Period niskih kamatnih stopa nije trebalo da bude dugog vijeka. Kada su centralne banke 2008. i 2009. spustile kratkoročne stope blizu nule i počele da kupuju obveznice u cilju sniženja dugoročnih stopa, svi su vjerovali da će te vanredne mjere biti obustavljene čim ekonomije stanu na noge, piše londonski The Economist.
Bank of Japan je ove sedmice najavila novu fazu monetarnog labavljenja: kupovina državnih dužničkih vrijednosnih papira biće podstaknuta u cilju udvostručenja monetrne baze u zemlji. Mandat Bank of England izmijenjen je da bi se omogućilo da kamatne stope ostanu niske duži vremenski period.
Čak i Evropska centralna banka (ECB) povlači sve hrabrije poteze. Poruka centralnih banaka iz bogatog dijela svijeta je jasna: era ultra-labave monetarne politike je tu da ostane.
Takav stav značajno je uticao na finansijska tržišta. Japanski indeks Nikkei 225 skočio je za 40 posto od januara, kada je Tokio najavio nove mjere. Američki indeksi S&P 500 i industrijski Dow Jones su na rekordnim nivoima.
Nažalost, efekti labave monetarne politike na ekonomiju nisu pretjerano očigledni. Američki bruto domaći proizvod (BDP) pokazuje znake oporavka, ali su evropske ekonomije u stagnaciji ili tonu. Ukupan BDP bogatog svijeta će ove godine porasti jedva nešto iznad jedan posto, što je ipak malo bolje u odnosu na 2012.
S obzirom na jaz između finansijske hrabrosti i slabog rasta, čine li centralne banke pravu stvar? Pristalice trenutne monetarne politike tvrde da je jeftin novac ključan za ekonomski oporavak, pogotovo kada (kao što je slučaj u Evropi i Americi) štedljive vlade stežu fiskalni kaiš.
Kritičari, s druge strane, navode da niske kamatne stope stvaraju balon u sektoru nekretnina, deformišu finansijska tržišta i povećavaju inflatorne rizike.
The Economist se zalaže za prvu opciju, napominjući ipak da je jeftin novac dobro rješenje samo ako je ispravno upotrijebljen i ako vlade učine druge potrebne stvari. Evropa bi pritom mogla naučiti od Amerike tri stvari.
Prvo – hrabrost se isplati. Nije slučajno što je najagresivnija centralna banka (Fed) imala najveći uticaj na potrošnju domaćinstava i kompanija, niti što je najbojažljivija banka (ECB) svjedok najsporijeg rasta.
Drugo – nisu sve nekonvencionalne metode jednake. Fokus Bank of England na kupovinu obveznica pomogao je domaćinstvima manje nego što je u SAD-u pomogla Fed-ova kupovina hipotekarnih obveznica. Centralne banke treba da ulažu novac tamo gdje postoji problem. U eurozoni to znači smanjenje troškova zaduživanja za firme u krizom pogođenim perifernim zemljama.
Treće i najvažnije – monetarna politika ne funkcioniše u vakuumu. Ako istovremeno pooštrite fiskalnu politiku (kao što je učinila EU, a počinju činiti i SAD), to će ublažiti efekte jeftinog novca.
Amerika je brže restrukturirala banke u odnosu na Evropu i njena ekonomija ima labaviji regulatorni okvir. Pored toga, Fed-ov kreativan i eksperimentalni pristup donio je rezultate, dok u Evropi kombinacija plašljive ECB, stroge budžetske štednje i minimalnih strukturnih reformi ne pruža mnogo šansi, zaključuje The Economist.
