U poslovnoj komunikaciji žene su bolji slušaoci i sposobnije da pročitaju govor tijela, a muškarci su direktniji i efikasnije prikazuju svoju moć, piše časopis “Svet osiguranja” i dodaje da poslodavci svaku od ovih specifičnosti mogu pametno iskoristiti.
Kerol Kinsi Goman, autorka knjige „The Silent Language of Leaders: How Body Language Can Help – or Hurt – How You Lead” sprovela je istraživanje u SAD, Evropi i Kanadi da bi zaključila kako se polne razlike kad je o komunikaciji reč reflektuju na posao. Muškarci i žene govorili su i o sebi, ali i o suprotnom polu, pa je iz toga proizašlo nekoliko zaključaka o tome šta su tri najveće „komunikacione snage“, a šta „komunikacione slabosti“ za oba pola.
Žene imaju sljedeće prednosti: sposobnost čitanja govora tijela i hvatanja neverbalnih znakova; dobri su slušaoci; umiju da pokažu empatiju. S druge strane, kao komunikacijske slabosti ističe se da su previše emotivne, da previše zaobilazno idu do cilja i da nisu dovoljno autoritativne.
Muškarci su, pak, u prednosti jer jače stavljaju do znanja svoje fizičko prisustvo, direktnije idu do cilja i efikasnije prikazuju svoju moć. Za slabosti im se pripisuje to što su previše direktni, neosjetljivi na reakcije slušalaca i previše uvjereni u ispravnost svog mišljenja.
Prema ovoj autorki, kolege procjenjuju jedni druge (neprestano, a često i nesvjesno) na osnovu dve grupe kvaliteta: na osnovu topline (empatija, dopadljivost, brižnost) i na osnovu autoriteta (moć, kredibilitet, status).
Da li postoji univerzalno dobar način komunikacije?
Stil komunikacije koji prolazi na svakom mjestu i u svako vrijeme jednostavno ne postoji. Žene obično imaju prednost u okruženjima gdje je potrebno da se sarađuje, gdje je poželjno imati vještinu slušanja, inkluzivni govor tijela i empatiju. Muškarci lakše preuzimaju kontrolu i smatraju se efikasnijim u okruženjima gde je potrebna odlučnost. Takođe, procjenjuje se da su muškarci bolji u monologu, a žene u dijalogu.
Istraživanja su pokazala da žene pokazuju govorom tela više znakova koji ukazuju na osećaj topline i razumijevanja. Primjera radi, fokusiraće se na svog sagovornika tako što će prema njemu okrenuti glavu i torzo, nagnuće se naprijed, smeškaće se, sinhronizovaće pokrete sa sagovornikom, klimaće glavom i biće sklonije da nagnu glavu u stranu kao znak da su „pustile uvo“ ka sagovorniku.
Muškarci daju više takozvanih statusnih signala kroz dominantne pokrete i ponašanje, kao što je na primjer bočno klimanje glavom, ljutnja i izrazi gađenja. Kad stoje, gledaju da se izdignu dodatno, kad sede bivaju zavaljeni i raširenih ili široko prekrštenih nogu, sa materijalima raširenim po stolu i sa rukama ispruženim na naslonu stolice.
Kako god bilo, svaka prednost pretvara se u slabost ako se pretjera. Ženski pristup koji podrazumijeva želju za saradnjom i empatiju može se shvatiti kao mogućnost da postane laka meta koju treba „pokoriti“, a muška potreba da budu što dikretniji i konkretniji može se shvatiti kao bezosjećajnost. Muškarci ostavljaju utisak da su bahati i previše agresivni kada svojim položajem i govorom tijela zauzimaju tuđi lični prostor, kada se rukuju „smrtonosnim stiskom“ i kada naglašavaju svoj status toliko da izgledaju oholo. Žene su sklonije bespotrebnom izvinjavanju, suvišnom i neprimjerenom smijehu, a često su skromne kad su u pitanju njihova lična dostignuća i ideje, pa ih zbog toga mogu smatrati pasivnim ili slabim.
Iskazivanje odobravanja
Aktivno slušanje – jasno stavljanje do znanja sagovorniku da nam je pažnja usmjerena na ono što priča i da ga razumijemo, podrazumijeva i prateće pokrete odnosno adekvatan govor tijela. Kod žena, dobre vještine slušanja uključuju uspostavljanje kontakta očima i reakciju pogledom. Muškarci često slušaju uz minimalan kontakt očima i gotovo bez neverbalne reakcije koja bi služila kao povratna informacija. U pomenutom istraživanju, žene su navodile kako je upravo nedostatak kontakta očima znak da ih njihov muški sagovornik na poslu ne sluša, a ako je u pitanju šef-muškarac, da ne cijeni dovoljno njihov doprinos.
Klimanje glavom takođe se razlikuje kad je u pitanju odgovor: žene klimanjem glave pokazuju da razumiju sagovornika, da ga slušaju ili podstiču da nastavi. Kada muškarac klimne glavom, on nema ambiciju da pokaže empatiju, već je to samo znak da pristaje.
Muškarci su, kažu, sposobniji da zadrže izraz lica pokeraša u odsudnim trenucima poslovnih pregovora, tačnije da zadrže svoje emocije pod kontrolom, za razliku od žena koje su emocionalno izražajnije i spontanije kad je iskazivanje onoga što u tom trenutku osjećaju u pitanju.
Zato što kompletnije pristupaju komunikaciji odnosno poruci koju primaju (i kroz reči i kroz govor tijela), žene su sposbnije da procijene reakcije, odnosno odgovor koji možda i nehotice dobijaju od sagovornika. Po principu „znam šta sam rekla tek kada čujem odgovor“, odnosno tek kada vidim ili shvatim reakciju sagovornika, one lakše uspijevaju da razumiju odgovor i da se u skladu s njim prilagode nastavku razgovora. Ipak, ta sposobnost često može da bude osujećena upravo muškom sposobnošću „igrača pokera“ – da prikrije pravi izraz lica.
Ko sebi radi bolji lični PR?
Istraživanja su pokazala da tokom govora žene koriste pet, a muškarci tri tona kad je riječ o visini glasa. Kad su pod stresom, žene govore piskutavije odnosno podižu ton. Dublji glas muškarca zvuči sigurnije i mnogi to često koriste kao masku, ali lako mogu da zapadnu u jednoličnost i tako zvuče monotono što kod slušalaca izaziva ravnodušnost.
Muškarci su skloniji da se šire u prostoru, čak i zauzimajući tuđ lični prostor. Žene, pak, imaju tendenciju da skupljaju tijelo držeći laktove sa strane, prekrštaju noge čvrsto, papire slažu u male uredne gomile i trude se da zauzmu što manje prostora. Kada izgledaju manje, one se i osjećaju manje moćnima, za razliku od muškaraca koji rado izgledaju moćno (čak i ako djeluju bahato) i koji takvim stavom sebi dodatno podižu samopouzdanje.
Žene gotovo prečesto imaju shvatanja „dobre učenice“, vjerujući da će odgovorne osobe primijetiti njihov trud i pozitivne rezultate i da će tako dobiti unapređenje. Muškarci su svjesniji da moraju sami da se pohvale i glasno istaknu svoje zasluge da bi napredovali.
Kada se realni svijet prelije u virtuelni
Zanimljivo je i da tokom donošenja odluka žene vole da glasno razmatraju mogućnosti i da „elaboriraju“ put do donošenja odluka, dok muškarci cijeli taj proces obave ćuteći i „isporuče“ gotovo rješenje. Takođe, muškarci gotovo po pravilu za svaku dilemu traže rješenje, dok su žene svjesne da je ljudima često potrebno samo da budu saslušani. Kažu da se razlog može tražiti u činjenici da je muškarcima nelagodno da se suočavaju sa emocijama, pa biraju lakši put.
Još je od praistorije poznato da će muškarci koji su se tek upoznali držati veću distancu između sebe dok razgovaraju, za razliku od žena. Ali ono što je primijećeno u novije vrijeme je da se isto dešava i u onlajn zajednicama koje koriste avatare, gdej se mnoga nesvjesna pravila koja upravljaju ličnim prostorom u fizičkom svijetu preslikavaju i u virtuelni.
Najzad, ako dođe do konfliktne situacije muškarci su skloniji da iznose direktne optužbe, dok žene gledaju da izbjegnu „frontalni“ sukob već će radije da pribjegnu indirektnim optužbama.
Naravno, sve ovo treba uzeti sa određenom rezervom jer je ljudsko ponašanje takvo da se može izvući nešto što je uobičajeno, ali se ne može nikako odnositi na svaku osobu. Svakako je korisno znati kada svoj stil komunikacije možemo da iskoristimo kao prednost, a kada nam može napraviti problem. Najefikasniji komunikatori usavršili su vještine komunikacije tako da u isto vrijeme mogu da ostavljaju utisak i da su samouvjereni i da su brižni i uspešno balansiraju signale moći i empatije, a među njima ima i muškaraca i žena.
Lela Saković
Izvor: Sve o novcu
