Vjerovatno bi se većina ljudi mogla složiti kako je tržišna ekonomija najuspješniji mehanizam stvaranja boljitka koji ljudi trenutno poznaju ili kako ga je okarakterizirao Winston Churchill: “Kapitalizam je najgori oblik ekonomskog upravljanja osim svih onih oblika koje je čovječanstvo s vremena na vrijeme iskušavalo”.
U sprezi s modernom naukom mogli bismo reći kako se kapitalizam duboko ukorijenio te nije samo promijenio ekonomiju, nego je promijenio i način na koji funkcioniše svijet.
Ekonomski napredak današnjih država zavisi o globalnom ekonomskom stanju i žele li države napredovati moraju surađivati.
S druge strane, kolumnist Financial Timesa, John Plender, u članku vezanom za kapitalizam ističe kako bogaćenje bankara, šefova korporacija, trgovaca u brzim elektronskim transakcijama i njima sličnih, dovodi na kušnju temelje funkcionisanja sadašnjeg oblika kapitalizma.
Plender naglašava kako su pohlepni bankari, enormno plaćeni direktori, anemičan rast, tvrdoglavo visoka nezaposlenost – samo neki od uzroka nedavnih demonstracija i nezadovoljstva sve šire javnosti.
Samo 50% Amerikanaca vjeruje kapitalizmu
U svom nedavnom osvrtu na funkcionisanje kapitalizama, bivši je američki ministar finansija i profesor na harvardskom univerzitetu, Lawrence H. Summers, za Reuters istakao jednu zanimljivu činjenicu.
Naime, Summers smatra kako su građani SAD-a uvijek prednjačili entuzijazmom spram kapitalizma.
Međutim, nedavna istraživanja javnog mnijenja pokazala su kako samo 50% američkih građana ima pozitivno mišljenje o kapitalizmu, a negativno su se izjasnili pretežito mlađi slojevi društva, siromašniji i manjine.
Širenje stagnacije i visoke nezaposlenosti kakvu možemo uočiti u Japanu, ali i drugim industrijaliziranim zemljama prema Summersovom mišljenju potkopava efikasnost kapitalizma kao načina povećanja zaposlenosti i podizanja životnog standarda raširene srednje klase, pa je time i mišljenje o kapitalizmu sve lošije.
Nejednakost – rana za koju kapitalizam trenutno nema lijeka
U srži kapitalizma stoji ideja o mogućnosti individualca da se samostalno izbori za svoj boljitak.
Dok sistem pruža takve mogućnosti većini njegova postojnost ne bi trebala biti upitna.
Međutim, što ako se neki ljudi, i to relativno mali broj njih, bogate bezobrazno brzo, a većina drugih mnogo sporije ili još gore zapadaju u siromaštvo?
Ispunjava li tada kapitalizam svoju svrhu za većinu ljudi ili samo za one na vrhu “prehrambenog lanca”?
Plender je u članku istakao jednu od opaski Johna Maynarda Keynesa, poznatog britanskog ekonomista za kojeg se ističe da je kapitalizmu dao ljudsko lice, a koji je naglasio kako se zarade biznismena mogu tolerisati u onoj mjeri u kojoj na neki način odražavaju njegovu društvenu korist.
Plender smatra kako imajući to u vidu, niko ne može biti iznenađen što se u današnjoj formi opstanak kapitalizma dovodi u pitanje.
“Ono što je podstaklo proteste poput Occupy Wall Street nije bijeda u kojoj su se protestanti zatekli već osjećaj nepravde i snažno prisutna nejednakost”, smatra Plender.
Podaci Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) pokazuju kako nejednakost u razvijenim zemljama raste od 1970., a njezin je porast najočitiji upravo u SAD-u i Velikoj Britaniji, ali se 2000-ih proširio i na zemlje poput Njemačke, Danske i Švedske.
Finansijska kriza ljudima je jasno pokazala kako ogromni bonusi koji se većinom odnose na menadžere finansijskih kompanija nemaju mnogo veze sa njihovom efikasnošću, a još manje s njihovom društvenom korisnošću.
Prevladavajući kapitalistički sistem omogućio im je vrtoglavo bogaćenje, a kada su njihove pogreške došle na vidjelo, države su im novcem poreznih obveznika pomogle i nikada ih ni na koji način za te pogreške nisu kaznile.
Kapitalizam živi zbog sposobnosti prilagođavanja
Plender smatra da bez obzira na nezadovoljstvo i frustriranost kapitalizmom, trenutno nema privlačne alternative.
Iako je zapad pod uticajem rasta Kine, teško je zamisliti da bi takav oblik mješovite ekonomije mogao zaživjeti u SAD-u ili Velikoj Britaniji, a još manje da bi mogao riješiti trenutne frustracije nejednakošću koja je u takvom sistmeu, prema Plenderovom mišljenju, još izraženija.
Razlog zašto se kapitalizam sve ove godine održao kao dominantan sistem nije njegova nepromjenjivost i datost, već sposobnost prilagođavanja i mijenjanja.
Stoga Plender ističe kako je potrebno pronaći način na koji bi se sadašnji oblik kapitalizma kojem su obrise 1980-ih udarili Ronald Reagan i Margaret Thatcher transformirao i učinio boljim, jer je očito da se pokazao nestabilnim i nepravednim.
Plender naglašava kako se današnje najmoćnije interesne skupine nalaze na američkom Wall Streetu i londonskom Cityju.
Finansiranjem kampanja i političkim donacijama, te su skupine kupile zaštitu od odgovarajuće društvene odgovornosti te predstavljaju prepreku reformama kojima je cilj smanjivanje rizika i jačanje senzibiliteta unutar finansijskog sistema.
Suočavanje sa takvim interesnim grupama u SAD-u i u Evropi, prema Plenderu jedan je od najvažnijih postkriznih zadataka za kreatore politike te predstavlja jedan od ključnih segmenata za suočavanje s pitanjem nejednakosti, a samim time i održivosti kapitalističkog sistema.
izvor: bankamagazine.hr
