„Tendencija za stvaranjem svjetskog tržišta neposredno je dana u samom pojmu kapitala. Svaka granica pojavljuje se kao ograničenje koje treba savladati… Po toj svojoj tendenciji kapital prelazi kako preko svih nacionalnih granica i predrasuda, tako i preko obožavanja prirode i naslijeđenog, u određene granice samodovoljno ograđenog zadovoljavanja postojećih potreba i reprodukcije starog načina života. On je prema svemu tome destruktivan, on neprestano sve revolucionira, rušeći sve prepreke koje ometaju razvitak proizvodnih snaga, proširenje potreba…“ itd. (Grundrisse)
Karl Marx je globalizaciju posmatrao kao neodvojivi dio kapitalističkih interesa i nagona. Gornji pasus napisan je prije 180 godina, a podsticaji koji upravljaju ponašanjem kapitalista u međuvremenu se izgleda nisu nimalo promijenili. Možemo li reći da je „visoka globalizacija“, koja je počela otvaranjem Kine i padom komunizma u Sovjetskom Savezu i istočnoj Evropi, rezultat onog prirodnog i nezaustavljivog procesa kojim kapitalizam u potrazi za profitom ruši sve prepreke prostora, tehnologije i starih navika? Kapitalizam se danas ne širi samo geografski već i uvođenjem novih aktivnosti i otvaranjem novih tržišta, od iznajmljivanja stanova u kojima živimo do zarade vršenjem uticaja na potrošačke odluke drugih ljudi ili prodajom sopstvenog imena kao brenda. Kako onda tumačiti odluku uzorno kapitalističke zemlje kao što su Sjedinjene Države da se povuče iz procesa globalizacije ili bar pokuša da ograniči njegovo dalje napredovanje?
Vjerujem da je to moguće objasniti ako se u priču uvedu još dva „aktera“ pored onog na koga je ukazivao Marx. Prvo, treba uključiti državu, uz pretpostavku da je ona donekle autonomna i da njeni postupci nisu u potpunosti potčinjeni kapitalističkim interesima. O tome se vodi debata već više od jednog stoljeća, bez konsenzusa na vidiku. Ako država raspolaže izvesnom autonomijom i sposobna je za samostalno postupanje, onda bi ona u nekim slučajevima mogla odneti prevagu u sukobu s interesima kapitalista.
Druga mogućnost je da se kapitalistička klasa podijelila iznutra. Pored „kosmopolitskih kapitalista“, koji su profitirali od globalizacije izmještanjem proizvodnje u inostranstvo, postoji i klasa „vojnih kapitalista“, onaj segment kapitalističke klase koji je u sprezi s „bezbjednosnim“ sektorom i direktno učestvuje u poslovima s oružjem i supstituciji tehnološki sumnjivih uvoznih roba iz neprijateljskih zemalja. Izbacivanje antivirusnog programa Kaspersky i zamjena CCTV kamera proizvedenih u Kini korisni su preduzetnicima koji nude alternativu, što ih podstiče da podržavaju ratoborne politike i suprotstavljaju se globalizaciji.
Ali vojne kapitaliste opterećuju dva hendikepa. Prvo, oni su osobena vrsta kapitalista u tom smislu da im profiti direktno zavise od visine poreza i budžetske potrošnje. Povećanja poreza im u načelu idu naruku, jer država jedino tako može finansirati kupovinu robe koju oni prodaju. Od povećanja poreza imaju više koristi nego štete, što njihove interese čini drugačijim od interesa drugih vrsta kapitalista. Drugi problem je to što pokušajima suzbijanja globalizacije rade protiv onih sila koje su omogućile usporavanje rasta nominalnih zarada, između ostalog uvozom jeftinijih roba iz Azije. Vjerovatno najznačajniji doprinos Kine i ostatka Azije zapravo nije onaj najdirektniji (rast profitabilnosti investicija), već to što su ove zemlje omogućile da realne zarade na zapadu porastu, doduše skromno, dok se ukupna raspodjela dohotka u isto vrijeme pomjera u korist kapitala. U Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim ekonomijama taj trend se u posljednjih 30 godina manifestovao kao sve veće zaostajanje rasta realnih zarada u odnosu na rast produktivnosti: što je još jedan način da se konstatuje da udeo rada u dohotku opada. Taj pad nije doveo do smanjivanja realnih zarada zahvaljujući nižim cijenama roba široke potrošnje. To je bilo jednako korisno kosmpolitskim i vojnim kapitalistima. Ako bi se proces globalizacije obrnuo, korist bi nestala: nominalne zarade bi morale da porastu, mada bi realne zarade ostale nepromijenjene, a udio profita u BDP-u bi opao.
Vojni kapitalisti imaju dva problema: moraju da se zalažu za više poreske stope, pa tako implicitno i za niži udio dohotka od kapitala. Ni jedno ni drugo nije popularno. Ipak, ne može se isključiti mogućnost da će u tome biti uspješni. Moguće je i sklapanje saveza između vojnih kapitalista i agresivnijih elemenata unutar poluautonomne države. Možda su takvi elementi spremni da plate „cijenu“, ako će to omogućiti Sjedinjenim Državama da zaustave napredovanje Kine. U tom slučaju ekonomski interesi bili bi potčinjeni geopolitičkim interesima. Istorijsko iskustvo ide u prilog takvoj vrsti saveza: Sjedinjene Države su odnijele pobijedu u svim velikim ratovima (Prvom, Drugom i Hladnom) i svaka ta pobjeda uvećala je njihovu geopolitičku i ekonomsku moć. Zašto se to ne bi dogodilo i ovog puta?
Tako bi trebalo posmatrati budućnost globalizacije, bar iz perspektive zapadnih računica: kao pronalaženje kompromisne putanje između neograničene geopolitičke moći i uvećanih realnih domaćih dohodaka. Ekonomski argumenti i uobičajena (ponekad možda olako prihvaćena) pretpostavka da država uvjek čini ono što kapitalisti žele idu u prilog nastavku globalizacije. Ali „ratna alijansa“ bi se mogla pokazati kao dovoljno snažna da ostvari premoć, ako ne i da sasvim obrne proces globalizacije i gurne zemlju u pravcu autarkije.
Branko Milanović
Global inequality and more 3.0, 25.02.2023.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 15.03.2023.
