Osnovni postulat nauke da mora biti trezvena ne znači da se naučnici nisu detaljno pozabavili ulogom alkohola u ljudskoj istoriji. Dosadašnji nalazi pokazuju da je već u antičko doba alkohol bio odlična prilika za zaradu, a država pokušavala da to tržište „dovede u red“ i spriječi zavisnost, naročito kod mladih.
Arheologija i srodne nauke nemaju preciznih dokaza o tome kada je čovjek prvi put počeo da pravi i konzumira alkohol, a do sada pronađeni ostaci grnčarije s tragovima alkoholnih napitaka upućuju da se to zbilo najmanje pre sedam hiljada godina. Materijalni nalazi, među kojima su i pisana dokumenta, od kojih najstarija datiraju iz perioda od 4.000 do 3.000. godine prije nove ere, sugerišu da se u većini antičkog svijeta najprije pojavilo pivo i vino, a potom i druga alkoholna pića, poput medovine i fermentisanog mlijeka.
Upotreba piva i vina povezivala je stare civilizacije u Mesopotamiji, Egiptu, Grčkoj i Rimu, ali i u Indiji i Afirci gdje se vino pravilo od palme i poznato je i danas pod nazivom „kalu“, a ova pića su se veoma rano odomaćila i u drevnoj Kini. Stočarska plemena u Aziji su, pak, pravila alkoholni napitak od kobiljeg mlijeka koje je odlagano da prevri. Jedini „trezni“ dijelovi starog svijeta u kojima nisu pronađeni dokazi o spravljanju i upotrebi alkohola su Sjeverna Amerika i Okeanija, što je nadoknađeno dolaskom evropskih kolonizatora.
Nasuprot savremenim ljubiteljima „kapljice“, njihovi davnašnji preci su imali mnogo bolje opravdanje za predavanje alkoholu u „svete svrhe“, koje se nerijetko pretvaralo u opijanje i orgijanje. Alkohol je smatran „darom bogova“ i veoma često je bio nezaobilazan dio religijskih rituala, a za pojedine, specijalno spravljene alkoholne napitke se vjerovalo i da su eliksir mladosti. Primjera radi, antički Grci su u čast boga Dionisa spravljali čak 18 vrsta vina, ali su vino miješali s vodom, što su potom činili i Rimljani slaveći Bahusa.
Grci i Rimljani su pravili i medovinu, koja je bila široko rasprostranjena i kod Slovena, Kelta i Germana, a pojedini arheolozi, istoričari i lingvisti smatraju da je i danas prisutan izraz „medeni mjesec“, potekao još od običaja u drevnom Vavilonu da mladenci posle svadbe mjesec dana piju medovinu, jer se vjerovalo da ona utiče na plodnost. Upotreba alkohola se preporučivala i u druge medicinske svrhe, pa se tvrdi da je i čuveni grčki ljekar Hipokrat zagovarao ljekovito djelovanje vina, ali u umjerenim količinama, te da je upozoravao kako je pijanstvo „samovoljno izazivanje ludila“.
Da se alkohol i tada koristio i u mnogo prizemnijim prilikama i predstavljao unosno tržište, svjedoče mnoga administrativna dokumenta iz antičkog sveta. Najraniji, do sada pronađeni pisani zakon koji sadrži odredbe o alkoholu je Hamurabijev zakonik istoimenog vladara, koji je bio na čelu Starog vavilofnskog carstva od 1709. do oko 1669. godine prije nove ere. U njemu se određuju pravila prodaje vina i piva, reguliše odgovornost proizvođača i zaštita potrošača. Dokumenti koji su se izdavali u poslovne svrhe sadrže i poruke koje upozoravaju mlade da ne pretjeruju u konzumaciji alkoholnih pića, pa i striktne zabrane u vezi upotrebe alkohola.
Pronađeni zapisi svjedoče da je i u to vreme alkohol nekima služio kao prečica do zaborava od svakodnevnih teškoća, te da je zavisnost od alkohola u starim društvima takođe smatrana bolešću. Arheološki nalazi pokazuju da su u antičkoj Sparti alkoholičarima za kaznu odstranjivali noge, dok u Rimu nisu sprovodili do te mjere rigorozne kazne, ali je zakonom bila zabranjena konzumacija alkohola mlađima od 30 godina, jer se vjerovalo da su te godine najvažnije za potpuno fizičko i intelektualno sazrijevanje i za stvaranje porodice.
Plata u pivu
Većina današnjih najvatrenijh pobornika ispijanja piva u enormnim količinama vjerovatno ne zna da pivo, takođe, ima svoju mitologiju, te da se o njegovom nastanku ispredaju razne legende. Jedna od njih, nešto bliža urbanom mentalitetu, priča o zaboravnom pekaru u drevna vremena, koji je testo za pogaču ostavio na suncu, a ona se pretvorila u tečnost kisjelogorkog ukusa. Pekar je bio oduševljen ukusom i odmah je riješio da promijeni djelatnost i krene u proizvodnju piva.
