1028 dana ili kako ne želimo vidjeti

Dodajte komentar

S obzirom na činjenicu da smo zemlja koja je po Ustavu ekološka, ne bi bilo na odmet da je u javnosti mnogo više zastupljena, ispitana, analizirana tema koja tretira čin ekološke aktivistkinje koja je porukom da su nam dani odbrojani prekinula teniski meč na Rolan Garos turniru u Parizu.

Foto: AP

Ova ekološka aktivistkinja je skrenula pažnju vezavši se za mrežu i noseći majicu sa porukom „Ostalo nam je još 1028 dana“, a koja se odnosi na globalno zagrijavanje planete. Takođe, na majici je imala poveznicu na web stranicu koja se bavi klimatskim aktivizmom.

Imajuću u vidu poruku koja je poslata sa teniskog terena u Parizu, mora se sugerisati da sami brojevi nisu bitni niti je bitan broj dana koji su nam preostali, koliko poruka da su logika i pravac kretanja današnjeg svijeta neodrživi čak i da nemamo nekoliko aktuelnih ratova i potencijalno treći svjetski, nuklearni rat. 

Dakle, zaista nije bitno da li nam je preostalo 1028, 1027 dana, mnogo manje ili mnogo više, koliko je bitna poruka da se nalazimo u eri u kojoj nam dani cure nepovratno. Sjetimo se one izjave da možda nismo poslednja generacija na planeti, ali jesmo poslednja koja je mogla nešto da uradi po pitanju spasa.

Kako na globalnom nivou, tako i kod nas, ta generacija ne radi ništa. Konkretno u Crnoj Gori, mentalitet koji se fura na tradiciju, rodoslove, više ciljeve, potomstvo… istom tom potomstvu u nasledstvo ostavlja stranputicu u kataklizmu. Iako nas niko ništa ne pita, na društvenim mrežama, po kafanama, sjednicima u privatnim kućama, sa samopouzdanjem najkredibilnijih ljudi razglabamo o geostrategiji, nacijama, ratu. Ratu za koji ne vidimo koliko nam je blizu.

Energetski rat već godinama traje

Trčeći u zagrljaj trećem svjetskom ratu, ne preduzumajući ništa u pravcu izgradnje mira, (već se svrstavajući na jednu ili drugu stranu), promiče nam jedan vrlo bitan aspekt aktuelnog rata – ekološka dimenzija, odnosno borba za resurse. 

Ako se obrati pažnja na medijske sadržaje, na poruke iz svih tabora uključenih direktno ili indirektno u konflikt, može se vidjeti da dominantni narativ nije neki viši cilj, spas ove ili one nacije, neka vjera u boga, već se  najviše priča o resursima.

Ukrainski vojnik ispred industrijskog postrojenja. Izvor: Ukraine ministry of defence

Kalkuliše se i predviđa iz dana u dan ko će napustiti ovaj ili onaj energetski izvor, ko će kome prekinuti uvoz/izvoz onog resursa, a ko će kome naštetiti ovakvim ili onakvim sancijama. Pored bazične bezbjednosti, vlade svih država potenciraju narativ o spasu privrede. 

Dakle, cijela geopolitička drama se pretvara u jednu matematičku zabavu i preraspodjelu preostalih resursa. Izvode se šahovske rokade, izmiještaju strateške tačke; cijela jedna prekompozicija trgovine naftnih derivata, fosilnih goriva; promjena energetskih strategija, pominjanje ovih ili onih deklaracija o smanjenju karbonskog otiska… Sve u svemu, u pitanju je jedna eksplicitna dimenzija ekološkog pitanja, energetskog rata. Konketnije: rata za resurse. 

Banalno govoreći boli uvo i jednu i drugu stranu šta će biti sa Ukrajinom, možda Rusijom, koliko se svi grčevito pozicioniraju u odnosu na buduće stanje stvari koje se tiče pristupačnosti energetskih resursa.

Ova priča, doduše, nije tako nova. Sibir, Aljaska, Grenland, Antarktik se s vremena na vrijeme pominju kao buduća nalazišta resursa, a diplomatski pritisci – da li je neka od pomenutih teritorija globalno dobro ili legalno pripada državi u čijem je sastavu – počeli su još sa davnim izjavama Medlin Olbrajt koja je smatrala nepravednim da se Sibir ili Grenland ne podijele ,,bratski“.

Kako mediji “ne gledaju gore”

Ako prelistamo internetom kako su se mediji pozabavili potonjim događajem u Parizu, vidjećemo da se sve svelo na rutinsku informaciju: ko je igrao meč, da li su se uznemirili igrači i gledaoci, u kojem je setu prekinut meč i kako je uopšte moguće da je ,,aktivistkinja uspjela da prođe pored obezbjeđenja i napravila ovakav potez (?)“.

Ovakva medijska interpretacija je toliko tužnija kada imamo u vidu da su ekološki aktivisti jedini pravi antiratni aktivisti i da se ova poruka dala tumačiti i šire i dublje. Doduše, ekološki borci, poput ove mlade žene, ne stoje ni pod jednom državnom zastavom, pa stoga nisu ni intersantni za mainstream medijski narativ.

Iz filma Don’t look up

Biti za mir kao univerzalnu vrijednost, nije catchy bez amblema, boje ili zastave.

Mada je vijest i dalje svježa, za sada ni jedan medij nije reagovao na samu poruku, te se može reći da dvadesetvdogodišnja djevojka nije skrenula pažnju na klimatske promjene, niti na suštinski problem, pa sve podsjeća na kreiranje pažnje po modelu iz filma Don’t look up. A što da ne, glava u pijesku je najudobnija pozicija.

Autor: Aleksandar Novović

Izvor: Kombinat.me

Podijeli ovaj članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *