Gost nove epizode Bankar podcast-a bio je Predrag Lešić, izvršni direktor kompanije doMen i susonivačem NVO Digitalizuj.me.
U razgovoru sa novinarom Markom Vukajlovićem, Lešić je govorio o prvom poslu, IT sceni u Crnoj Gori, pokretanju domena.me, NVO Digitalizuj.me i mnogim zanimljivim temama.
Novu epizodu podcasta možete pogledati na našem Youtube kanalu na sljedećem linku:
U nastavku izdvajamo neke od najzanimljivijih detalja iz razgovora.
Djetinjstvo i interesovanja
Sjeme ljubavi prema tehnologiji kod mene je još u djetinjstvu, prije škole, posijao djed. To je bio čovjek koji je voli da sastavlja i rastavlja stvari, popravlja, održava motore brodova. I ja sam s njim uvijek imao neki čekić, kliješta, testeru… Pošto sam rođen i završio osnovnu školu u Splitu, tamo sam tokom školovanja bio i u sekciji avio-modelarstva. Sa tim modelima aviona – jedrilicama, išao sam i na razna takmičenja. Istovremeno, bio je popularan i komplet „Elektropionir“ s kojim ste mogli da steknete osnovnih znanja o struji, motoru, rotaciji, magnetnom polju. I sve to te zainteresuje da kasnije saznaš i dobiješ odgovore na takva pitanja.
Tada se znanje tražilo iz knjiga, danas sa interneta kao glavnog medija, ali ništa se nije promijenilo u načinu na koji se dolazi do informacija. Djeca i dalje imaju znatiželju u sebi koju treba da zadovolje. Više se postavlja pitanje da li smo mi, odrasli, u stanu da kanališemo dječiju znatiželju na pravi način.
Odrastanje nekad i sad
„Šift“ se desio i djeca sada više sjede pred ekranima, a manje vremena provode u igri. Ali time treba neko da se bavi. Ali, druga je priča zašto se to dogodilo i zašto društvo nije bilo u stanju da reaguje na tu promjenu i napravi balans između igre i ekrana. Tehnologija je donosila čovjeku ugodniji život. Zato smo krivci mi, starija generacija koja nije uspjela da se adaptira na promjenu koja je bila toliko brza da mi kao generacija koja kontroliše i uslovljava ponašanje djece nismo ništa uradili. Imate i paradoksalnije situacije: da roditelj dijete gura u kolicima i drži mu uključen mobilni da bi ono gledalo crtane filmove.
Sve zemlje nastale iz bivše Jugoslavije doživjele su degradaciju vrijednosti, a ona je uslovila gubljenje standarda koji su prije bili uspostavljeni. I ti degradirani standardi su nas doveli do tačke kada prestajemo da budemo kreativni i samo postajemo „konzjumeri“ sadržaja… Zbog arhitekture interneta, svako je postao izvor informacija, svako je postao emiter. Mislim da nismo dovoljno sazreli da stvarno iskoristimo tehnologiju na najvećem mogućem nivou.
Dolazak u Crnu Goru
Moja jedina veza sa Crnom Gorom prve ratne 1991. godine bila je moja tetka Radmila koja je živjela u Podgorici. Pošto sam iz mješovitog braka, ideja je bila da budem ovdje neko vrijeme. Međutim, ovaj prostor je „bure baruta“ i pokazali smo šta umijemo jedni drugima da uradimo bez ikakve potrebe. Moj dolazak u Podgoricu je bio nakon što sam odslušao drugu godinu Mašinskog fakulteta. O gradu nisam znao praktično ništa, bio sam upoznat s Rijekom Crnojevića i Dodošima. Ali, u tom trenutku je bila velika razlika u svakom pogledu između Splita i Podgorice. Do danas, ona se značajno promijenila, društvo je otvorenije – u nekim segmentima možda i previše.
Mašinstvo i programiranje
Završio sam srednju elektrotehničku školu, zatim Mašinski fakulet, a prvo zaposlenje imao sam kao programer. Nisam uspio da upišem Elektrotehnički fakultet, ali me mašinstvo zainteresovalo – prvenstveno tehnologija materijala i to mi je čak bilo interesantnije od struje u srednjoj školi. Kada je riječ o programiranju, ono se suštinski nije promijenilo od vremena kad sam ja počinjao do danas. Imao sam ovdje mnogo poznanika na Prirodno-matematičkom fakultetu koji su učili programiranje i – pošto mi je to bilo interesantno – uz njih sam i ja to počeo da radim. Sveo sam svoje studiranje na to da sve laboratorijske vježbe koje su uključivale određena mjerenja i kalkulacije, pisanje radova svedem na kucanje i printanje dijagrama.
