Elitni lanac nepismenih dostavljača hrane u Indiji

Dabavale su dostavljači domaćeg ručka zaposlenima od njihove kuće do kancelarije u Mumbaju, koji su dobili potvrdu za vrhunski kvalitet od Poslovne škole Harvard, jer prave samo jednu grešku na šest miliona isporuka.

Mada je riječ o jako složenom lancu koji čine većinom nepismeni dostavljači, on savršeno funkcioniše bez ijednog tehničkog uređaja, zahvaljujući izvanredno smišljenom sistemu kodova. Dabavale su preživjele ratove i najveće prirodne katastrofe, ali je i ovaj posao desetkovala korona, pa sada u Mumbaju pokušavaju da privatnim inicijativama i donacijama spasu „pokretni“ domaći ručak od navale brze hrane.

Dabavala je u hindu jeziku naziv za osobu koja raznosi kutije. Ali za stanovnike Mumbaja, poslovnog središta Indije, ovaj termin označava mnogo više – lanac dostavljača hrane koji postoji preko 130 godina i predstavlja zaštitni znak ovoga grada. Muškarci, prepoznatljivi po tradicionalnoj kapi kakvu je nosio Mahatma Gandi i obučeni u potpuno bijelu odjeću, jure na biciklima da bi godišnje isporučili osam miliona kutija sa svježe kuvanim ručkom iz domova kupaca u njihove kancelarije.

Riječ je o veoma složenom, ali izuzetno efikasnom sistemu prikupljanja, sortiranja i brze isporuke domaćeg ručka zaposlenima, koji je uz to jako pouzdan i jeftin. Kada gladni poručilac završi sa jelom, dabavale prazne kutije ponovo vraćaju njegovoj kući.

Ova davna preteča modernih dostavljačkih lanaca je još jedan dokaz da revolucije kojima se dičimo u naše doba, često predstavljaju samo stare ideje „podgrijane“ novom tehnologijom. Sistem je uspostavio još 1890. godine Mahadeo Havaji Bače, porijeklom Pars, koji je došao na ovu zamisao kada ga je jedan bankar, njegov sunarodnik, angažovao da mu od kuće donese u kancelariju ručak koji je zaboravio. Uslugu su veoma brzo prihvatili i britanski kolonizatori, a vremenom je isporuka ručka u kancelariju postala dio svakodnevnog života u Mumbaju.

Jedna greška na šest miliona isporuka!

Zajednica dabavala je svijet u malom koji dobro odslikava ogromne protivurečnosti indijskog društva. Premda je riječ o brzorastućoj ekonomiji, ručati svaki dan u restoranu je finansijski neizdrživo za većinu zaposlenih Indijaca. Pored toga, restorani u okviru poslovnih zgrada uglavnom nude istu vrstu jela ili hranu veoma lošeg kvaliteta. Zato je pristupačnije i zdravije jesti hranu spremljenu kod kuće.

Ove obroke obično pripremaju supruge zaposlenih muškaraca, jer u državi koja izvozi vrhunske programere, finansijske i farmaceutske stručnjake i razvija svemirske programe, mnoge žene se i dalje bave isključivo domaćinstvom. Jedna od njihovih dužnosti je da kuvaju obroke za muževe koji se preznojavaju na poslu, kako bi izdržavali porodicu. Umjesto hladnog „zalogaja“ koji je prije polaska na posao pripremljen „navrat – nanos“, zaposleni jedu tek skuvani ručak od lokalnih namirnica, ukusan i izdašan.

Tipičan domaći ručak sadrži porciju pirinča, čapatija (indijski hleb), supe od sočiva, nekoliko priloga sa povrćem, salatu i desert. Onima koji žive sami, ili sa suprugama koje su takođe zaposlene, ovaj sistem dostave obezbjeđuje i posebne kuhinje za spravljanje domaće hrane „kao kod mame“.

Kako dabavalama uspijeva da u gradu sa preko 20 miliona stanovnika i u nepodnošljivoj gužvi dostave ručak koji se i dalje „puši“, tačno na vrijeme i gotovo bez greške? Naime, i sertifikat koji im je za vrhunski kvalitet dodijelila Poslovna škola Harvard, potvrđuje da dabavale naprave samo jednu grešku na šest miliona isporuka! Pri tom, treba imati u vidu da ovaj elitni lanac dostave čine nepismeni, ili u najboljem slučaju polupismeni ljudi koji dolaze iz jako siromašnih seoskih porodica.

Sistem se prije svega oslanja na veoma razvijenu mrežu prigradskih željeznica u Mumbaju, koje su izuzetno dobro povezane i to je razlog što je ova usluga zaživela samo u ovom indijskom gradu. Za kraće destinacije se koriste bicikli, koji su mnogo pokretljiviji od automobila i motocikala u saobraćajnoj gužvi.

