Las Vegas je svjetska prijestonica brzih vjenčanja, ali i brzih razvoda, gdje srećno vjenčani i nesrećno razvedeni dijele istu strast – hrle da potroše novac u gradskim kockarnicama. Industrija „uđi-izađi iz braka“ danas doprinosi gradskoj ekonomiji sa oko dvije milijarde dolara godišnje, ali opstanak čak i onih koji su najduže u tom poslu je sve ugroženiji. Razlog nisu samo ekonomske krize koje nadiru jedna za drugom, već i nove tehnologije i nove generacije koje imaju potpuno drugačije želje kada se vjenčavaju „na brzaka“.
Las Vegas je svjetska prijestonica brzih vjenčanja, koja u prosjeku traju 10 do 15 minuta. U ovom gradu u američkoj saveznoj državi Nevada, godišnje se na brzinu vjenča preko 70.000 ljudi. Posao serijskih vjenčanja je postao značajan dio gradske privrede, sa približno 18.000 zaposlenih i godišnjim prihodima od oko dve milijarde dolara. Vrijednost ovog tržišta je do pre petnaestak godina bila i veća, kada se u takozvanim „kapelama grijeha“ sklapalo i po 130.000 brakova za godinu dana, jer industrija brzih svadbi u Las Vegasu ima mnogo dužu tradiciju nego što traju sama vjenčanja.
Put ka sklapanju „lakih brakova“, bez opterećujućih ceremonija i troškova koji se ponekad otplaćuju duže nego što opstane ozakonjena ljubav, utaban je još početkom prošlog vijeka. Tada je, za razliku od svih drugih američkih država, Nevada odustala od propisa koji je nalagao da mladenci prije same ceremonije vjenčanja moraju da prođu test da li su u alkoholisanom stanju. Ako bi se pokazalo da su popili koju kapljicu više, morali su da čekaju da se otrijezne, pa da onda „hladne glave“ ponovo preispitaju svoju odluku i tek potom, ako su baš zapeli, mogli su da izgovore sudbonosno „da“.
Ovo je bio samo početak u labavljenju regulative, koje je na kraju dovelo do toga da „instant“ vjenčanja postanu vrlo bitan činilac nadolazeće turističke industrije u Las Vegasu. Pored toga što su mogli na brzinu da postanu supružnici, mladenci su imali priliku i da se do mile volje kockaju, a zatim i da se podjednako lako i brzo kao što su se vjenčali – i razvedu. A onda da tugu zbog razvoda opet utapaju u kocki i alkoholu.
Duhovnik koji radi kao dragstor
Novu industriju u povoju nisu baš svi prihvatili sa oduševljenjem. O tome svjedoči i komentar objavljen 1931. godine u časopisu „Nevada State Journal“, u kojem uredništvo naziva vjenčanja na brzinu „poslom koji najviše doprinosi rastu neuspješnih brakova u SAD“.
Bez obzira na ovakva negodovanja, samo dve godine kasnije jedan preduzimljivi svještenik je pretvorio svoj dom u kapelu koja je bila otvorena danonoćno, puna 24 sata za one koji nisu mogli da dočekaju da se vjenčaju. Njegovu ideju o kapeli koja radi kao dragstor počele su vrlo brzo da slijede i druge kolege iz branše, pa su produhovljeni preduzetnici u ovom poslu već 1941. godine vjenčavali više od 40.000 ljudi godišnje.
Ipak, najveći podstrek industriji „uđi-izađi iz braka“ dale su slavne ličnosti koje su riješile da se na ovakav način vjenčaju u Las Vegasu, pre svih holivudske filmske zvezde. Zahvaljujući tome, stav da vjenčanje ne mora biti smrtno ozbiljna stvar u životu, već da može predstavljati puku zabavu, prokrčio je put u američku kulturu a Las Vegas učinio svjetskom prijestonicom brzih vjenčanja.
Ovu titulu nosi i danas, kao grad gde gomile srećno vjenčanih i nesrećno razvedenih dijele istu strast – hrle da potroše novac u gradskim kockarnicama. Samo u najužem centru grada posluje na desetine kapela za ekspeditivno sklapanje brakova, a ikona ovog posla je Šarlota Ričards, koju nazivaju „američkom kraljicom vjenčanja“. Posao je pokrenula još početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, istakavši se odmah po inovacijama. Prokopala je do svoje kapele „Tunel ljubavi“ kroz koji su mladenci mogli da prođu neopaženo u okićenom kadilaku i koji je postao nadaleko čuven.
