ide po šećer i vodu, koji stoje na drugom kraju prostorije: voda stoji u bokalu i sipa se u plastične čaše. Ako se nađe slobodan sto – koji si najčešće gost sam očisti od nagomilanih šaljica – nije uobičajeno da se sjedi dugo i priča. Kristini nije preostalo ništa drugo nego da s prijateljicom Tamarom, takođe iz ovih krajeva, i japanskim turistima povremenu kaficu pije u Copenhagen Royalu te da espresso plaća 10 i više eura. Jedino tamo rade konobari.
Individualci, ne društvenjaci
Sprijateljiti se s danskom porodicom – onako da upadate u kuću, zovete se na večere, idete na pića i plaćate naizmjenično ture, zovete ih u zadnji čas kad vam nema ko čuvati djecu i ne brojite usluge – jako, jako je teško. Oni su nepopravljivi individualci. Kristina je pak baš to dala sebi za zadatak. U početku je bez kraja i konca kuvala i zvala kolege i roditelje sinovih prijatelja na večere. Svi su uredno dolazili, ali niko ih nije pozvao natrag. Sve dok je jedna koleginica iznenada nije pozvala na sushi party, malo druženje kolega kod nje kod kuće povodom unapređenja, na kojem će svatko raditi sam svoj sushi. Bilo je ugodno i ležerno. I dok je zabava već pala u zaborav, Kristinu je jedan dan na stolu dočekala poruka: dužna je 100 kruna. Za sastojke.
Izvor: Jutarnji.hr
