Kako je Zapad zatrovao svoj novac

Kapitalizam je osvojio svijet komodifikujući gotovo sve što je imalo vrijednost, ali ne i cijenu, zabivši tako oštar klin između vrijednosti i cijena. Isto je uradio i sa novcem. Razmjenska vrijednost novca uvijek je odražavala spremnost ljudi da daju vrijedne stvari za date svote gotovine. Ali, u kapitalizmu, i kada je hrišćanstvo prihvatilo ideju naplaćivanja zajmova, novac je takođe dobio tržišnu cijenu: kamatnu stopu, ili cijenu iznajmljivanja svote gotovine na određeni period.

Nakon finansijskog kraha 2008. godine, a posebno tokom pandemije, dogodila se čudna stvar: novac je zadržao svoju razmjensku vrijednost (koju inflacija umanjuje), ali je njegova cijena opala, pa je u mnogim prilikama postala negativna. Političari i centralni bankari su nenamjerno zatrovali „otuđenu sposobnost čovječanstva“ (parafraza definicija novca Karla Marksa). Otrov koji su davali bila je politika oštre štednje u Evropi i Sjedinjenim Državama nakon 2008. godine za finansiranje socijalizma za malobrojne. Štednja je smanjila javnu potrošnju upravo kada je lična potrošnja snažno padala, ubrzavajući pad zbira lične i javne potrošnje – koja je, po definiciji, nacionalni dohodak. U kapitalizmu, samo veliki biznis ima kapacitet da pozajmi značajne količine novca koje su zajmodavci, uglavnom bogati ljudi sa velikom ušteđevinom, spremni da pozajme. Zbog toga je cijena novca pala nakon 2008: potražnja za njim je presušila, jer je veliki biznis na katastrofalan učinak štednje odgovorio otkazivanjem investicija, čak i kada je ponuda novca (velikom biznisu) rasla. Poput zaliha krompira koje niko ne želi da kupi po određenoj cijeni, cijena novca – kamatna stopa – pada kada potražnja za njim ostane ispod količine koja je dostupna za pozajmljivanje. Ali ovdje je ključna razlika: dok cijena krompira koja brzo pada brzo rješava svaki problem prevelike ponude, suprotno se događa kada cijena novca brzo pada. Umjesto da se raduju što sada mogu jeftinije da se zadužuju, investitori misle: „Centralna banka vjerovatno misli da su stvari loše kada je dozvolila da kamate toliko padnu. Neću ulagati čak ni ako mi daju besplatan novac“. Čak i nakon što su centralni bankari naglo snizili zvaničnu cijenu novca, ulaganja nisu uspjela da se oporave – a cijena novca je nastavila da pada, sve dok nije dosegla negativnu teritoriju. Bila je to čudna situacija. Negativne cijene imaju smisla u lošem poslovanju, ali ne za robu. Kada fabrika želi da ukloni otrovni otpad, naplaćuje negativnu cijenu za to: njeni menadžeri plaćaju nekome da ga se riješi. Ali kada centralne banke počnu da tretiraju novac kao što proizvođači automobila tretiraju istrošenu sumpornu kiselinu ili nuklearne elektrane radioaktivne otpadne vode, zna se da je „nešto trulo u kraljevstvu finansijalizovanog kapitalizma“. Neki se sada nadaju da se zapadni novac pročišćava u plamenu inflacije i povećanja kamata. Ali inflacija ne tjera otrov iz zapadnog novčanog sistema. Nakon više od decenije zavisnosti od zatrovanog novca, ne postoji efikasna metoda detoksikacije. Inflacija danas nije ista zvijer sa kojom se Zapad suočio 1970-ih i ranih 1980-ih. Ovog puta prijeti radnicima, kapitalu i vladama na način na koji nije mogao prije 50 godina. Tada je radna snaga bila dovoljno organizoavna da zahtijeva povećanje plata koje je spriječilo krizu uvećanja troškova života, a ni države ni privatne korporacije nisu se oslanjale na besplatan novac da bi nastavile dalje. Danas ne postoji optimalna kamatna stopa koja će uspostaviti ravnotežu između potražnje i ponude novca, a koja neće izazvati veliki talas ličnog i javnog bankrota. To je dugoročna cijena zatrovanog novca.

Američka vlada se suočava s nemoguće dilemom obuzdavanja domaće inflacije i prisiljavanja korporativne Amerike i mnogih prijateljskih vlada na krizu solventnosti koja će ugroziti njenu stabilnost. Stvari su daleko gore u eurozoni, gdje su kreatori politike odbili da urade neophodno nakon propasti evropskih banaka poslije 2008: da uspostave odgovarajuću federaciju, odnosno fiskalnu uniju. Umjesto toga, pustili su Evropsku centralnu banku da uradi „šta god je potrebno“ da spasi euro. Samo trovanjem sopstvenog novca ECB bi mogla da zadrži emisiju eura na pravom putu. Danas ECB posjeduje ogromne količine italijanskog, španskog, francuskog, čak i grčkog duga koje više ne može da opravda kao sredstvo za postizanje cilja – suzbijanja inflacije, ali kojih se ne može odreći a da ne dovede u pitanje postojanje eura.

Dok razmišljamo o nerješivoj zagonetki s kojom se suočavaju Evropa i Amerika, ovo je možda dobar trenutak i za razmišljanje o dubljem razlogu zašto novac može biti zatrovan (što nije isto što i inflacija). Dobar početak je posuditi ideju Alberta Ajnštajna da svjetlost možemo shvatiti samo ako prihvatimo da postoje njegova dva različita ponašanja: ponašanje čestica i ponašanje talasa.

Novac takođe ima dvije prirode. Njegova prva priroda – ona robe kojom trgujemo drugim robama, nikada ne može objasniti zašto bi novac trebalo da ima negativnu cijenu. Ali može njegova druga priroda. Novac je, kao i jezik, takođe odraz našeg odnosa jednih prema drugima i prema našim tehnologijama. Ovo je odjek načina na koji transformišemo materiju i oblikujemo svijet oko sebe. On kvantifikuje našu „otuđenu sposobnost“ da radimo stvari zajedno, kao kolektiv. Jednom kada prepoznamo drugu prirodu novca, sve ima mnogo više smisla. Socijalizam za bankare i štednja za većinu ostalih osujetili su dinamiku kapitalizma, gurnuvši ga u stanje pozlaćene stagnacije. Zatrovani novac tekao je u bujicama, ali ne u ozbiljne investicije, dobre poslove ili bilo šta što bi moglo ad reanimira izgubljeni duh kapitalizma. A sada kada bauk inflacije lebdi iznad nas, nijedna monetarna politika ne može pročistiti novac, vratiti ravnotežu ili usmjeriti investicije tamo gdje su čovječanstvu zaista potrebne.

Izvor: Project Syndicate

Autor: Janis Varufakis, bivši ministar finansija Grčke, lider stranke MeRA25 i profesor ekonomije na Univerzitetu u Atini.

Prevod: Bankar.me

Check Also

Bogat praznični program u Ulcinju: Nastupiće Sergej Ćetković, Marko Luis, Ledri Vula…

Manifestacija “Sweet December” organizuje se u Ulcinju od 15. decembra do 10. januara. Zvučna muzička …

Leave a Reply

Your email address will not be published.