“Dr Propast” o posljedicama proteklih godina pogrešnih fiskalnih, monetarnih i kreditnih politika: Neizbježni sudar

Nakon godina ultra popustljivih fiskalnih, monetarnih i kreditnih politika i početka velikih negativnih šokova na strani ponude, stagflatorni uticaji sada pritiskaju ogromno brdo duga javnog i privatnog sektora. Majka svih ekonomskih kriza se nazire, a kreatori politika malo toga mogu da učine, piše Nurijel Rubini u svojoj kolumni.

Svjetska ekonomija se kreće prema neviđenom spoju ekonomske, finansijske i dužničke krize, nakon eksplozije deficita, zaduživanja i finansijske podrške u posljednjim decenijama.

U privatnom sektoru, dug uključuje zaduženja domaćinstava (kao što su hipoteke, kreditne kartice, auto-krediti, studentski krediti, lični zajmovi), preduzeća i korporacija (bankarski krediti, dug na osnovu izdatih obveznica i privatni dug) i finansijski sektor (obaveze banaka i nebankarskih institucija). U javnom sektoru, to podrazumijeva obveznice centralne, regionalne i lokalne vlade i druge formalne obaveze, kao i implicitne dugove poput obaveze penzijskih i zdravstvenih fondova – koja će nastaviti da rastu kako društva stare.

Posmatrajući samo poznate dugove, brojke su zapanjujuće. Globalno, ukupni dug privatnog i javnog sektora kao udio u BDP-u porastao je sa 200% u 1999. na 350% u 2021. Odnos je sada i 420% u razvijenim ekonomijama, dok je 330% u Kini. U Sjedinjenim Državama iznosi 420%, što je više nego za vrijeme Velike depresije i nakon Drugog svjetskog rata.

Naravno, dug može da podstakne ekonomsku aktivnost ako zajmoprimci ulažu u nova sredstva (mašine, kuće, javna infrastruktura) koja donose veći prinos od cijene zaduživanja. Ali mnogo zaduživanja ide upravo za finansiranje potrošnje koja premašuje redovne prihode– a to je recept za bankrot. Štoviše, ulaganja u „kapital“ takođe mogu biti rizična, bilo da je zajmoprimac domaćinstvo koje kupuje kuću po vještački naduvanoj cijeni, korporacija koja želi da se prebrzo proširi bez obzira na prinose, ili vlada koja troši novac na „bijele slonove“ (ekstravagantni, ali beskorisni infrastrukturni projekti).

Takvo prezaduživanje traje decenijama, iz različitih razloga. Demokratizacija finansija omogućila je domaćinstvima sa ograničenim prihodima da dugovima finansiraju potrošnju. Vlade desnog centra uporno su smanjivale poreze ali bez smanjenja potrošnje, dok su vlade lijevog centra izdašno trošile na socijalne programe koji nisu u potpunosti pokriveni dovoljno uvećanim porezima. A poreska politika koja daje prednost dugu u odnosu na kapital, podstaknuta ultra popustljivom monetarnom i kreditnom politikom centralnih banaka, doprinijela je naglom porastu zaduživanja i u privatnom i u javnom sektoru.

Godine kvantitativnog popuštanja (QE) i kreditnog popuštanja zadržale su troškove zaduživanja blizu nule, a u nekim slučajevima čak i u minusu (kao donedavno u Evropi i Japanu). Do 2020. godine, javni dug sa negativnim prinosom u dolarima iznosio je 17 biliona dolara, a u nekim nordijskim zemljama čak su i hipoteke imale negativne nominalne kamatne stope.

Eksplozija neodrživog obima duga implicirala je da su mnogi zajmoprimci – domaćinstva, korporacije, banke, banke u sjenci, vlade, pa čak i cijele zemlje – bili nesolventni „zombiji“ koji su imali beneficije kroz niske kamatne stope (koje su njihove troškove servisiranja duga održavale pod kontrolom ). I tokom globalne finansijske krize 2008. i krize COVID-19, mnogi nesolventni agenti koji bi bankrotirali spašeni su politikama nulte ili negativne kamatne stope, QE-om i direktnim fiskalnim olakšicama.

Ali sada je inflacija – hranjena istom ultra popustljivom fiskalnom, monetarnom i kreditnom politikom – okončala ovu finansijsku „zoru mrtvih“. Pošto su centralne banke prisiljene da povećaju kamatne stope u nastojanju da povrate stabilnost cijena, zombiji doživljavaju naglo povećanje troškova servisiranja duga. Za mnoge ovo predstavlja trostruki udarac, jer inflacija takođe narušava stvarni prihod domaćinstva i smanjuje vrijednost njihove imovine, kao što su kuće i dionice. Isto važi i za osjetljive korporacije, finansijske institucije i vlade koje imaju preveliku zaduženost: one se suočavaju sa naglim rastom troškova pozajmljivanja, padom prometa i prihoda i smanjenjem vrijednosti imovine – sve u isto vrijeme.

Što je još gore, ova kretanja se poklapaju sa povratkom stagflacije (visoka inflacija uz slabi rast). Posljednji put kada su razvijene ekonomije iskusile takve uslove bilo je 1970-tih. Ali, barem tada, obim duga je bio vrlo nizak. Danas se suočavamo sa najgorim aspektima krize 1970-tih (stagflatorni šokovi) zajedno sa najgorim aspektima globalne finansijske krize. I ovog puta ne možemo jednostavno da smanjimo kamatne stope da bismo stimulisali potražnju.

Na kraju krajeva, na globalnu ekonomiju utiču uporni kratkoročni i srednjoročni negativni šokovi ponude koji smanjuju rast i povećavaju cijene i troškove proizvodnje. To uključuje poremećaje izazvane pandemijom u obezbjeđivanju radne snage i distribuciji robe; uticaj ruskog rata u Ukrajini na cijene roba; kineska sve pogubnija politika nulte tolerancije na korona virus; i desetak drugih srednjoročnih šokova – od klimatskih promjena do geopolitičkog razvoja – koji će stvoriti dodatne stagflatorne pritiske. Za razliku od finansijske krize iz 2008. i prvih mjeseci krize korona virusa, jednostavno spašavanje privatnih i javnih agenata popustljivom makro politikom dodatno bi zapalilo inflatornu vatru. To znači da će doći do teškog prizemljenja – duboke, dugotrajne recesije – pored teške finansijske krize. Kako mjehurići imovine budu pucali, odnosi servisiranja duga će rasti, a zbog inflaciji padaju prihodi u domaćinstvima, korporacijama i vladama, dok će se ekonomska kriza i finansijski krah hraniti jedno drugim.

Naravno, napredne ekonomije koje se zadužuju u svojoj valuti mogu da iskoriste nalet neočekivane inflacije da smanje stvarnu vrijednost nekog nominalnog dugoročnog duga sa fiksnom kamatnom stopom. S obzirom na to da vlade nisu spremne da povećaju poreze ili smanje potrošnju kako bi smanjile svoje deficite, centralne banke će monetizaciju deficita ponovo smatrati najprihvatljivijim rješenjem. Ali ne možete stalno zavaravati sve ljude. Jednom kada duh inflacije izađe iz boce – što će se dogoditi kada centralne banke odustanu od borbe pred pristižućim ekonomskim i finansijskim krahom – nominalni i stvarni troškovi zaduživanja će porasti. Majka svih stagflatornih dužničkih kriza može se odgoditi, a ne i izbjeći.

Izvor: Project Syndicate

Autor: Nurijel Rubini

Prevod: Bankar.me

 

Check Also

Lista automobila koji su trošili najmanje goriva od 1975. do danas

Prema sajtu Statista, kada kupuju automobile potrošačima nije toliko bitan ni njihov izgled, pa čak …

Leave a Reply

Your email address will not be published.