Prvi posao
Prvi posao imao sam kao priučeni programer u firmi koja je tada bila prilično napredna za Crnu Goru, ali oni na žalost nisu opstali. Nikada nisam pravio razliku između državnih i privatnih firmi, jer mi je uvijek komparacija bila privreda ili javna administracija. Iskreno, mislim da svako mora da nađe svoje mjesto u skladu s afinitetima. Činjenica je da je javna administracija spora jer robuje procedurama, ali postoje ljudi koji se ne snalaze u privredi i to im odgovara. Ono što zamijeram onima koji rade u javnom administraciji je lijenost i utapanje u sivilo. Jer niko ne može da me ubijedi da ako radiš za državno preduzeće da ne možeš da mu doprineseš, budeš inventivan i proaktivan, odgovoran za svoje postupke. Zato je privatni sektor uspješniji od javne administracije i državnih kompanija, jer u njima neko iznad tebe kaže da radiš i donosiš odluke. I sam sam pet puta mijenjao posao jer sam smatrao da na drugom mjestu jer su mi se otvarale nove mogućnosti.
O pokretanju domena .me
Dolaziti sa malog tržišta i posmatrati stvari velikim očima je veoma teško. Tako je bilo i sa pokretanjem crnogorskog domena .me. Jedan od najvećih problema je da shvatiš koje su tvoje mogućnosti, koliko daleko možeš da ideš. I teško je objasniti ljudima oko sebe da mogu da uspiju. Vjera u sebe da možeš da postigneš određene rezultate i da oni mogu da budu veliki, globalni je jako teško izgraditi u maloj sredini. Zato je ovdje veliko nerazumijevanje kada se neko pojavi s idejom koja ima kapacitet da pređe preko granica Crne Gore.
Domen .me smo dobili slučajno. Dodijeljeno joj je „mne“ kao troslovni kod iz međunarodnog imena „Montenegro“, i dvoslovni kod „me“ kao prvi slobodni. Kada je trebalo da se registruje domen .me, nisam bio svjestan veličine igrača na tom tržištu. Prvi put sam postao svjestan kada je konzorcijum „Go Daddy“ predaju ponudu za tender koji je raspisala država. Ne mogu da opišem kako sam izgledao kad sam vidio što ta firma može da uradi sa domenom za pet godina.
Me.net je osnovan kao partner „Go Daddy“ kako bi pružao usluge na lokalnom tržištu i na lokalnom jeziku. Konačno, ponuda od 13,2 miliona koju smo zajednički napravili bila je ujedno najveća.
O domenu .me
Kadgod privreda na globalnom nivou raste, veći je i broj prijava za domene. Od pokretanja 2008. do marta ove godine imali smo oko 1.230.000 prijava za domen, i tada smo dostigli najvišu tačku. Sada je to u padu, ali ta potražnja je i lakmus papir globalne ekonomije. Inače, kada je pandemija počela, segment globalne digitalizacije se odmah i kod nas pojavio.
Jedan od parametara veličine ekonomije je i broj registrovanih domena. Po tome, može se vidjeti da je Njemačka najveća evropska privreda i blizu je s Kinom po broju domena. Slijede Francuska, Španija, Italija… Takođe, 30 odsto tržišta čine ljudi koji trguju domenima kao što se to čini s akcijama.
O Digitalizuj.me
NVO Digitalizuj.me formiran je samo s cilje da svijet kojem svjedočimo na zapadu pokušamo da prenesemo u Crnu Goru. Tu smo, prije svega, mislili na konferencije kojima smo Vladimir Vulić, Nataša Đukanović i ja prisustovali. Shvatili smo da smo dio svijeta koji ne postoji u Crnoj Gori. Tada smo počeli da razmišljamo da nešto ovdje uradimo i počeli smo s organizovanjem predavanja kako bi podigli svijest o novim tehnologijama i digitalizaciji. Htjeli smo da pošaljemo poruku mladim ljudima: da obavezno treba imati web-sajt, da Facebook nije neprijatelj već je novi kanal komunikacije.
IT scena u Crnoj Gori
Žao mi je što IT scena nije bolja u Crnoj Gori nije bolja, jer je bilo prilike. Nisu podržani pravi ljudi, nije bilo razumijevanja za programerske i firme koje se bave trendovima koji postoje u zapadnom svijetu. Jeste da smo pismeni, ali – kao i na samom početku – i sada kaskamo za svijetom. Zaostajemo na svaki mogući način. Mislim da će moći da se prevaziđe ako ICT Cortex zaživi. Po meni, ICT Cortex je glas razuma IT svijeta u ovoj zemlji.
