Dobar oligarh, loš oligarh

Pošto u SAD i Evropi raste zabrinutost zbog takozvanih oligarha iz Rusije, a takođe i zbog novca koji oni kriju u inostranstvu, treba se zamisliti nad dva fundamentalna pitanja. Prvo: koga treba smatrati oligarhom? I drugo: da li svaki oligarh zaslužuje da se prema njemu bude sumnjičav?

Sumnjičavost je definitivno postala norma u SAD u kojima su vlasti najavile ozbiljne sankcije protiv dva ruska tajkuna, Olega Deripaske i Viktora Vekselberga, namjeravajući da kazne Kremlj zbog njegovog prepostavljenog miješanja u predsjedničke izbore 2016. godine. Nakon što su na teritoriji Engleske bivši ruski dvostruki agent Sergej Skripalj i njegova kćerka napadnuti nervnim gasom, Velika Britanija je uvela nove mjere protiv pranja novca, dok su tokovi kapitala iz Rusije bili pod posebnom, velikom pažnjom.

Problem je u tome što kriterijumi koje zapadne vlade primjenjuju da otkriju Ruse o kojima treba otvoriti istragu ili ih čak kazniti – ostaju suviše široki. Najrasprostranjenija definicija “oligarha” jeste da je to čovjek čije bogatstvo zavisi od političkih veza (dijelom, s predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom). U takozvani putinski spisak – lista mogućih objekat sankcija sastavljena u januaru – Ministarstvo SAD je uključilo 96 “oligarha” na osnovu proste činjenice da njihovo bogatstvo prelazi jednu milijardu dolara.

Osim toga, čak se i fokus na povezanost sa Putinom ispada mutan. Riječ je o tome da su mnogi bogati ruski biznismeni, uključujući i Deripasku (kojeg su SAD kaznile) i Roman Abramovič (kojeg je u zaštitu uzeo Izrael), a takođe i Mihail Fridman iz “Alfa grupe” i Vladimir Potanjin iz “Noriljskog nikla”, počinjali još u vrijeme Putinovog prethodika – Borisa Jeljcina.

Osim toga, neki bogati Rusi, kojima je u prošlosti odgovarala veza sa Kremljom, već su pobjegli iz Rusije i sad se vode biznis na Zapadu ili tamo žive u izgnanstvu. Bivši predsjednik “Banke Moskve” Andrej Borodin dobio je politički azil u Velikoj Britaniji. Jevgenij Čičvarkin, bivši magnat koji je držao salone za prodaju mobilnih telefona, aktivno agituje protiv Putina od kako je pobjegao iz Rusije 2009. godine. A Mihail Hodorkovski, nekad najbogatiji čovjek u Rusiji, proveo je 10 godina u zatvoru zbog lažnih optužbi za prevaru i pronevjeru, plasiranih u trenutku kad je počeo da finansira Putinove protivnike.

Uzimajući sve to u obzir, zapadnim vladama treba suptilnija definicija koja će omogućiti da se napravi razlika između “loših” i ostalih oligaha. Ta definicja mora uključivati, prije svega, postojanje direktne i stvarne interakcije sa rukovodstvom u Kremlju u poslovnim i ličnim stvarima, naročito onih velikih, politički značajnih državnih ugovora. Na primjer, tajkun-milijarder Arkadij Rotenberg gradi gasovode za državnog energetskog giganta, kompaniju “Gasprom”, ali takođe gradi i most ka Krimu.

Takva interakcija može uključivati i nepotizam. Tokom 1990-ih, kao ministar spoljnoekonomskih veza, Pjotr Aven iz “Alfa-grupe” odobravao je sumnjive Putinove poslovne dogovore u Sankt Petersburgu, a potom su u strukturama “Alfa-grupe” radili zet ministra inostranih poslova Rusije Sergeja Lavrova i starija Putinova kćerka. To su slučajevi kada oligarsi očigledno djeluju kao lojalne sluge putinskog režima.

Drugi kriterijum za se definiše “loš” oligarh mora biti činjenica o vođenju osnovnog biznisa u Rusiji, a samim tim i zavisnost od – barem – prećutne podrške vlade. Na taj način potencijalno je moguće isključiti mnoge bogate Ruse koji su posljednjih godina parcijalno rasprodavali svoj imetak u Rusiji i investirali u zapadne zemlje (a moguće da je to, u krajnjem, djelimično vezano za sankcije).

Bivši gubernator arktičkog rejona Čukotka, Roman Abramovič, nezavisni kandidat na predsjedničkim izborima u Rusiji 2012. Mihail Prohorov, Aleksanadar Lebedev koji je dugo godina finansijski podržavao “Novuju gazetu” – svi oni su prodali skoro sve svoje aktive u Rusiji i vode zakonit i transparentan biznis u SAD i Velikoj Britaniji. Treba li se prema njima odnositi drugačije nego prema Rotenbergu, Juriju Kovaljčuku (koji je poznat kao lični Putinov bankar) ili prema de fakto Putinovom zamjeniku Igoru Sečinu, da ne govorimo o superbogatim ruskim zvaničnicima?

Treba reći da je bilo koji čovjek koji je nakupio imetak u Rusiji učinio to, barem, djelimično zahvaljujući saradnji sa državom. Ali to ne znači da svi oni danas zaslužuju podjednaku kaznu. Joakim-Napoleon Mirat i Žan Batist Bernadot bili su Napoleonovi pioni. Ali Mirat je ostao vjeran Napoleonu (i na kraju, bio kažnjen zbog izdaje), a Bernadot je kao kralj Švajcarske Karl XIV Johan faktički pomogao poraz Napoleona.

Ne formiraju svi svoj odnos prema ruskim bogatašima na osnovu generalizacije. Izrael je dao državljanstvo Abramoviču. Još više iznenađuje što je Francuska odbacila optužbe za pranje novca protiv drugog milionera – Sulejmana Kerimova, iako Kerimov, član Savjeta Federacije, zaista održava tijesne veze sa Kremljom.

Ali drugi, na primjer administracija SAD, nastavljaju da stavljaju sve bogate Ruse u isti koš. To je kontraproduktivno. Ako Zapad realno hoće da našteti putinskom režimu, tada bi mnogo efektivnije bilo da stimuliše oligarhe da iznesu svoj novac i odu, a ne da kažnjava one koje Putin smatra neprijateljima.

Vladislav Inozemcev

Autor je direktor Centra za postindustrijske studije u Moskvi

Copyright: Project Syndicate, 2018.

Izvor: Vijesti online

Check Also

Od početka godine preko dva miliona putnika prošlo kroz crnogorske aerodrome

Mjesec i po ranije u odnosu na prošlu godinu, crnogorski aerodromi došli su do cifre …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *