tekst i foto izvor: BokaNews.me
Prije tačno šezdeset godina na Luži, pred zidinama Starog kotorskog grada, u lijepom ljetnjem danu, okupila se masa naroda. Zastave, muzika, klicanje i mahanje razdraganih Bokelja dočekivalo je tog pretposljednjeg dana juna 1958.godine u Kotoru, novi, moderni trgovački brod što se polako približavao operativnoj obali kotorske luke.
Okićen svečanom zastavnom galom, novi je brod prodornim zvucima svoje jake sirene pozdravio mnoštvo na obali i svoju matičnu luku u koju je stigao prvi put u svom životu. A on je započeo samo dan ranije – 28.juna 1958 u brodogradilištu „3.maj“ u Rijeci, gdje je novi brod, kršten imenom „Boka“, predat svom vlasniku – tada mladoj, novoj pomorskoj kompaniji „Jugoslavenska oceanska plovidba“ (Jugooceanija) iz Kotora. Dok se na krmenom koplju ponosno lepršala jugoslovenska trobojka sa petokrakom, uz jarbol iznad kormilarnice dignuta je kompanijska – bijela „Jugooceanijina“ zastava sa grbom firme, a predstavnici kotorskog brodara potpisali su zapisnik o primopredaji i od riječkih brodograditelja preuzeli svoj prvi potpuno novi brod. Simbolično nazvan „Boka“, novosagrađeni tramper od 10.500 tona nosivosti, bio je prvi samostalni razvojni korak kompanije što je, nošena ogromnim entuzijazmom Bokelja, u drugoj deceniji nakon Drugog svjetskog rata, trebala da postepeno obnovi nekadašnji sjaj i moć bokeškog pomorstva čiji su jedrenjaci i parobrodi prethodno „tukli“ mnoga svjestka mora. Novi brod pod komandom kapetana Nika Radoničića i sa upraviteljem stroja Tripom Fažom u mašini, uputio se sa sjevernog Jadrana ka jugu i zalivu Boke Kotorske…
Prve aktivnosti na obnovi u ratu gotovo potpuno uništenog bokeljskog pomorstva, već krajem 40-tih godina prošloga vijeka, u Kotoru je pokrenula grupa iskusnih pomoraca – profesora kotorske Srednje pomorske škole, grupa pomoraca iz Pomorske oblasti za Južni jadran u Kotoru, Lučke kapetanija u tom gradu, zajedno sa ovdašnjim pomorcima u penziji. Nosioci te i akcije za decentralizaciju jugoslovenske trgovačke flote koja je paralelno tekla, bili su kapetan Niko Niketić, profesor Svetozar Stamatović, profesor Marko Latković, kapetan Milo Janković, kapetan Dušan Radoničić, kapetan Niko Vuksanović, kapetan Niko Ivović, kapetan Božo Rapovac, kapetan Benedikt Simović i profesor Ignjatije Zloković. Ova grupe entuzijasta u svoje aktivnosti uključila je predstavnike Sreza bokokotorskog, Opštine Kotor, Trgovačku komoru grada Kotora, Udruženje pravnika i Udruženje ekonomista iz Kotora, Privrednu komoru Crne Gore i društveno-političke predstavnike ostalih gradova na Crnogorskom primorju. Kao prvi korak u osnivanju nove pomorske kompanije koja je trebala da bude svojevrsna renesansa bokeljskog pomorstva, u Kotoru je 17.maja 1953 godine osnovano Udruženje pomoraca koje sebi odmah stavlja u zadatak da prouči mogućnosti osnivanje novog pomorsko-brodarskog preduzeća za prekookeansku plovidbu. U Upravni odbor Udruženja izabrani su kapetan Niko Niketić za predsjednika, kapetan Božo Rapovac za potpredsjednika, kapetan Milo Janković za sekretara, kapetan Niko Ivović za blagajnika i po jedan pomorac iz svakog većeg mjesta na Crnogorskom primorju. Udruženje je aktivno radilo sve do osnivanja prvog preduzeća za međunarodni pomorski saobraćaj u dugoj plovidbi u Kotoru, a zatim se deaktiviralo.
Na osnovu elaborata pripremljenih od strane Udruženja pomoraca, Narodni odbor Sreza bokokotorskog u Kotoru, 24.januara 1954 godine, zaključuje sa Narodnom bankom FNRJ, ugovor o investicionom zajmu za gradnju brodova prekomorske plovidbe, a 29.juna iste godine obrazuje se Komisija za izradu opštih i tehničkih uslova za sprovođenje javnog nadmetanja za izrgradnju tri nova broda – trampera od po 10.000 DWT. Nakon javnog nadmetanja, isti Odbor zaključuje 31.jula 1954 godine sa brodogradilištem “3.maj” Rijeka ugovor o gradnji i isporuci tri broda. Za direktora novog preduzeća u izgradnji bio je imenovan profesor, kapetan Niko Niketić, direktor Srednje pomorske škole Kotor. Upravitelj stroja, profesor Marko Latković bio je nadležan za poslove stručnog nadzora izgradnje novih brodova naručenih u brodogradilištu “3.maj”. U početku svog rada, preduzeće nije imalo sopstvene poslovne prostorije, pa su korišćene prostorije Srednje pomorske škole u Kotoru. Kasnije je preduzeće smješteno u prostorije bivšeg Sreza bokokotorskog, a zatim u prostorije preduzeća “Jugopetrol” u Kotoru, sve dok nije izgradilo svoju poslovnu zgradu 1964 godine.
Obezbijedivši na ovaj način uslove za osnivanje novog preduzeća, Narodni odbor Sreza bokokotorskog riješenjem broj 18783 od 29.decembra 1954, formalno osniva novo preduzeće pod imenom “Jugoslavenska oceanska plovidba” sa sjedištem u Kotoru i predmetom poslovanja: prevoz robe i putnika u domaćem i međunarodnom pomorskom aobraćaju. Tim riješenjem prenijeta su na “Jugooceaniju” i sva prava i obaveze iz ugovora o investicionom zajmu i ugovora o gradnji brodova. Kao preduzeće u izgradnji “Jugooceanija” je poslovala sve do 1.januara 1956 godine. Odlukom o decentralizaciji trgovačke mornarice Jugoslavije koja je donešena u novembru 1955 godine, Odbor za privredu Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu, novoosnovanom preduzeću “Jugoslavenska oceanska plovidba” u Kotoru, dodijeljeno je 6 brodova duge plovidbe na parni pogon sa ukupno 50.271 DWT.
Pet starih parbroda “Jugooceanija” je preuzela tokom decembra 1955 i januara 1956 godine. Bili su to parobrodi: “Durmitor” od 5.833 BRT, građen 1913 godine. “Kordun” od 5.448 BRT, građen 1918., “Kozara” od 4.984 BRT, građen 1927., “Biokovo” od 6.048 BRT građen 1927. i prastari “Prenj” od 3.690 BRT, građen davne 1905 godine. Sa tih pet dotrajalih i prevaziđenih parobroda, prosječne starosti preko 37 godina, puno stručnosti i entuzijazma rukovodstva kompanije i zaposlenih pomoraca, počela je sredinom pedesetih revitalizacija bokeljskog pomorstva. O značajnijem uspjehu u tome bez novih brodova međutim, nije moglo biti ni riječi, pa je dolazak novosagrađene “Boke” u ljetio 1958. iz Rijeke u Kotor bio istorijski značajan i garant da će kapetan Niketić i ekipa prekaljenih starih bokeških morsih vukova oko njega, ipak uspjeti u svom gotovo-pa-herkulijanskom poduhvatu.
“Boka” je bila tramper – klasični dvopalubni brod za prevoz generalnog tereta od 11.809 DWT, sa nadgrađem u sredini i štivama prema pramcu i krmi. Brod dug 146,1 , širok 18,34 metra i sa gazom od 7,64 metra, bio je opremljen klasičnim derićima za manipulaciju teretom. Maksimalnom brzinom od 13 čvorova pogonio ga je glavni 7-cilindarski dvotaktni dizel motor “Sulzer” snage 6.660 konja, napravljen u italijanskom brodogradilištu Cantieri Riuniti dell` Adriatico u Trstu 1957. Za to vrijeme klasičan tramper kakvi su još gospodarili svjetskim morima prije nego što su izmišljeni kontejneri i multimodalni transport, “Boka” je imala i dvije mlađe sestre blizankinje – “Zetu” isporučenu “Jugooceaniji” krajem 1958. i “Slavoniju” koja je u floti kotorske kompanije zaplovila godinu kasnije. O svom prvom susretu sa “Bokom” što ga je prije šezdeset godina doživio kao dječak, sjajno svjedočanstvo u časopisu “Pomorstvo” svojevremeno je ostavio jedan od literarno najdarovitijih naših pomoraca – upravitelj stroja Andro Bilafer iz Risna. Novi brod on je prvi put video dok je u društvu jednog starog risanskog pomorca, iz barke ribario u blizini Perasta.
“Čamac je mirovao kao i naše udice. Ame danas nisu bile gladne…Dim iz lule starog pomorca se izvlačio u tankim, jedva vijugavim, svilenim nitima. Sjedio je na krmi batane, nekako uvučen u sebe, pogrbljen i tih. Ko će znati gdje je u mislima plovio po svojoj plavičastoj prošlosti: jedino sam bio siguran da ću ovoga puta ostati bez uobičajene morske priče. Kada je bio ovakvog raspoloženja, što se rijeđe dešavalo, teško je izgovarao i jednu, jedinu riječ. Sporazumijevali smo se tada samo pogledima koje sam razumijevao i na to se već navikao. Stari noštromo, ja i njegov trošni čamac drugujemo već nekoliko godina, tačnije od mog polaska u Nautiku. Za to vrijeme sam kroz njegove priče prošao kroz magle Dovera, hladnoće Baltika, struje Labradora, tišine Pacifika i oluje Horna. Saznao sam da svaki brod ima svoju dušu, ime i sudbinu. Čudio sam se mišljenju starog nošptroma da je jedini dostojanstveni kraj života broda da, kada je već ostario i onemoćao, nađe smiraj u morskim dubinama. Vjerovao sam da je to veoma surovo i da na tako nešto neću nikada ni pomisliti.
Starac je i dalje bio negdje daleko sa svojim mislima, a ja sam čekao da se vrati i možda ipak ispriča gdje je bio.
Zalivom, za koga kao dijete dugo nijesam znao gdje mu je početak, a šta mu je kraj, od Veriga, čula se neka daleka i učestala tutnjava. Najprije tiha, a potom sve jača i jasnija. A onda kroz Verige uplovi blistavi, za mene ogromni, veseli brod. Presijavao se novoizgrađeni brod na zalazećem suncu, oživjevši zaliv bukom snažnih motora i učestalim oglašavanjem sirene. Uz zaokret, nekako se ustremi baš na naš trošni čamac, pa uplašeno pogledah starca, ali me smiri njegov miran pogled. U blagom skratanju brod prođe pored nas primičući se Perastu, sa kojeg su se čula zvona uz mahanje bijelih peškira sa mnogih prozora. Huk motora postrade zaglušujući, a sa mosta i paluba su se vidjela ozarena lica posade i uzdignute ruke. Pored mene je prolazio najljepši brod kojeg sam do tada vidio. Takvog nije bilo ni u mnogim pričama ostarjelog noštroma. Čamac se jako ljuljao, a ja sam, čvrsto se držeći, gledao sa strahom da li će nas prekriti val. Barka je samo jače zaškripala na vrhu najvećeg vala i kada sam podigao pogled, brod je već bio odmakao. Na krmi mu je bilo ispisano crnim slovima „BOKA“ a ispod Kotor. Sve to potraja kratko, čamac se smiri i tek tada pogledah starca. Sjedio je sada uspravno i uzbuđen, a u oku mu se caklila suza koju je rumenila svjetlost zalazećeg sunca. Možda je poželio da baš sa takvim brodom doživi svoju posljednju plovidbu, ili su mu navirale neke druge misli i uspomene. Dugo je i nepomično gledao za odlazećim brodom, čija su se svjetla ogledala na već tamnoj površini mora kojeg su nadkrivala bokeška brda…..“
Nakon svečanosti tog 29.juna 1958. u Kotoru, „Boka“ se otisnula na svjetska mora gdje je narednih dvadesetak godina sigurno plovila i zarađivala za „Jugooceniju“. Sa svojim sestrama „Zetom“ i „Slavonijom“ početkom šezdesetih „Boka“ je nakratko plovila i na najdužoj „Jugoocenijinom“ liniji – oko svijeta, da bi kasnije najčešće vozila između Jadrana i Meksičkog zaliva, odnosno jugoslovenskih i luka u SAD u centralnoj Americi. Bilafer je već 1959. kao mladi i tek završeni mašinac iz kotosrke Nautike, nakon plovidbe na starom „Kosmaju“, pa onda i nešto novijem „Durmitoru“, dobio priliku da završni dio svog obavezne stručne plovidbene prakse obavi i na novoj „Boki“:
„Ulazak u bučnu i blještavu strojarnicu „Boke“, poslije parnih pogona, za mene je bio šok. Razvodna tabla, instrumenti, sklopke, alarmi. A u strojarnici parnog broda carevao je polumrak sa kojim su se teško nosile malobrojne i nejake sijalice. Ovdje je svaki kutak strojarnice bio osvijetljen, a ventilatori su davali svježi zrak; osjećali su se neki novi mirisi. Oficiri su se držali ozbiljno i važno, a poslije radnog vremena oblačili su tamnoplave uniforme sa zaltnim dugmetima na kojima je bilo utisnuto sidro. Jednom sedmično je tročana organizacija (prvi oficir plaube, telegrafista i sekretar partijske organizacije broda) obilazila kabine posade, zbog kontrole urednosti i čistoće. U krmenom dijelu broda nalazila se luksuzno opremljena prostorija, u nacionalnom stilu, za boravak posade poslije radnog vremena, ali je tadašnjom odlukom zapovjedništva broda, bila zatvorena i nedostupna posadi, da bi se sačuvala od mogućih posljedica upotrebe. Boravak na mostu, osim redovnoj straži, bio je strogo zabranjen…“- prisjetio se svoje prve plovidbe na novoj „Boki“ tada mladi asistent stroja Andro Bilafer. On je novim „Jugooceanijinim“ brodom tada plovio iz Mediterana preko Sueca i monsunom zahvaćenog Indijskog okeana do Australije. Tu im je u luci Adelejd sa broda dezerirala skoro trećina posade koja je iz ekonomskih razloga, ostala u „obećanoj zemlji“ Australiji, a „Boka“ se u Jugoslaviju vratila sa smanjenom posadom i uz povećani angažman preostalih oficira, dok su straže u stroju nerijetko davali i asistenti poput Bilafera.
Marljivo radeći tokom šezdesetih i sedamdesetih, „Boka“ i ostali novi i polovni brodovi koje je u međuvremenu nabavljala „Jugooceanija“, kotorsku kompaniju doveli su do statusa jednog od najjačih brodara u SFRJ i flote od dvadesetak velikih prekoookeanskih brodova. A onda, 26.oktobbra 1981. došao je iznenadni kraj za „Jugooceanijinog“ prvijenca – „Boka“koja je sa generalnim teretom plovila iz Ruijeke za luke Meksičkog zaliva, zbog greške posade u vođenju navigacije, nasukala se na obali poluostrva Pelješac, sjeverno od Dubrovnika. Za već 23 godine stari brod više nije bilo spasa, a igrom sudbine od njega se oprostio i Andro Bilafer koji je skoro četvrt stoljeća ranije, svjedočio prvom dolasku tada nove „Boke“ u matičnu luku Kotor:
„Već neko vrijeme sam radio u pomorskom osiguranju. Jednog jutra je stigla vijest da se „Boka“ nasukala u Pelješkom kanalu. Odlučeno je da rukovodilac odjeljenja i ja otputujemo na Korčulu i da na mjestu udesa, kao predstavnici osiguranja, pratimo razvoj događaja. Govorilo se tada o mogućnostima odsukanja, popravka itd. Moj prvi motorni brod sam ugledao u predvečerje, u podnožju velike litice pelješkog masiva. Bio je nekako sitan, ostario i smrtan. Kao na nekom navozu, mirovao je malo uzdignutog pramca, sa velikim podvodnim oštećenjima. Poplavljena su bila sva skladišta i strojarnica. Posade nije bilo na brodu. Rastvorenih vrata i razbacanim, nepotrebnim stvarima po hodnicima, već pomalo očerupan, odavao je utisak pustoši. Ispucale debele naslage boje, rđa i starost se mogla vidjeti na svakom dijelu umornog broda. Sunce je već davno utonulo u more, a Korčula se nazirala u obrisima. Brod je djelovao avetinjski, bez osvjetljenja i zvukova života. Bio sam na brodu. Ostali su išli prema remorkeru sa kojim ćemo se prebaciti do Korčule. Osjećao sam da je to definitivno kraj broda, da je litica na kojoj se nalazio, odar na kome će ostati sve do svoga nestanka. Bio je samrtno tih, napušten i pust, dok su mu otvorena skladišta u sumraku, ličila na neke crne rupe, od čega me prođe jeza. Ustuknuh od njega i njegovog zagrljaja smrti sa kojim je svojom posljednjom snagom obgrlio hridi koje su mu razorile utrobu.
Odlazeći, osvrnuh se još jednom – brod je bio već pokriven pokrovom mraka i ne okrenuh se više. Sjetih se tada mog starog drugara noštroma koga već odavno nije bilo, njegovog dugog pogleda ka brodu i suze radosnice koju je pozlatio zrak zalazećeg sunca. Moju suzu tuge sakrio je mrak. Prisjetih se i njegovog mišljenja da je jedini dostojanstveni kraj života broda da kada ostari i onemoća, nađe smiraj u morskim dubinama. Sve do tog trenutka sam vjerovao da ja tako nešto nikada neću ni pomisliti.“- zapisao je Bilafer.
Nakon što su radnici brodogradiilišpta Bijela istovarili teret iz brodkih skladišta i naftu iz tankova, „Boka“ je na licu mjesta postepeno izrezana u komade i odnešena na topljenje u peći čeličana kao sirovina – staro željezo. U podmorju Pelješca na mjestu gdje se nasukao u jesen 1981. još uvijek na dubini od 5 do 12 metara, počiva „kičma“ „Jugoocanijinog“ prvijenca – kobilica i donji dio brodskog trupa sa strojarnicom „Boke“ koji nisu izvađeni i odnešeni na dalje sječenje, danas su jedna od najpopularnijih atrakcija ronilačkog turizma u tom dijelu Dalmacije i mjesto gdje podvodni ribolovci uvijek imaju dobar ulov.
