Kako će najavljena liberalizacija zapošljavanja stranaca uticati na Njemačku?

U Njemačkoj, glavno pitanje za buduće pridošlice nije više da li su spremni da rade u uslovima „gvozdene njemačke discipline“, nego da li su spremni da se, osim sa Njemcima, nadmeću sa mnoštvom drugih Evropljana, Azijata ili Arapa i koliko su sposobni da se integrišu u njemačku „globalnu arenu“. Sadašnja Njemačka nema mnogo veze sa pričama „gastarbajtera“ iz druge polovine prošlog vijeka, a sa najavljenom liberalizacojom zapošljavanja stranaca promjene će biti daleko veće.

Prema podacima njemačkog Instituta za istraživanje tržišta rada, Njemačkoj trenutno nedostaje 1,2 miliona radnika. Šta ta cifra znači za budućnost najjače evropske ekonomije, postaje mnogo jasnije iz ocjena koje iznose njemački privrednici u mnogobrojnim istraživanjima o ovoj temi u posljednjih nekoliko godina. U njima se zaključuje da je nedostatak radnika toliki da je postao „noćna mora“ za njemačke kompanije, a u nekim industrijama tvrde da je tržište radne snage doslovno – prazno. Nestašica odgovarajućih radnika je posebno dramatična u preduzećima srednje veličine, koja predstavljaju „kičmu“ njemačke ekonomije. Trenutno, više od dvije trećine takvih kompanija želi da zaposli veliki broj stručne radne snage u naredne tri godine, pokazuje istraživanje njemačke razvojne banke KfW. U njemu se, međutim, navodi da čak 65% ispitanika ne vjeruje da će u tome uspjeti bez priliva inostranih radnika i da zato procjenjuju kako postoji veliki rizik da neke od planiranih poslova odlože, umanje njihov obim, pa i da ih ugase. Njemačka razvojna banka upozorava na ozbiljnost situacije ako se ima u vidu i da će do 2025. godine uslijediti veliki odliv već uposlenih radnika, zbog odlaska u penziju takozvane „bejbi bum“ generacije.

Zato ne čudi da njemački privrednici već godinama lobiraju za opciju da se relaksira domaće zakonodavstvo u oblasti zapošljavanja stranaca, kao i da je ogromna većina izrazila podršku novom Zakonu o useljavanju stručne radne snage čiji je predlog krajem prošle godine proslijeđen njemačkom parlamentu na razmatranje. S druge strane, postaje jasnije ne samo zašto se aktuelna njemačka vlada odlučila na ovakav potez u situaciji kada je, osim političke, i najšira javnost podijeljena oko posljedica migrantske krize, već i zašto je za to dobila više ili manje glasnu podršku i saveznika i političkih protivnika. Naime, svima je jasno da njemačka privreda ubuduće neće moći da preživi bez kadrovske „infuzije“ sa strane, pa je pomenuti zakon dio napora da se taj problem rješava racionalno, brzo i efikasno: struke koje ne može da nađe „kod kuće“, Njemačka će da – uveze.

Ovakvim potezom je i formalno priznata praksa na domaćem tržištu za koju svaki iole bolji poznavalac njemačkih prilika zna da se odvija već decenijama, kroz talase ekonomskih migranata koji hrle u Njemačku. Planska „regrutacija“ stranih radnika datira još s početka šezdesetih godina, kada je zahvaljujući bilateralnim ugovorima sa Turskom, a kasnije i sa drugim zemljama poput bivše Jugoslavije, obezbijeđen veliki broj potrebnih struka za njemačku privredu, a drugi veliki talas pridošlica iz Evrope je uslijedio nakon sloma komunističkih režima. Ako se tome doda i ne tako mali broj stranaca pristiglih sa drugih kontinenata i prije migrantske krize, logično je pitanje otkud toliki deficit radnika u Njemačkoj?

Razloga je više: dio nekadašnjih imigranata je otišao u penziju, drugi su se vratili u svoje zemlje koje su u međuvremenu postale ekonomski prosperitetnije, treći su stečeni status „njemačkog stručnjaka“ iskoristili da dobiju povoljnije uslove u nekoj drugoj razvijenoj zemlji… Takvih upražnjenih radnih mesta ima poprilično, pa kada se dodaju i nove nestašice radne snage, onda taj problem preti da izazove ozbiljne poremećaje u privredi.

Šta se mijenja novim zakonom?

Drugo pitanje koje se nameće, imajući u vidu dosadašnje učešće useljenika u njemačkoj ekonomiji jeste šta su to, onda, bitne novine u novom zakonu koje bi trebalo da omoguće poslodavcima da jednostavnije i brže upošljavaju kadrove koji nisu njemačkog porijekla?

Zakon je sam po sebi novina pošto prvi put reguliše specifično dolazak „stručne radne snage“ po toj definiciji, ne samo po „deficitarnim profesijama“ ili po poreklu. To će se u praksi prije svega odnositi na kvalifikovanu radnu snagu iz država koje nisu članice EU. Time će se otvoriti vrata za mnogo više stručnjaka iz Srbije nego što je to do sada bio slučaj. Ali to važi, naravno, i za druge zemlje, pa će konkurencija time biti puno veća.

Još jedna konkretna promena vezana za ovu tematiku u odnosu na dosadašnji zakon je što njemački poslodavci više neće morati da dokazuju da za mjesto ponuđeno radniku imigrantu nije bilo moguće pronaći odgovarajućeg kandidata iz Njemačke ili EU.

Ostale promjene u zakonu se mogu svrstati u tri osnovne grupe.

Prvo, to su promene u pravilima za ulazak i boravak u Njemačkoj. Novi zakon omogućava strancima koji imaju osnovno znanje njemačkog jezika i dokažu da imaju sredstva da se izdržavaju tokom cijelog boravka u Njemačkoj da dobiju boravišnu dozvolu na šest mjeseci, a posao bi trebalo da pronađu tokom tih šest mjeseci. Po još uvjek važećim propisima, boravišna dozvola se može pribaviti isključivo u njemačkoj ambasadi ili konzulatu u zemlji iz koje imigrant dolazi. U primjeni novog zakona može da se očekuje promjena te procedure, ali će to biti učinjeno kada se definišu podzakonska akta. Takođe, još nije definisano da li kandidat, kada nađe posao, mora da se vrati u svoju zemlju da aplicira za radnu vizu, ili može taj šestomjesečni boravak da produži na licu mjesta. I prije svega, još nije definisano da li njemačka administracija planira da zaposli dodatne službenike za obradu tih zahtjeva. Trenutno se po njemačkim ambasadama čeka nekoliko mjeseci za termin da se podnese zahtjev, i to u ovom momentu predstavlja najveći problem za stručnjake koji su našli posao.

Druga novina su promene koje se odnose na priznavanje stručnih kvalifikacija. To u novom zakonu na prvi pogled donosi više komplikacija nego olakšica. Do sada su nadležne institucije propisivale koje su to deficitarne profesije i koje su tačno kvalifikacije potrebne u okviru svake od njih. Očekuje se značajna liberalizacija tih definicija, te će sam termin „kvalifikovan radnik“ biti fleksibilniji. Na primjer, može se desiti da jedna kvalifikacija važi za više radnih mjesta, ili da jedna uprava prizna kvalifikaciju shodno potrebama lokalne privrede, a druga uprava isključivo po zakonu na papiru. Time se postavlja pitanje kako će da izgleda novi sistem, imajući u vidu da je trenutno za to nadležno oko 1.500 ustanova širom Njemačke, od kojih je većina na pokrajinskom nivou i već sada ima relativno visoku samostalnost u odlučivanju, a očekuje se da će pokrajinske uprave dobiti još šira ovlašćenja.

Treća oblast se odnosi na lakše dobijanje političkog azila za pridošlice sa statusom izbjgelica, i to za one koji posjeduju potrebne kvalifikacije. Mnogi od njih, čekujući da im se odbri azil, već više godina rade u Njemačkoj i stručno se usavršavaju, ali prema važećim propisima, bez obzira na to mogu biti deportovani ako je odluka o azilu negativna. Libaralizacija u ovoj oblasti je prije svega podstaknuta činjenicom da su njemački poslodavci uglavnom veoma zadovoljni kvalitetom ovih radnika koji većinom potiču iz arapskih i ratom zahvaćenih zemalja, a koji su postali ozbiljna konkurencija drugim strancima na tržištu radne snage.

Profesionalna i „stručnost“ za integraciju

Sve navedeno pokazuje da se njemačko tržište rada već sada značajno promijenilo u poređenju sa situacijom kada su šezdesetih krenuli prvi talasi „gasterbajtera“ u ovu zemlju, a ako novi zakon, kao što se očekuje, stupi na snagu od 1. janura 2020. godine, te promjene će biti daleko veće. Oni koji dolaze u potragu za poslom, većinski žele da poboljšaju svoj materijalni status i dobiju veće mogućnosti za napredak u karijeri. Ali malo ko razmišlja o tome da li će i kako uspjeti da se uklopi u potpuno drugačije okruženje, da li će biti prihvaćen, da li će se osjećati kao Njemac ili kao stranac, i ako se već oseća kao stranac kojoj grupi stranaca će pripadati?

Klasičan Njemac, takozvani „Hans Majer“, ako takav više uopšte postoji, poštuje one koji doprinose zajedničkom rastu, ali teže podnosi one koji to ne čine a profitiraju od tog rasta. Gledano iz tog ugla, svako ko pored sopstvenih potreba, svojom stručnošću i odnosom prema poslu na neki način doprinosi boljitku zajednice, imaće dobre šanse da uspe među Njemcima i da postane dio njihovog društva. Međutim, s druge strane je mnoštvo „novih Njemaca“, koji vode porijeklo iz svih krajeva svijeta i vrlo su otvoreni prema drugim kulturama, ali su istovremeno izuzetno takmičarski nastrojeni. Stoga, glavno pitanje za buduće pridošlice nije više da li su spremni da rade u uslovima „gvozdene njemačke discipline“, nego da li su spremni da se nadmeću ne samo sa Njemcima, već sa mnoštvom drugih Evropljana, Azijata ili Arapa u njemačkoj „globalnoj areni“.

Njamačka sada prolazi kroz možda najdublje promjene od vremena kada je srušen Berlinski zid. Iz tog razloga, svako ko odluči da krene po bolju budućnost u tu zemlju, trebalo bi da zna da osim profesionalne, mora posjedovati i „stručnost za integraciju“ u novo njemačko društvo, odnosno da na prvom mjestu bude svjestan tih promjena, te da su obe struke podjednako zahtjevne.

Aleksandar Međedović, nemačko-turski privrednik srpskog porekla, koji živi i radi u Berlinu i Istanbulu

Bif.rs

Check Also

Skupština akcionara CGES krajem juna o raspodjeli dobiti

Skupština akcionara Crnogorskog elektroprenosnog sistema (CGES), na kojoj će biti razmatrana odluka o raspodjeli prošlogodišnje …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *