Stručnjaci nisu saglasni ko je kriv za veliku ekonomsku krizu koja “drma” Evropom – nezajažljive banke ili države.
Jedni okrivljuju “lukave bankare”, koji su američke hipoteke pretvarali u hartije od vrijednosti da bi njima trgovali.
Ali taj “siguran posao” pretvorio se 2007. godine u potpuni promašaj. Banke koje su raspolagale ovim hartijama našle su se pred bankrotom. U pomoć priskaču države da bi spriječile kolaps finansijskog sistema.
Tomas Hartman-Vendels, njemački stručnjak za bankarstvo, profesor na Univerzitetu u Kelnu, objašnjava da “spasavanje banaka znači uvećavanje državnih dugova”.
“U nekom trenutku kreditna sposobnost države opada. S druge strane, ako se ima u vidu da su upravo banke najveći državni zajmodavci, ugrožena je i stabilnost banaka” – napominje on.
Uticaj “vrzinog kola” osjeća se upravo sada. Grčka je samo jedan primjer. Država se beznadežno zadužuje, a banke posluju bezvrijednim državnim obveznicama. Prije svega grčke, francuske i španske banke.
Matematika je jasna. Ali, da li to ujedno znači da je pred nama nova bankarska kriza? Ako je suditi na osnovu prilika u Italiji, taj scenario se ne može isključiti. Naročito, ako i italijanske državne obveznice postanu bezvrijedne – navodi “Dojče vele”.
Međutim, međusobni uticaj dužničke i bankarske krize mogao bi se i drugačije objasniti. U tom slučaju nisu nezajažljivi bankari najveći krivci – već nezajažljive države.
“Italija svakako pripada grupi zemalja čiji dugovi nisu prouzrokovani bankarskom krizom. Ona je sigurno doprinijela finansijskoj situaciji u toj zemlji, ali problem u Italiji je nedostatak budžetske discipline, koja narušava stabilnost privrede”, navodi profesor Hartman-Vendels.
Zaduženost Italije se u periodu od 1980. do 1991. godine “popela” sa 60 na 100 odsto bruto društvenog proizvoda. Taj procenat je danas daleko veći. Slično je i sa Grčkom i Belgijom, čiji su rashodi nadmašali prihode još 90-tih godina prošlog vijeka.
Jedino bi se za Irsku moglo reći da je nivo zaduženosti prešao 100 odsto zbog spasavanja banaka.
Za razliku od prve bankarske krize, u aktuelnoj finansijskoj krizi bankari su samo saigrači, tvrdi Rajnhard Šmit, profesor ekonomije na Institutu “Gete” u Frankfurtu.
On smatra da su bankari žrtve bankarskog zakonodavstva. Naime, vodeće industrijske zemlje su 1988. godine zaključile sporazum “Bazel 1″, kojim se ograničava visina uloženog kapitala pri sklapanju rizičnih poslova. Druga i treća verzija tog sporazuma su ta pravila samo još pooštrila.
“Na osnovu tih pravila moglo bi se zaključiti da poslovanje državnim obveznicima nije rizično. A to je jedna potpuno idiotska smjernica. Drugim riječima, pomenutim propisima banke su bile zavedene da posluju državnim obveznicima da bi sačuvale sopstveni kapital”, objašnjava profesor Šmit.
izvor: capital.ba
