Saša Ibrulj, Telegram.hr
Island je u osmini finala Evropskog prvenstva savladao Englesku. Sjednite i zatvorite oči. Udahnite duboko i onda na glas ponovite. Island je savladao Englesku. Zemlja od jedva 330.000 ljudi, bez gotovo ikakve fudbalske tradicije, zemlja čija je jedna desetina populacije bila na tribinama stadiona u Nici savladala je reprezentaciju zemlje koja je planeti podarila modernu verziju fudbala, koja ima 165 puta više stanovnika i 7052 fudbalska kluba koja se takmiče u jednoj od liga. Island je napravio jednu od najvećih senzacija u istoriji fudbala i naredne nedjelje igrat će četvrtfinale protiv Francuske na Stade de France.
Vjerovatno ni sam Arrigo Sacchi, ako je negdje ovog junskog ponedjeljka gledao istorijski trijumf Islanda nad Engleskom, nije bio svjestan koliko je veliki njegov doprinos ovoj pobjedi. Od kako je 2011. Lars Lagerbäck preselio na “stijenu na pola puta do Arktika”, švedski stručnjak je forsirao Islandu prilagođenu varijaciju 4-4-2; sistema s kojim je radio i s kojim je igrao od početka svoje ozbiljne karijere devedesetih u U21 selekciji Švedske.
Organizovaani, disciplinovani i agresivni
I protiv Engleske nije mijenjao previše, držao se svog stila, svoje ideje, svog projekta kojeg je gradio pet godina. Duboko postavljena obrana, dvije linije po četiri igrača među kojima niti u jednom trenutku nema više od pet do šest metara prostora; dva napadača koja bez lopte rade rudarski posao. Čvrsto, agresivno, požrtvovano, organizovano i disciplinovano. Nije ga poremetio ni rani gol, uzvratio je Island istom mjerom i utakmicu iz ambisa u šezdeset sekundi vratio na početak.
Engleska? Ne zaslužuju da se previše piše o njima. Jurnuli su na početku, zabili gol koji im je trebao skinuti pritisak s leđa, a onda reagovali amaterski. Dugo ubacivanje sa strane Gunnarsson – koji se bavio između ostalog i rukometom – prebacivanje glavom, Sigurdsson je pobjegao Walkeru, 1-1. Dvanaest minuta kasnije opet su prespavali, ovaj put je Island odigrao možda i jedinu pravu akciju, završio ju je Sigthorsson. Noćna mora za Engleze je započela i ko zna kada će se završiti. S tribina se orilo “ne zaslužujete dresove”, Roy Hodgson već je podnio ostavku, lavina je krenula, ovo je jedna od najvećih sramota u povijesti engleskog fudbala.
Istorijska pobjeda nije slučajna
Nekoliko minuta prije početnog udarca Antonio Conte je, u rekapitulaciji velike pobjede Italije nad Španijom, zaključio da “ideje mogu pobijediti talent” i nesvjesno sumirao i ovaj dvoboj. Nije Island niti će ikada biti ekipa krcata talentom, a na drugoj strani smo imali bogate i razmažene premijerligaške zvijezde i zvijezdice, igrače koji ovakve utakmice, velike utakmice, igraju svaki vikend. Ali ispostavilo se da nikada ne igraju baš ovako velike utakmice, ne velike u islandskim uslovima.
Od kada su osigurali plasman na Evropsko prvenstvo znali smo da će Island igrati ovako, da će se postavljati duboko, braniti i čekati svoju priliku i samo budale – oprosti Cristiano – mogu im zamjeriti što igraju tako. Večeras u Nici su do dvadesete minute u protivničkoj trećini terena imali osam uspješnih pasova. Jedan je bio onaj glavom kao asistencija za prvi gol; još pet su ih razmijenili u akciji za drugi gol. Nije ni trebalo više.
Ova istorijska noć za Island sve je samo ne slučajna. Nije Lagerbäckova formacija jedina ostavština Sacchija. Ono što je mnogo važnije i što je Island usvojio još prije desetak godina je italijanova filozofija po kojoj bi trenerski posao trebao biti otvoren za ljude iz svih fahova, od portira do bankara, a ne samo one koji su se bavili isključivo fudbalom. Islandski savez je to shvatio najozbiljnije, pa su prvo novac – kojeg je prije finansijske krize bilo u izobilju – uložili u trenerske akademije i stručnjake iz inostranstva, a vrata otvorili svima.
Nema megalomanskih projekata ni stadiona
Rezultat toga je preko 600 trenera sa UEFA-inom licencom.
Djeca od pet godina, koja plaćaju minorne članarine, već imaju trenere sa B i A licencom, a apsolutno svi koji završe akademiju automatski postaju profesionalci. U praksi to znači da imaju jednog profesionalnog trenera na svakih 550 stanovnika, odnosno trenera s barem B licencom na svakih 825 ljudi.
Drugi veliki korak kojeg su Islanđani napravili da bi večeras slavili protiv Engleza bilo je ulaganje u infrastrukturu. Za razliku od naših stručnjaka koji podržavaju megalomanske projekte i izgradnje super modernih – i super praznih stadiona – Islanđani su se odlučili za masovnost. Surova klima natjerala ih je da grade hale i balone kako bi se fudbal mogao igrati tokom cijele godine, a najveći i najznačajniji projekt bio je kupovina zemljišta pored gotovo svake škole u zemlji, gdje je Savez svojim novcem gradio terene za školarce.
Fudbal je preko noći postao ekstremno popularan, a s vremenom je rastao i kvalitet. Rezultati mladih selekcija sve su bolji, a većina klinaca nakon 16 godine seli u veće i jače klubove u Evropi, gdje danas profesionalno igra više od 90 Islanđana.
Pobjeda truda nad surovim talentom
Zato je povijesni trijumf nad Englezima, za razliku od svih dosadašnjih utakmica na ovom takmičenju, mnogo više od taktičkog nadmudrivanja, odlične pripreme utakmice, jedne greške ili bljeska individualca.
Možemo ga analizirati u detalje; govoriti o tome koliko je specijalna ova generacija Islanda ili koliko je sramotna ova Engleska; kako je Lagerbäck i sedmi put savladao Englesku, odnosno kako je Roy Hodgson i četvrtu utakmicu zaredom katastrofalno vodio s klupe. Možemo pričati o šansama, greškama Harta, obranama, činjenici da su Islanđani za 90 minuta imali 44 starta, odnosno trideset više od Engleske. Možemo vaditi detalje, hvaliti i kuditi, no ova je pobjeda ipak mnogo više svega toga.
Ova pobjeda Islanda je pobjeda ideje, višegodišnjeg projekta i decenija mukotrpnog rada nad surovim, nikad dokazanim i u svakom vidu precijenjenim talentom.
