Američki proizvođač slatkiša „See’s Candy“ čini manje od 0,1% vlasništva kompanije „Berkshire Hathaway“, čiji je predsjednik i izvršni direktor Voren Bafet. Uprkos tome, uspješni investitor često ističe da je kupovinom ove firme prije pola veka ostvario „ulaganje iz snova“, iako su tada svi drugi smatrali da je to njegov najveći promašaj. Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu je ovim ulaganjem dokazao da se stvarna vrijednost nekog preduzeća ne može uvjek procijeniti samo kroz njegove bilanse.
Kada Voren Bafet, jedan od najuspješnijih svjetskih investitora organizuje sastanke sa akcionarima, obavezno na stolu ima pakovanje čokoladica. To su čokoladice koje su mu prirasle srcu već pola vijeka i kako često ističe u razgovoru sa novinarima, njegovo najdraže ulaganje sve do današnjeg dana. Bafetova holding kompanija „Berkshire Hathaway“ ima ukupnu imovinu od 969 milijardi dolara i posjeduje firme u desetinama industrija, od osiguranja do donjeg rublja. Njegov investitorski portfelj vrijedan je 340 milijardi dolara, sa značajnim udelima u nekima od najzvučnijih imena u svijetu korporacija, kao što su „Bank of America“, „Apple“, „Coca-Cola“, „Chevron“…
Ipak, njegovo „ulaganje iz snova“ svih vremena ne nalazi se na listi „Fortune 500“, već je to malo preduzeće za proizvodnju slatkiša „See’s Candy“ koje je kupio još prije 50 godina. S godišnjim prihodom od oko 500 miliona dolara, „See’s Candy“ čini manje od 0,1% vlasništva kompanije „Berkshire Hathaway“. Uprkos tome, Bafet tvrdi da je način na koji radi ova firma stara cijeli vijek, uzor dobrog poslovanja. Ona je primjer da pravi uspjeh nije u tome da se veliki novac zaradi preko noći, kao i da se stvarna vrijednost nekog preduzeća ne može uvjek procijeniti samo kroz njegove bilanse.
Zanimljivo je da je ovo preduzeće prije više od sto godina pokrenula jedna žena, Meri Si. Živela je u Kanadi, gdje je decenijama upravljala malim hotelom i sama pravila slatkiše u kuhinji. Kada se njen sin preselio u Kaliforniju, ona i njen suprug su odlučili da mu se pridruže. Suprug Ćarls, farmaceut po zanimanju, otvorio je nekoliko apoteka, ali kada su sve izgorele u velikom požaru, Meri je rešila da iskoristi stare recepte svoje majke i počne da proizvodi slatkiše. Iako je tada imala već 65 godina, svu ušteđevinu je uložila u novi posao i otvorila je 1921. godine prodavnicu slatkiša u Los Anđelesu.
Meri je od početka insistirala na proizvodnji malih serija visokog kvaliteta, da proizvodi uvjek budu svježi i napravljeni od najboljih sirovina. Preduzeće je neposredno prije Drugog svjetskog rata imalo već 160 prodavnica, radeći po istim principima. Ali nasljednici nisu posedovali podjednaki dar za posao, pa je firma polako klizila u teškoće, da bi 1970. godine tadašnji vlasnici rešili da je prodaju.
Što nema u izlogu, možda ima u radnji
Budući kupac je u to vrijeme živio 1.500 kilometara dalje, zvao se Voren Bafet i izrastao je iz slične preduzetničke pređe kao i Meri Si. Dok je bio dijete, zarađivao je prodajući sve što bi mu dospjelo u ruke: žvakaće gume, boce Koka-kole, časopise, loptice za golf i marke. Posle završene poslovne škole sklopio je brojna partnerstva koja su ga učinila milionerom. Već sa trideset godina je stekao reputaciju uspješnog investitora, a 1970. je postao predsjednik i izvršni direktor ne baš stabilne tekstilne kompanije „Berkshire Hathaway“, koju je pretvorio u holding za svoja rastuća ulaganja.
Bafet priznaje da kada mu je jedan od njegovih direktora predložio da kupe „See’s Candy“, nije bio nimalo oduševljen idejom da ulazi u posao sa slatkišima. Njegovo interesovanje je dodatno splaslo kada je video bilanse firme. Prodavnica slatkiša je u to vrijeme imala imovinu vrednu osam miliona dolara, 30 miliona dolara prihoda od prodaje i dva miliona dolara čiste dobiti. Ali posle prvog hladnog tuša, Bafet je u svojim istraživanjima shvatio da njena nematerijalna vrijednost, poput robne marke i lojalnosti kupaca, daleko premašuje brojke na papiru.
Tada je Bafet uradio nešto što je zaprepastilo sve koji su ga poznavali i hvalili kao izuzetno oštroumnog investitora. Kupio je „See’s Candy“ za 25 miliona dolara, što je bilo tri puta više od njene knjigovodstvene vrijednosti. To je bila ujedno i Bafetova najveća kupovina do tog trenutka i jedno od prvih preduzeća koje je ovaj investitor odmah kupio. Ovaj potez je najavio i promjenu u njegovoj investitorskoj filozofiji, koja se od tada rukovodila stavom da se isplati platiti veću cijenu za nešto što obećava mnogo veću vrijednost u budućnosti.
Ali zato je odlučio da ne mijenja poslovnu filozofiju proizvođača slatkiša koju je utemeljila još Meri Si. Umjesto da forsira povećanje proizvodnje, Bafet je ostao pri tome da ona bude ograničena, a da zaradu ostvaruje na kvalitetu. Ovakvu odluku je donio jer je prepoznao da „See’s Candy“ ima tri vrlo uočljive prednosti: kupci su bili izuzetno lojalni njihovim proizvodima, oni su bili toliko dobri da su mušterije nastavljale da ih kupuju i kada poskupe, a za posao je bilo potrebno vrlo malo operativnog kapitala.
Tokom narednih nekoliko godina, preduzeće „See’s Candy“ je imalo skroman rast od oko 2% godišnje. Ovako spor razvoj je djelimično bio i posljedica ograničenja na tržištu. „Industrija čokolade koja se zasniva na prodaji ekskluzivnih proizvoda u malim luksuznim pakovanjima nije naročito uzbudljiva. Potrošnja ovakve robe po glavi stanovnika u Sjedinjenim Državama je izrazito niska“, priznao je Bafet akcionarima. Ali nije propustio da doda da je cijeli ovaj posao rezultat proračunate odluke da se ubire prihod od postojećih prednosti preduzeća.
Skroman organski rast i neskromna finansijska dobit
A ta prednost proizvođača slatkiša se prije svega temeljila na gotovo fanatičnoj odanosti njegovih kupaca. Kada je 1987. godine ondašnji direktor preduzeća pokušao da izbaci 14 od ukupno sto vrsta bombona koje su do tada proizvodili, kupci su bili toliko ogorčeni i digli su takvu prašnu i javnosti, da je uprava firme povukla odluku i morala da uputi javno izvinjenje lojalnim mušterijama. Bafet je iskoristio ovu situaciju da podigne cijene proizvoda znatno iznad iznosa godišnje inflacije, ali su kupci to poskupljenje glatko „progutali“. Mogućnost da mali proizvođač slatkiša svoje cijene podiže brže od većine ostalih industrija, Bafet je akcionarima predstavio ovako. „To je sreća, kao da ste taj novac našli na ulici“.
Preduzeće „See’s Candy“ je za deset godina od kada ga je Bafet kupio, povećalo obim prodaje po trgovini sa 187.000 na 635.000 dolara i operativnu dobit po trgovini sa 12.000 na 63.000 dolara. Bafet je baš na deseti rođendan svoje najslađe investicije, 1982. godine dobio ponudu da proda ovu firmu za 125 miliona dolara, što je bilo pet puta više od cijene po kojoj je kupio proizvođača slatkiša.
Odbio je ponudu i to se pokazalo kao pametan potez. Firma je nastavila stabilno da raste, pa je do 2007. godine njena prodaja narasla na 383 miliona dolara, a dobit je iznosila 82 miliona. Prodaja je 2018. dostigla 430 miliona dolara, obezbijedivši kompaniji „Berkshire Hathaway“ od 1972. godine preko dvije milijarde dolara prihoda. Tokom istog perioda u „See’s Candy“ je uloženo samo 32 miliona dolara, pa je prema Bafetovim riječima „skroman organski rast doveo do neskromnog finansijskog rezultata“.
Baš kao što je preživio Veliku depresiju i Drugi svjetski rat, proizvođač slatkiša je preživio i pandemiju korona virusa i eksploziju elektronske trgovine. Mada je preduzeće omogućilo prodaju preko interneta, najveći deo lojalnih kupaca je lično dolazio u njihove prodavnice i tokom najgorih talasa pandemije. Za kompaniju staru više od vijeka, i investitora koji je premašio devetu deceniju života, stare životne vrijednosti očigledno ne gube ni novčanu vrijednost.
Zorica Žarković
Biznis & finansije, broj 199/200, jul/avgust 2022.
