U savršenoj demonstraciji da izreci ‘lako je biti general poslije bitke’ još uvijek nije istekao rok trajanja, njemački dnevnik Die Welt naveo je razloge zašto je uspostavljanje zajedničke valute na evropskom kontinentu bilo kratkovido.
Dakako, dok su stvari tekle na radost i veselje utemeljitelja EU-a, nikoga nije bilo briga za dobijanje generalskog čina. Evo kako su to u Die Weltu objasnili:
Ne postoji mehanizam za rješavanje konflikta. Evropska ekonomska integracija pokazala se prilično uspješnom u prvih 10 godina. Lideri Unije dijelili su profit na samitima. Danas tek dijele brige i dugove. Niko na to nije bio pripremljen mentalno ili institucionalno. Posljedica: prepirke među evropskim čelnicima kakve se ne pamte od vremena potpisivanja Rimskog ugovora 1957. kojim je osnovana Evropska ekonomska zajednica, kasnije preimenovana u Evropsku uniju.
Ne postoji prostor za zajedničko djelovanje. S izuzetkom fudbala i takmičenja za Eurosong, ne postoji ništa oko čega bi se žitelji Starog kontinenta zajednički okupili. Recimo, jedinstveni TV kanal, novine ili jezik. Za dobrih ekonomskih godina to je bio najmanji problem. Danas pak, nedostatak zajedničkih tačaka postaje crta razgraničenja i svađa. Čak i ako kriza ne rastvori Evropsku uniju, navedeni nedostatak će preživjeti.
Problem jezika. Kako je moguće da u Centralnoj evropskoj banci i Evropskoj komisiji nisu na vrijeme uočili probleme Grčke ili Portugala? Jedan od ključnih razloga – nepoznavanje jezika. Evropska banka oslanjala se na prepričavanje od strane kolega iz grčke i portugalske vlade. Da su u Bruxellesu bili u stanju čitati lokalnu štampu, daleko ranije bi shvatili kako navedene države idu prema finansijskom kolapsu.
Manjak povjerenja. Doduše, ovo je više posljedica nego razlog, no dobro… Grčka je ozbiljno narušila svako buduće povjerenje u knjigovodstvene podatke koje države članice EU-a serviraju Bruxellesu. Atina je zloupotrijebila finansijske podatke već pri samom ulasku u Uniju, a pogotovo je to činila u narednim godinama živeći na račun evropskih subvencija i jeftinih kredita.
Sitnice su kobne. Kriza eura otkrila je jednu od najranjivijih tačaka sistema zajedničke valute. Koliko god ekonomija bila mala – na Grčku otpada tek dva posto zajedničkog budžeta Unije – može dovesti čitavu strukturu na koljena. Eventualno Malta izgleda dovoljno malo i bezopasno. Sa sve većom sviješću kako se poluga moći pomiče prema Berlinu, skloni smo zaboraviti da je to tek jedna strana medalje. Možda jedna zemlja ima snagu spasiti sistem, ali ga baš svaka ima snagu razoriti.
Manjak zajedničkih vrijednosti. Unija je obilato demonstrirala da nije potrebno dijeliti previše zajedničkih (kulturoloških) vrijednosti ne bi li svi od toga profitirali. Ne više. Dok su sjeverni Evropljani na euro gledali kao polugu za uspostavljanje fiskalne discipline i radne etike njemačkog stila širom eurozone, za južnjake, euro je bio jeftini novac od kojeg treba profitirati. Raskol dviju vizija posebno je očit u shvatanju uloge Evropske centralne banke. Krizom pogođene članice žele njenu veću ulogu, što prije svega znači štampanje svježeg novca i inflaciju. Njemačka, pak, poučena hiperinflacijom između dva svjetska rata i sa stavom da se banka i država moraju držati što dalje jedna od druge, ne želi ni čuti za to.
Evropljani ne postoje. Ne samo da se na prste mogu izbrojati građani EU-a koji drže da pripadaju kolektivnom evropskom identitetu, nego to ne osjećaju niti sami briselski birokrati i lideri. Uprkos nizu zajedničkih institucija, niko od političara, tehnokrata ili bankara Unije ne pokazuje nadnacionalni, evropski mentalitet.
Kamate. Početna ideja zajedničke kamate bila je vođena mišlju kako će ekonomije unutar eura prije ili kasnije postati ravnopravne. Dogodilo se upravo suprotno. Zajednička stopa je za jedne previsoka, za druge preniska. Posljedica: ekonomski pad i masovni gubitak radnih mjesta s jedne strane, visoka inflacija i stvaranje balona (na tržištu nekretnina, primjerice) s druge.
Manjak mobilnosti. Na teritoriji zajedničke valute ljudi bi trebali biti mobilniji. To znači da se kvalifikovani radnici sele u mjesta gdje se traže njihova zanimanja. Premda sve više Evropljana mijenja adresu zbog radnog mjesta, to još uvijek nije u dovoljnom postotku.
Nedostatak volje za sprovođenje zakona. Što vrijedi za bogove, ne vrijedi za volove. Utemeljitelji Unije iz nekog razloga ne smatraju bitnim sprovoditi vlastite zakone s onom temeljitošću koje očekuju od novih članica. Italija je vjerovatno najživlji primjer, pogotovo s obzirom na strukturu medija kakve se ne bi posramili ni u Iranu. Mastrihtski ugovor za starosjedioce Unije očito ima tek savjetodavnu težinu. Niko od prestupnika iz te povlašćene skupine zemalja nije snosio posljedice za njegovo nepoštovanje.