Posao zasnovan na ličnom iskustvu
Kraljica vjenčanja i ponosna vlasnica „A Little White Chapel“ još uvjek posluje iako je već uveliko zašla u devetu deceniju života i zahvaljujući silikonskoj i sličnim industrijama podmlađivanja, više liči na prestarelu holivudsku starletu nego na sveštenicu. Osim što je među najuglednijim članovima gradske privredne komore, radi i u brojnim hrišćanskim humanitarnim udruženjima, što joj nije smetalo da se više puta udaje i razvodi. Naprotiv, upravo takvo bračno iskustvo koristi za promociju brzih, jednostavnih i jeftinih vjenčanja, uz tvrdnju da ona sama najbolje zna da „gledanje u nečije oči 10 do 15 minuta traje mnogo duže nego što mislite“.
Njena firma nudi više različitih paketa i shodno tome različito aranžirane prostorije za vjenčavanje, koje sve povezuje nagomilani kič do neslućenih razmjera. Ali sve je to u skladu sa filozofijom Las Vegasa, koji je cijeli jedan ogroman kič i baš zahvaljujući tome prihoduje od turizma preko 58 milijardi dolara godišnje.
Šarlota Ričards sklapa u prosjeku između 600 i 800 brakova mjesečno, po početnoj cijeni od 75 dolara. Tokom praznika taj broj može biti daleko veći, poput rekordnih 557 vjenčanja koja su ona i njen tim odradili istovremeno u različitim salama za samo jedan dan.
Takav rekord je sada teško postići jer je konkurencija ogromna, uključujući i hotele, pa čak i golf klubove koji nude vjenčanja na licu mjesta. Ipak, ono što je najviše ugrozilo klasičan posao u „kapelama grijeha“ su nove generacije i nove tehnologije. Današnji mladenci imaju drugačija očekivanja, a posao uveliko zavisi od promocije preko interneta i još više od ocjena koje na njemu daju korisnici o tome koliko su obećanja u reklami blizu ili daleko od stvarnosti.
Mobilni sveštenici
U skladu sa mobilnim dobom, pojavili su se i mobilni sveštenici, koji pored toga što nude brza vjenčanja na različitim atraktivnim lokacijama u Las Vegasu, obezbeđuju i turističke ture i još mnoge dodatne usluge. Jedan od njih, Roland Ovgost, specijalizovao se i za imitiranje Elvisa Prislija, pa osim što se trudi da fizički nalikuje slavnom američkom pjevaču, izvodi uživo i njegov kompletan repertoar.
Ovgost kaže da je bio primoran da potpuno promijeni pristup poslu, jer današnji mladenci „na brzaka“ prije svega žele da se provedu na brzinu „kao nikad u životu“. To podrazumijeva da rade sve ono što uglavnom ne mogu da priušte svakodnevno, da ih preko dana neko stalno zabavlja, a da noću obilaze najskuplje noćne klubove i plaćaju flašu pića po 800 dolara, pa i više.
S druge strane, ekonomske krize koje nadiru jedna za drugom, sve do aktuelne pandemije, smanjuju broj mušterija a uvećavaju troškove poslovanja. Režijski troškovi su astronomski, žali se Ovgost, koji tvrdi kako mora da odradi barem 200 vjenčanja mjesečno samo da bi platio iznajmljivanje kapele i pet, šest luksuznih limuzina. U reklamiranje preko različitih digitalnih kanala potrebno je uložiti oko 20.000 dolara mjesečno, kako bi se obezbijedio dovoljan broj rezervacija da posao bude iole isplativ.
Posao serijskih vjenčanja na brzinu ranije se zasnivao na ekonomiji obima – što više vjenčanja na dan, to veća zarada. Danas takav model postaje neisplativ, tvrdi mobilni sveštenik. Zato čak i oni koji su bili začetnici ovog posla i uspjeli da opstanu decenijama, sada moraju potpuno da menjaju koncept ako misle da prežive u virtuelnom vremenu u kojem nije preživjela ni izreka „svako čudo za tri dana“. Jer danas bilo kakvo čudo ne poživi ni toliko.
Zorica Žarković
Biznis i finansije 194, februar 2022.
