Novo poglavlje kapitalizma rađa se iz bankarske krize

Dodajte komentar

Malo je boljih mjesta za razmatranje proteklih nekoliko nedjelja bankarskog haosa od sobice u finansijskoj zoni Edinburga, nedaleko od mjesta gdje je nekada živio pionir slobodnog tržišta Adam Smith.

U Arhivi grešaka posvećenoj istoriji svjetskog biznisa i finansija i promašajima kapitalizma, može se naći majica s potpisom Nicka Leesona, finansijskog trgovca koji je srušio banku Barings, kao i portret legendarnog američkog prevaranta Charlesa Ponzija.

Kao svoj moto Arhiva grešaka koristi aforizam autora knjiga o svijetu finansija Jamesa Granta: Napredak je kumulativan u nauci i inženjerstvu, ali cikličan u finansijama.

Dosta toga što se dogodilo ovoga mjeseca izgleda kao istorija koja se ponavlja – regulatori stvaraju novu krizu pokušavajući da se bore protiv prethodne, neustrašivi zagovornici slobodnog tržišta iznenada otkrivaju prednosti državne intervencije, a klasni borci koji su predvidjeli 10 od zadnje tri propasti banaka tvrde da je kapitalizam nepošten, mrtav ili oboje.

Ponovo se moramo suočiti s realnošću da će se finansijska pravila promijeniti. Istorija finansijske regulacije zapravo je istorija upravljanja krizama.

Američke Savezne rezerve stvorene su nakon što je John Pierpont Morgan 1907. godine morao organizovati akciju kojom je privatni sektor spasavao ekonomiju. U sobu u svojoj kući na adresi Madison Avenue 219 zatvorio se sa svojim kolegama bankarima kako bi se pronašlo rješenje za spas.

Regulativu kojom su odvojene investicije i komercijalne banke uveo je Franklin Roosevelt 1933. godine nakon kraha na Wall Streetu. To je onda povukao Bill Clinton 1999. godine jer su bankovne restrikcije smatrane krivcima za podsticanje neodgovornih inovacija u drugim sektorima finansijske industrije. Nakon propasti Lehman Brothersa 2008. godine, ponovno je djelimično vraćena stara regulativa.

Ovog puta promjena u svetu finansija vjerovatno neće biti u velikom novom setu pravila, već u dubljoj promeni načina razmišljanja, odnosno prihvatanju merkantilističkog oblika finansija. To je nešto što bi Adam Smith prezirao, ali se dobro uklapa u modernu geopolitiku.

Možda klizimo prema novom obliku finansijskog kapitalizma, i to obliku koji je više opterećen rizicima nego obećanjima. To se neće dogoditi preko noći. Posebno u bankama, trenutno je fokus na preživljavanju, a ne na revolucionarnim idejama.

Za finansijere novo normalno moglo bi se nazvati: povratak osnovnim postulatima.

Ako je kriza iz 2008. godine bila zbog kvaliteta imovine, ovaj put je fokus na likvidnosti.

U suštini, i Silicon Valley Bank (SVB) i Credit Suisse imale su relativno velike količine dioničkog kapitala za pokrivanje mogućih loših kredita. Međutim, nisu imale dovoljno spremne gotovine kako bi zadovoljili dugi red štediša koji su iznenada htjeli svoj novac nazad. Možda se sve odigravalo na kompjuterskim ekranima, ali se ipak radilo o pravom jurišu na banke kao nekad na šalterima.

Iznenadan problem s likvidnošću ipak nije sve. Štediše žele svoj novac natrag kad više ne vjeruju svojoj banci. A kad je riječ o povjerenju, SVB i Credit Suisse su neke stvari očigledno pogrešno shvatili.

Ako počnemo od novinarstva, Credit Suisse je bio sinonim za dosadno ispravno bankarstvo. Švajcarski bankari su praktično bili kao njemački, samo manje zanimljivi. Egzotični dio banke, investicioni segment Credit Suisse First Boston, čekao je američki upliv da bi postao interesantan. Kada je predsjednik velike švajcarske banke govorio na nekoj finansijskoj konferenciji, obično bi ispraznio sobu u kojoj je govorio.

Ta vrlina dosadnosti nekako je izgubljena s vremenom. U ovom veku banka je upala u seriju neugodnih epizoda koje je menadžment odlučio da tretira kao pojedinačne propuste, a ne kao sistemski problem kulture rizika. Ime Credit Suissea počelo je da se pojavljuje u jednom skandalu za drugim, od Mozambika do Rusije, a njegovi bankari su ignorisali izreku vojvode od Velingtona da su visoke kamate sinonim za manjak sigurnosti. Postupno je lagano odlivanje depozita preraslo u poplavu.

U slučaju SVB, propast je bila iznenadnija, ali je ljudska greška bila još osnovnija. Kalifornijska banka je svu energiju fokusirala na privlačan biznis pozajmljivanja za rizična ulaganja umjesto da se fokusira na to gdje da sigurno uloži novac štediša. Kupovanje dugoročnih obveznica s fiksnom kamatnom stopom kada imate pasivu u kratkoročnim promenjivim stopama vrlo je osnovni oblik nesklada. Toliko bazičan da niko u svetu finansija nije mislio da će se ponoviti.

Jedna od stvari koju pojedinci u celom političkom spektru smatraju odgovornom za događanja su centralne banke, zato što su navodno držale kamatne stope niskim previše dugo, a onda prebrzo počele da ih dižu. U tome ima nešto istine.

Međutim, veliki je korak do toga da se tvrdi kako bi centralne banke trebale da prestanu s dizanjem kamatnih stopa. Naime, zadatak Feda je da pazi na čitavu ekonomiju, što u sadašnjem slučaju znači obuzdavanje inflacije, a ne da kamatne stope drži niskim kako bi se spaslo par loše vođenih banaka.

Način razmišljanja

Možemo očekivati da će prava rasprava krenuti oko toga ima li boljih načina da se upravlja bankama.

Naša je pretpostavka da će biti nekih novih pravila, ali ništa razmjera viđenih nakon 2008. godine, i to zato što banke sada imaju mnogo više kapitala. Najzanimljivija promjena može biti redefinisanje samih banaka. Od 2008. godine američki regulatori su odlučili da se fokusiraju na nadzor bilansa banaka koje su prevelike da propadnu. Srednje velike banke nisu morale da zadovolje iste kriterijume likvidnosti. Sada vidimo i da je SVB bio previše važan da bi bio pušten da propadne, piše Bloombergadria.com.

Dosta veći skup subjekata koji bi mogao da bude podvrgnut većoj regulaciji, posebno ako neko iz tog skupa propadne, biće kompanije za upravljanje rizičnim kapitalom, hedž-fondovi i slični finansijski oblici izmišljeni da se zaobiđu bankarska pravila.

Najveća promjena ipak bi mogla da se dogodi s načinom razmišljanja.

Postupci regulatora u poslednjim nedeljama možda ne bi razveselili Adama Smitha, ali sigurno bi Jean-Baptistea Colberta, ministra finansija kod kralja Luja XIV. Ideja da su finansije jedna ruka države vratila se i vjerovatno je da će se svjetsko bankarstvo sada oblikovati u skladu sa tim.

Ima li nešto novo u nacionalnim akcijama spasavanja? Tadašnji guverner Banke Engleske (BoE) Mervyn King tokom finansijske krize 2008. godine rekao je da su kapitalističke kompanije globalne za života, a nacionalne u smrti. Drugim riječima, uvjek gledaju prema nacionalnim vladama da ih spasavaju ako stvari postanu teške.

Međutim, način na koji se odvijaju spasavanja se promijenio. Prije 15 godina tri velike svjetske ekonomije – SAD, Evropska unija (EU) i Kina – djelovale su zajedno. Sada se globalna ekonomija pretvorila u konkurentne regionalne blokove, a vlade su preuzele retoriku koja se kreće prema zagovaranju lokalnog.

Tako se čini da Joe Biden ne može da potpiše nijedan zakon koji ne bi bio u duhu krilatice “kupuj američko”. Merkantilizam se vraća u osvetničkom pohodu.

Događanja s bankama ovoga mjeseca uklapaju se u taj obrazac.

U svijetu slobodne tržišne konkurencije imalo bi malo smisla da prisilite najveću banku da kupi glavnog suparnika. Međutim, ako vam je glavna briga da očuvate švajcarske finansije kao nacionalne, onda pretvaranje preko trećine bankarskog sektora u jednu cjelinu izgleda dobro.

Sve to izgleda kao početak “kolberizma” u finansijama.

Ipak napredak

Pogledajte EU. Njemačka je najveći evropski industrijski motor, ali nedostaje joj finansijski pandan. Najuspješnija banka u EU je francuski BNP, a njeni najveći konkurenti su španski Banco Santander i britanski HSBC ili Barclays. Nastanak novog švajcarskog bankarskog prvaka podsticaj je Berlinu da razmotri spajanje između Commerzbanka i Deutsche Banka.

Alternativa, opterećena emotivnim poteškoćama, jeste to da Njemačka krene da stvara sa susjedima evropskog bankarskog prvaka. Na primjer, spajanjem Commerzbanka i italijanskog UniCredita.

Svaki šef banke u EU ima spisak potencijalnih banaka kandidata za spajanje iz drugih zemalja članica, ali nakon ove nedjelje se za tu opciju izgledi smanjuju.

Američki bankari će bez sumnje pozdraviti konsolidaciju u Evropi uz komentar “bolje ikad nego nikad”. Međutim, američko bankarsko tržište je na više načina još više naopako od evropskog. Uprkos fokusu na to da je neka banka prevelika da propadne, SAD je uvjek imao previše banaka koje su premale da bi funkcionirale kako treba.

Upravo je takva devijacija u bankarskom sektoru učinila Veliku depresiju težom. Tada je SAD imao 25.000 nedovoljno kapitalizovanih banaka za koje su bilo nadležna 52 različita regulatora. Stvari su nešto bolje sada, ali još uvjek ih je oko 4.000 i mnoge male banke se nalaze pod zaštitom lokalnih političkih lobija, i previše zavise od lokalnog industrijskog sektora.

U novo doba nacionalnog finansijskog kapitalizma, to je više slabost nego snaga.

Ako su, na primjer, kompjuterski čipovi ključni nacionalni resurs, onda to postaje i banka koja pozajmljuje novac proizvođačima čipova.

Američki protekcionistički zaokret dao je drugima šansu da slede isti put, posebno nakon što je i Švajcarska, oduvjek internacionalistički usmjerena, odlučila da stavi svoje interese ispred interesa drugih.

Uprkos kosmopolitskoj reputaciji, globalne banke će biti zadovoljne da krenu s merkantilističkom strujom. Kako je i Adam Smith govorio, bankari su bili oportunisti daleko prije nego što su postali kosmopolite.

Ako zapadni političari žele nacionalne privredne šampione, banke će biti raspoložene da ih finansiraju. Ako političari odluče da zamijene slobodnu trgovinu merkantilizmom, banke će biti tu da pokažu prečicu. I ako od njih neko zatraži da kupe jednog od suparnika, to će i učiniti.

Iz tog ugla gledano, UBS je možda bio samo prvi na potezu kada je kupio svog rivala za ispod dvadesetine njegove vrijednosti od prije desetak godina.

Vidimo rađanje novog oblika finansijskog kapitalizma – banke postaju premrežene s vladama, a vlade biraju pobjednike i nastoje da podrže industrije budućnosti. Neki će ljudi od toga jako profitirati, a političari će to podržati jer to jača njihov nadzor nad ekonomijom.

Međutim, ako odete u Arhivu grešaka, vidjećete i da taj pristup ima svoje probleme. Pogledajte samo nedostatke kineskog bankovnog sistema kojim upravlja država.

Ipak, veliki dio snage slobodnog tržišta leži u njegovoj genijalnosti i fleksibilnosti, a finansije su uvjek, uza sve greške, bile dio toga. Uz povremene katastrofe koje su pogađale svijet finansija, ipak je taj svijet pomagao razvoj trgovine, infrastrukture i inovacija širom svijeta. Napredak je možda cikličan u finansijama, ali je ipak napredak.

Podijeli ovaj članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *