Kako je nastao „Saudi Aramco“ – div iz pustinje

Put ka osnivanju kompanije „Saudi Aramco“ utabali su još prije jednog veka Britanci, kada su pogrešno procijenili da u saudijskoj pustinji nema ni kapi nafte i prepustili koncesije na budući naftni „El Dorado“ američkim naftašima.

Pustinjski div „Saudi Aramco“, trenutno je jedina naftna kompanija koja još odolijeva istorijskoj smjeni na krovu svijeta, odakle naftni kartel potiskuje jedan sasvim novi – tehnološki. Ova kompanija u vlasništvu Saudijske Arabije raspolaže drugim po veličini najvećim rezervama nafte u svijetu i zahvaljujući svojoj moći jedno vrijeme je bila svojevrsna „država u državi“.

Ipak, nepregledna pustinjska prostranstva na kojima je iznikla nikome nisu bila privlačna prije samo jednog vijeka, jer se u to vrijeme smatralo da tamo nema nafte ni u tragovima. Tako su barem tvrdili britanski istraživači iz kompanije „Anglo-Persian Oil“, danas giganta „British Petroleum“ („BP“), koji su u to vrijeme ispred britanske vlade radili ispitivanja na tim područjima, navodi Jovo Ilić, stručnjak za ekološku politiku.

Ilić podsjeća da je Velika Britanija posle Prvog svjetskog rata zavladala velikim prostorom na Bliskom i Srednjem istoku, gdje je njena kompanija „BP“, koja je bila u većinskom vlasništvu britanske države, vedrila i oblačila u odlukama vezanim za naftne koncesije. Britanci su uveliko uticali i na tamošnju politiku, dodjeljujući teritorije i vladarske titule. Uz njihovu podršku, Palestina je podijeljena na Zapadnu Palestinu na kojoj je kasnije osnovana moderna država Izrael, i na Jordan.

Skriveni „El Dorado“

Britanci su preko arheologa, avanturiste i vojskovođe Tomasa Lorensa, poznatijeg kao Lorens od Arabije, pomagali Huseina ibn Alija, poglavara Meke koji je sa svoja dva sina predvodio 1916. godine pobunu protiv Otomanskog carstva. Istovremeno, britanski arabista Džon Filbi, koga su njegovi zemljaci poslali u diplomatsku misiju na Arabijskom poluostrvu, podržavao je drugog plemenskog poglavara Abdula Aziza ibn Sauda u njegovim ambicijama da postane vođa arapskog svijeta.

Britanci su se na kraju opredijelili za Huseina, čiji je jedan sin Fejsal imenovan za kralja u Iraku, a drugi Abdulah za kralja u Jordanu. Filbi, uvjeren da je ovakva odluka bila pogrešna, prihvatio je islam i počeo da radi za odbačenog Ibn Sauda, kojem nije preostalo ništa drugo nego da se bori za prevlast na teritoriji koja Britancima nije obećavala bilo kakvu zaradu. Početkom tridesetih godina prošlog vijeka osnovao je kraljevinu Saudijsku Arabiju, vjersko-politički sistem zasnovan na vehabizmu, izrazito konzervativnoj varijanti islama.

Novi pustinjski monarh je zavladao jako siromašnim kraljevstvom, pa mu je Filbi savjetovao da se okrene stranim investicijama, prije svega koncesijama za naftu nakon što je ona otkrivena u drugim zalivskim državama, Kuvajtu, Kataru i Bahreinu. Uprkos razlazu sa britanskom vladom, Filbi je ovu mogućnost ipak prvo ponudio svojim zemljacima, ali su oni odbili taj predlog, sigurni da se odatle ne može iscijediti ni kap „crnog zlata“. Uskoro će se pokazati da je to bila jedna od najlošijih procjena koju su Britanci napravili tokom svoje istorije, prepustivši budući naftni „El Dorado“ Amerikancima.

Naime, Filbi je nakon britanskog „ne“ posavjetovao Abdula Ibn Sauda da se obrati američkim naftnim kompanijama. Poziv je prihvatila kompanija „Standard Oil of California“, budući „Chevron“, koja je sa kraljem Abdulom potpisala 1933. ugovor o pravu na naftne koncesije u provinciji El Hasa za narednih 60 godina. Ova teritorija na istoku Saudijske Arabije će za samo nešto više od decenije postati najbogatije nalazište nafte u svijetu, odakle potiče petina do sada iskorišćenih naftnih rezervi na planeti. Saudijci su sa Amerikancima osnovali zajednička kompaniju „Californian Arabian Standard Oil Company“ („Casoc“), koja je već 1935. pronašla prve količine nafte.

Nafta za dolare

Pošto je saudijskom monarhu bio prijeko potreban novac kako bi se održao na vlasti, tražio je od američke firme da mu unaprijed isplati znatan deo dogovorenih sredstava, pa je ona bila prinuđena da proda pola prava na koncesiju drugoj američkoj kompaniji, „Texaco“. Nakon otkrića nafte i kraljevih sve većih zahtjeva za finansijskim injekcijama, u Saudijsku Arabiju su 1936. došle još dvije američke naftne kompanije, „Exxon“ i „Mobil“. Ove četiri korporacije su osnovale zajednički konzorcijum „Arabian American Oil Company“ („Aramco“).