Trezveni naučni dokazi, međutim, upućuju nas na glinene tablice iz Sumera koje datiraju iz perioda od oko 4.000 godina prije nove ere, a na kojima se pominje i proizvodnja piva. Zanimljivo je da su glavni proizvođači bile žene, te da je i božanstvo koje je čuvalo drevnu tajnu spravljanja ovog napitka bila boginja po imenu Ninkasi, koja je ujedno slovila i kao zaštitnica pivarskog zanata, ali je upravljala i ljudskim željama i nagonima.
Pivo je obezbijedilo svoje mjesto i u već pomenutom Hamurabijevom zakoniku, koji percizira: „Pivo ne smije sadržati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni. Ako prodavac ne naplaćuje gostu žitom, nego traži novac, ako vara na težini ili toči loše piće, treba biti kažnjen i bačen u vodu“. U Vavilonskom carstvu, za razliku od Sumera, odnos žena i piva je tretiran nešto drugačije, pa se u navedenom zakoniku kaže: „U pivnici žena može da toči pivo, ali u pivnicu ne smije doći kao gošca. Žena koja ide u krčmu da u njoj pije, ima da se spali“.
Artefakti iz drevnog Egipta pokazuju da je proizvodnja piva bila ne samo dobro razvijena, već i komercijalizovana. U Egiptu su pivo pili svi, od faraona do zidara piramida, mada ne baš istog kvaliteta: pretpostavlja se da je postojalo dvadesetak vrsta, a jedno se, vjerovatno zbog jačine, zvalo „pivo istine“. Čuveni grčki istoričar Herodot je pisao da „Egipćani troše vino koje prave od ječma, jer kod njih ne uspijeva vinova loza“. Dokazano je, međutim, da su konzumirali i vino, naročito kada je na vlast došla grčka dinastija Ptolomeja i donijela ovu naviku, ali je u vjerskim ceremonijama i dalje korišćeno pivo – a ono što je bilo dobro za bogove, bilo je i za kraljeve i njihove podanike. I radnici su platu dobijali u piću i hrani, pa je njihova mjesečna zarada u prosjeku iznosila 300 litara piva i 100 kilograma ječma.
Pivo je i u Egiptu imalo svog boga zaštitnika, Ozirisa, koji je sudio mrtvima, ali je bio i božanstvo poljoprivrede i imao moć da iz zemlje porađa život. Nadležan za pivo u grčkoj mitologiji bio je Silenus, božanstvo sa prilično drugačijim osobinama od svog egipatskog kolege, budući da je često prikazivan sa „pivskim stomakom“ i kako jaše na magarcu, jer je suviše pijan da bi hodao. U starom Rimu, pivo se dobijalo fermentacijom ječma, a arheološki nalazi potvrđuju da je bilo popularno i u našem dijelu rimske provincije Panonije, te da ga je i car Dioklecijan spominjao u svom popisu cijena. U samom Rimu izgleda da nije uživalo naročiti ugled, ako je suditi po rimskom istoričaru Amijanu Marcelinu, koji je smatrao da je pivo piće siromaha i rugao se rimskom caru Flaviju Juliju Valensu da je pivopija.
U vinu je društveni prestiž
Mnogo prije nego što je vino tokom posljednjih nekoliko godina izazvalo „kulturni preporod“, ovo piće je, prema preovlađujućim naučnim pretpostavkama, prvobitno nastalo na teritoriji današnje Jermenije i severnog Irana. Pojava vina među ljudima takođe je ovjenčana legendama, među kojima je jedna od najzanimljivijih ona koja otkriće ovog napitka pripisuje supruzi persijskog cara Džamšida: carica je slučajno popila nešto pokvarenog soka od grožđa, koje je, međutim, očigledno toliko dobro uticalo na njeno raspoloženje da se od tada krenulo u prozvodnju novog napitka.
Jedno od najstarijih zabilježenih gozbi na kojoj se vino služilo u zlatnim posudama potiče iz perioda oko 870. godine prije nove ere, kada je asirski kralj Asurbanipal napravio slavlje povodom proglašenja grada Nimruda za prijestonicu asirske države. Konuzumiranje vina je širom antičkog svijeta već od početka bilo obilježje društvenog prestiža, simbol moći i povlašćenog života, naročito u starom Rimu. Jedan od najdetaljnijih opisa o vrstama vina koje su se proizvodile i koje su bile naročito popularne među rimskom aristokratijom ostavio je istoričar Plinije Stariji, koji je i tvorac izreke „u vinu je istina“.
Izvor: Bif.rs
