Džon Mejnard Kejns (1883–1946) bio je britanski ekonomista ranog 20. vijeka, najpoznatiji kao osnivač ‘Kejnzijanske ekonomije’ i otac moderne makroekonomije. Proučavao je kako se privrede, tržišta i drugi sistemi koji funkcionišu u velikim razmjerama, ponašaju. Jedno od obilježja ‘Kejnzijanske ekonomije’ je da vlade treba da aktivno utiču na tok privrede, posebno povećanjem potrošnje da bi se stimulisala tražnja u uslovima recesije.
Kejns je radio u vrijeme kada su postignuta prava na 40-časovne radne nedjelje, plaćene odmore i druge ustupke za radničku klasu, ali kao i mnoge uticajne ličnosti vjerovao je da će se egalitarni pristup slobodnom vremenu samo povećati u 20. vijeku.
Najpoznatija teorija (predviđanje) Džona Mejnarda Kejnsa, je ono iz 1930. godine kada je napisao da bi tehnologije mogle da dovedu do 15-časovne radne nedjelje i to 2030. godine kada njegovi unuci budu radno sposobni. Sve to zapisao je u eseju ‘Economic Possibility for our Grandchildren’ (Ekonomske mogućnosti za naše unuke).
Za pristojan životni standard
Pišući ovaj esej na početku ‘Velike depresije’ 30-tih godina prošlog veijka, Kejns je pun optimizma. „Mi patimo, ne od reumatske starosti, već od bolova u rastu zbog prebrzih promena, od bolnog prilagođavanja između jednog ekonomskog perioda i drugog.“ Ukratko, Kejnsov esej se bavi onim što on naziva „ekonomskim problemom“, a to nije samo problem masovne nezaposlenosti, već i, po njegovoj procjeni, sposobnosti kapitalizma da svima obezbijedi pristojan životni standard.
“Predvidio bih da će životni standard u progresivnim zemljama za sto godina biti između četiri i osam puta veći nego danas”, pisao je Kejns.
Kejns smatra da će tehnologija svakoga da osloboditi tiranije tržišta rada i pošasti „beskorisnih poslova“. To će čovjeku dati slobodno vrijeme, ne kao dokolicu, o kome su pričali antički filozofi, već kao ideju da slobodno vrijeme može biti opcija za sve, a ne samo za aristokratsku manjinu.
Njegovi potomci ipak ne rade 15 sati nedjeljno
Iako je Kejns predvidio da će njegovi unuci raditi manje, trenutni trendovi u svijetu ne pokazuju da će do toga uskoro doći. Pogotovo kada su njegovi potomci u pitanju.
Zanimljiv prilog koji je napravio novinar Dejvid Kastenbaum govori upravo o tome. On je intervjuisao neke od Kejnsovih potomaka, i od njih saznao da rade mnogo više od predviđenih 15 sati nedjeljno. Unuk Kejnsove sestre, što je nešto najbliže Kejnsovom potomku (on sam nikad nije imao djecu), radi kao profesor, i to ne 15 sati nedjeljno, već 15 sati dnevno, kako kaže. Druga unuka njegove sestre je psihoterapeut, radi 50 sati nedjeljno, i teško joj je da nađe slobodnog vremena za bilo šta.
Jedan od njegovih sagovornika je i ekonomista Ričard Friman, koji kaže da se i sam Kejns slabo pridržavao tog svog predviđanja, jer je “umro od napornog rada”.
“Kejns je jednom rekao da mu je jedino u životu žao što nije popio više šampanjca, ali mislim da to nije istina. Volio je da radi”, kaže Friman.
Friman smatra da je argument Kejnsa za 15-časovnu radnu nedjelju bio da ljudi vremenom postaju produktivniji, zahvaljujući mašinama i tehnologiji i novim idejama.
“Kejns je mislio da ćemo jednostavno odlučiti da radimo manje. Međutim, jedna od stvari koje je Kejns potcijenio bila je ljudska želja da se takmiči”, zaključuje Friman.
Još jedna greška u predviđanju
Zanimljivo je dodati i jednu rečenicu kao najveća grešku u predviđanju Kejnsa. U vremenu u kojem svjedočimo gomilanju novca, spajanja, prodavanja, društvene ljestvice bazirane na iznosu računa u banci, TikTok-a, rijaliti programa i tabloidne štampe, čitamo Kejnsovu rečenicu iz 1930. koja o ovom vremenu kaže:
“Kada akumulacija bogatstva više ne bude od većeg društvenog značaja, desiće se velike promjene u moralnom kodeksu društva”.
Izvor: Bonitet.com
