Dirku Peglovu, čelniku Udruženja njemačkih kriminalista, padne mrak na oči kad ga novinari pitaju o pranju novca: „U poslednjih pet godina je pitanje borbe protiv pranja novca u Njemačkoj ekstremno zapostavljeno“, kaže on.
Prije pet godina je nadležnost za takve poslove prebačena na takozvanu Financial Intelligence Unit (FIU).
To zvuči sjajno i opasno za kriminalce, ali blago rečeno je to tigar od papira. Zaposleni u FIU uopšte nisu kriminalni istražitelji, nego su u nadležnosti carine. Često nemaju pristup bazi podataka policije. Hronično im nedostaje ljudi tako da čak i kod jasnih slučajeva, jedva da išta dogledno doba završi pred sudom.
„To što je carinska služba zadužena za obradu krivičnih djela pranja novca, to je kao da služba za registraciju vozila bude zadužena za krađu automobila ili da ured za brigu o djeci i mladima istražuje slučajeve polnog zlostavljanja maloljetnika“, priča Peglov.
To se zna među kriminalcima i van granica Njemačke. Već dugo postoji sumnja da baš u Njemačkoj dolaze da operu novac.
Prljave pare u Njemačkoj
Popis poslova gdje se obrću ogromne pare koje onda treba upumpati u legalne tokove prilično je dug: trgovina narkoticima, oružjem, ljudima, ilegalne igre na sreću, prostitucija pa sve do reketiranja i „obične“ pljačke.
Markus Zidra je njemački novinar koji dobro poznaje i crne i bijele puteve novca. Za javni servis ARD on iznosi procjenu da se radi o sto milijardi eura godišnje koji se operu u Njemačkoj.
„Na prvi pogled se čini sjajnim da sto milijardi teče u njemačku ekonomiju. Tu se stvara poslovni promet, prodaju se automobili, kuće, nakit… To jača ekonomiju i radna mjesta“, kaže novinar.
No problem su onda ti vlasnici, dakle kriminalci, koji stiču ugled kao „ozbiljni preduzetnici“ i u očima lokalnih političara.
Njima je posao pranja novca utoliko lakši što se Njemci uporno drže gotovine. „U Njemačkoj je sve izuzetno jednostavno jer gotovina ovdje ima veliku ulogu i niko ne želi da ograniči volumen isplate u gotovini. Zato ovdje čak i veliki ulagači čak i ozbiljne iznose još uvijek plaćaju u gotovini“, upozorava Zidra.
Doduše postoje određeni propisi za banke kad primaju gotovinu, ali i one su zadovoljne već kad prodavac predoči kupoprodajni ugovor. Niko previše ne pita odakle kupcu novac.
Kad u pitanju nisu milioni, nego recimo desetine hiljada evra – još je jednostavnije. „Dođete u kazino i gotovinu zamijenite za žetone, izgubite jedan euro i na blagajni žetone opet zamijenite za novac – i potvrdu o isplati. I novac je čist“, objašnjava Zidra. „Ili kupite auto ili kuću za keš, i odmah je prodate.“
Čije su zapravo nekretnine?
Posebno je sektor nekretnina podesan za pranje novca. I organizacija Transparensi internešnal procjenjuje da se samo u kupoprodaji nekretnina godišnje peru milijarde eura.
Jer i takvi iznosi se izgube u golemom volumenu – vrijednost nekretnina čitave Njemačke je oko petnaest biliona eura i stalno se vrte veliki iznosi. Ako tu onda dođe nešto i „sa strane“, niko neće dići dreku.
„Mi u Njemačkoj zapravo ne znamo tačno kome pripadaju nekretnine“, kaže Zidra za ARD. „Zemljišne knjige su nepotpune, nisu centralizovane i često se pravi vlasnici kriju iza naziva firme.“
To je problem i za poštene kupce, jer potražnja kriminalaca diže cijene nebu pod oblake.
U načelu, njemačka Vlada je svjesna problema: „Ne smije se dopustiti da kriminalci ilegalno stiču dobit i tako se bogate. To potkopava ideale društva koje cijeni zasluge i torpeduje povjerenje u Njemačku kao pravnu državu. Zbog toga njemačka Vlada mora sada odlučno djelati“, piše u mjesečnom izvještaju njemačkog Ministarstva finansija iz oktobra prošle godine.
Barem granica gotovinskog plaćanja
Zidra kaže da je krajnji čas da se nešto uradi: „Ako puštate novac kriminalaca u zemlju, tako jačate i sam kriminal.“ A upravo je novac njihova slaba tačka, to su odavno utvrdili iskusni istražitelji koji se bore protiv italijanske mafije.
Njemačka vladajuća koalicija želi da nešto preduzme: ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fezer je prošlog novembra najavila stvaranje saveznog registra nekretnina na čitavom području Njemačke. Osim toga se ova političarka Socijaldemokrata zalaže za određivanje gornje granice uplata u gotovini na deset hiljada eura.
Kriminalisti kao što je Peglov odavno traže takvu gornju granicu: „Neophodno je da ukinemo mogućnost da ljudi za 80, 90 ili 100 hiljada eura u gotovini kupe recimo automobil“, misli ovaj istražitelj.
Tu se slaže i novinar Zidra: granica na keš možda neće riješiti problem „ali će kriminalcima život učiniti nešto težim kad više neće biti legalno kupiti kuću s torbom punom novčanica.“
Takva granica nije ništa novo: u Italiji se kešom može platiti najviše pet hiljada eura, u Francuskoj i Španiji hiljadu, a u Grčkoj samo petsto eura.
Doduše, u Njemačkoj je jaka i kritika na suzbijanje gotovine. Mnogi misle da prelazak na isključivo plaćanje karticom vodi „staklenom građaninu“ o kojem banka i država znaju sve, pa i kako troši svaki cent. Kažu da je zato keš bitna stavka slobode.
Izvor: DW