Novoformirana kompanija je bila kamen temeljac za razvoj naftne industrije u pješčanom kraljevstvu, gdje je već 1937. otvoren naftni terminal u luci Ras Tanura, koja će postati najveće izvozno čvorište u Saudijskoj Arabiji.

Tako su američke naftne kompanije preuzele potpunu kontrolu nad saudijskim naftnim rezervama, riješene da je ne ispuštaju iz ruku. Tamošnja nafta je postala toliko važna za interese nove sile u usponu, da je američki predsjednik Ruzvelt, vraćajući se sa Jalte 1945. godine, odlučio da se uprkos bolesti sastane sa Ibn Saudom u blizini Sueckog kanala. Na tom sastanku je dogovoreno strateško partnerstvo između dvije države, koje je podrazumijevalo i da Saudijci prodaju naftu za dolare.

Usljed naglog ekonomskog razvoja neposredno posle Drugog svjetskog rata, SAD više nisu mogle da zadovolje potrebe za naftom iz sopstvenih izvora i morale su da se okrenu uvozu. Prvi naftovod koji je dostavljao saudijsku naftu na Mediteran, u luku Sidon u Libanu, izgrađen je 1949. godine, kada je Saudijska Arabija već proizvodila 500.000 barela nafte dnevno.

Sljedeće godine, Abdul ibn Saud je potpisao novi ugovor sa konzorcijumom „Aramco“ o podjeli zarade na jednake dijelove. Sa tadašnjim američkim predsjednikom Trumanom je dogovoreno da će Saudijska Arabija garantovati redovne isporuke nafte Americi, koja će zauzvrat poštovati teritorijalni integritet saudijske države i svaku prijetnju ovom kraljevstvu tretirati kao opasnost po nacionalnu bezbjednost Sjedinjenih Država.

Pupčana vrpca pred pucanjem?

Kompanija „Aramco“ je skoro svake godine otvarala nova naftna polja u provinciji El Hasa, pa je proizvodnja nafte do 1962. godine dostigla pet miliona barela dnevno. Ovolika količina „crnog zlata“ je svrstala Saudijsku Arabiju među najveće svjetske proizvođače nafte, a „Aramco“ je zadobio toliku moć da je postao „država u državi“. Saudijska država nije imala bilo kakvu kontrolu nad poslovanjem konzorcijuma, koji je o svemu samostalno odlučivao, uključujući i cijene po kojima će izvoziti naftu. U to vrijeme, ovo nije bio presedan jer su američke naftne kompanije bile udružene u kartel „Sedam sestara“, koji je kontrolisao proizvodnju nafte širom svijeta i određivao cijene na tržištu.

Situacija je počela postepeno da se mijenja kada je 1960. osnovana Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEK), među čijim osnivačima je bila i Saudijska Arabija. Članice su nastojale da kroz zajedničku politiku umanje prevlast stranih kompanija na štetu nacionalnih resursa i da uspostave veću kontrolu nad koncesijama i zaradom. Kompanije iz naftnog kartela su tada napravile pogrešnu procjenu kao i Britanci na početku prošlog vijeka. Potcijenile su novoformirano udruženje, što su shvatile tek tokom naftne krize 1973. godine, kada su članice OPEK-a po prvi put iskoristile mogućnost da zabrane izvoz nafte i smanje njenu proizvodnju, što je uvećalo cijenu ovog energenta na svjetskom tržištu četiri puta.

Saudijska Arabija tada kreće i u proces koji će biti završen 1980. godine, tokom koga je država preuzela potpuno upravljanje i kontrolu nad konzorcijumom „Aramco“. Kompanija od 1988. nosi naziv „Saudi Aramco“, a početkom devedesetih kreće u modernizaciju infrastrukture, otvaranje novih naftnih polja i ulaganja širom svijeta.

Iako je riječ o radikalnim promjenama u vlasničkoj strukturi, one nisu prekinule pupčanu vrpcu koja je povezivala interese SAD sa interesima dinastije Saud koja i dalje vlada. Sve do prije neku godinu, kada su odnosi između dvije države vidno zahladnjeli. Sada ih dodatno komplikuje energetska kriza usljed rata u Ukrajini i činjenica da je Saudijska Arabija, kao i druge bliskoistočne države, odbila da se svrsta uz zapadne zemlje i obustavi poslove sa Rusijom.

Zorica Žarković

Biznis & finansije, broj 201, septembar 2022. 

Check Also

Erste Grupa slavi 25. godišnjicu inicijalne javne ponude

Inicijalna javna ponuda Erste realizovana je listiranjem na Bečkoj berzi pre 25 godina, 4. decembra …

Leave a Reply

Your email address will not be published.