Putovanje kutije za ručak

Dabavala kreće od kuće kupca gdje preuzima ručak i njegova je dužnost da sakupi kutije na određenoj ruti. Potom se dostavljači sastaju na najbližoj železničkoj stanici u toj oblasti. Ako je ona nešto udaljenija, isporuka ide iz „ruke u ruku“ na tačno određenim mestima. Na stanici se kutije sortiraju i stavljaju u sanduk na osnovu kodova koji označavaju odredišta za isporuku. Ovi sanduci se zatim utovaruju u voz i šalju do željezničke stanice najbliže odredištu. Po dolasku na stanicu, kutije se sortiraju prema ulici i zgradi. Nakon toga, kutije se predaju drugom dabavali, koji ih prevozi na svom biciklu i isporučuje u naznačene kancelarije neposredno prije ručka.

Zvuči nevjerovatno, ali ovako složen sistem funkcioniše bez upotrebe bilo kakvih tehničkih uređaja. Dabavale koriste skup šarenih kodova koji sadrže samo nekoliko slova, brojeva i simbola kao što su plus i minus, i koje dostavljači uče napamet. Postoje ukupno četiri koda na svakoj kutiji za ručak, i oni označavaju koji dabavala je odgovoran za njihovo prikupljanje i na kojoj ruti, potom do koje željezničke stanice kutija za ručak treba da stigne, koji dostavljač je odgovoran za njeno preuzimanje, te tačnu adresu zgrade i sprat na koji mora da je dostavi. To znači da dabavala mora da „obradi“ mnogo informacija za kratko vrijeme, a ovakvi kodovi su se pokazali izuzetno djelotvornim u situaciji kada je većina dostavljača nepismena.

Dabavale rade u 200 timova od po 25 ljudi, koji se pozicioniraju na striktno određenim mjestima i nose istu odjeću kako bi bili prepoznatljivi. Svaki tim kontroliše nadzornik koji ima najmanje deset godina iskustva u ovom poslu, jer je njegova odgovornost da rješava i eventualne probleme tokom isporuke. Cijeli proces je podijeljen na vremenski precizno isplanirane segmente, pa tako utovar kutija u voz, na primjer, mora da se obavi za 20 do najviše 40 sekundi, zavisno od veličine željezničke stanice. Da bi sve savršeno funkcionisalo, osmišljene su i posebne kutije za pakovanje ručka, koje moraju biti od nerđajućeg čelika, striktno propisanih dimenzija i sa pregradama za različita jela, koje postaju činije kada se kutija rasklopi.

Bivši kolonizatori, sadašnji donatori

Pre izbijanja pandemije korona virusa, u Mumbaju je oko 5.000 dabavala svakodnevno isporučivalo ručak za preko 200.000 zaposlenih. Dostavljači su zarađivali oko 200 dolara mjesečno, ali karantini i masovni rad od kuće su desetkovali i ovaj posao i dali prednost onlajn dostavljačima brze hrane, kao što su „Zomato“, „Deliveroo“ i „Uber Eats“. Većina dabavala se vratila u svoja sela, pokušavajući da se prehrani od poljoprivrede, a oni koji su ostali u Mumbaju našli su druge poslove, kao čuvari, majstori za sitne popravke, baštovani…

Tako je ovaj sistem dostave, koji je preživio ratove, terorističke napade, burne političke nerede na ulicama, poplave i druge prirodne katastrofe došao u opasnost da poklekne pred nevidljivim nasilnikom. Sa ponovnim otvaranjem kancelarija, oživjeli su i pokušaji da se spasi dostava domaćeg ručka. Za sada se ovom poslu vratilo svega oko 1.400 dostavljača, ali zahvaljujući privatnim inicijativama i donacijama, žitelji Mumbaja se nadaju da će se ova tradicionalna djelatnost, svojstvena samo njihovom gradu, ponovo zahuktati.

U međuvremenu, i davale su morale da se prilagode drugačijem vremenu. Formirano je njihovo udruženje, a pojedini stručnjaci dobrovoljno obučavaju dabavale da koriste mobilne telefone i druge neophodne tehnologije. Udruženje je otvorilo „kuhinju u oblaku“, koja preko interneta nudi raznovrsne domaće obroke tokom radnih dana i aplikaciju za dostavu, uz mogućnost popusta i do 25% na pojedine porudžbine.

Zanimljivo je da je među donatorima za „spas indijskog ručka“, najviše novca obezbijedio predstavnik nekadašnjih kolonizatora, britanska HSBC banka, koja je udruženju dabavala poklonila dva miliona dolara. Možda se pokaže da će posao koji je nastao zahvaljujući narudžbini jednog bankara, sada i od propasti spasiti bankari, za koje smo navikli da uzimaju a ne da poklanjaju novac.

Marina Vučetić

Biznis i finansije, broj 197, maj 2022.

Foto: Wikipedia

Check Also

EU i Južna Koreja: SAD diskriminišu strane proizvođače električnih vozila

Većina električnih vozila neće biti pogodna za odobravanje poreznih kredita zbog zakonske odredbe u SAD-u …

Leave a Reply

Your email address will not be published.