Russia and China flag together realtions textile cloth fabric texture

Novi svjetski poredak po mjeri Rusije i Kine

Zapadna alijansa je zaprijetila Kremlju “masovnim” sankcijama “bez presedana” ako Rusija napadne Ukrajinu. Ali, kako ukrajinska kriza bude dostizala tačku ključanja, napori Zapada da izoluje i kazni Rusiju će vjerovatno biti potkopani podrškom Kine – ogromnog ruskog susjeda. Kada Vladimir Putin otputuje u Peking na početak Zimskih olimpijskih igara 4. februara, ruski predsjednik će se sastati sa liderom koji je postao njegov najvažniji saveznik – Kinezom Sijem Đinpingom. U telefonskom razgovoru Putina i Sija u decembru, kineski lider je podržao zahtjev Rusije da Ukrajina nikada ne smije da se pridruži NATO-u.

Prije deceniju, takav odnos je djelovao malo vjerovatan: Kina i Rusija su bile podjednako rivali koliko i partneri. Međutim, nakon perioda stalnog sporenja obiju država sa SAD, Sijeva podrška Putinu je odraz srastanja interesa i svjetonazora Moskve i Pekinga. Kako prenose kineski mediji, Si je rekao Putinu da se “određene međunarodne snage samovoljno miješaju u unutrašnje stvari Kine i Rusije, pod maskom demokratije i ljudskih prava”.

Kao što su jasno pokazali Sijevi komenatri upućeni Putinu, ruski i kineski lideri su ujedinjeni u vjerovanju da SAD kuju zavjeru da potkopaju i zbace njihove vlade. Na vrhuncu komunizma, Rusija i Kina su podržavale revolucionarne snage širom svijeta. Ali danas su Moskva i Peking prihvatili retoriku kontrarevolucije. Kada su nedavno izbili nemiri u Kazahstanu, Putin je optužio SAD da pokušavaju da sponzorišu “obojenu revoluciju” u zemlji koja se graniči i sa Rusijom i sa Kinom. Kineski ministri su ponovili te komentare.

Skrivena ruka Vašingtona

Kako Rusija i Kina to vide, pobuna u Kazahstanu se uklapala u jedan obrazac. Kremlj odavno tvrdi da SAD stoje iza Majdan pobune u Ukrajini 2013-14, u kojoj je zbačen proruski lider. Kina takođe insistira da strane sile, čitaj SAD, stoje iza ogromnih protesta u Hong Kongu, koji su okončani obračunom koji je naredio Peking.

I Putin i Si su takođe jasno stavili do znanja da vjeruju da je krajnji cilj Amerike da zbaci ruske i kineske vlade i da su lokalne prodemokratske snage trojanski konj Amerike. Predsjednik SAD Vudro Vilson je 1917. govorio o tome da bi svijet trebalo učiniti bezbjednim za demokratiju. Putin i Si su 2022. riješeni da učine svijet bezbjednim za autokratiju,

Međutim, ambicije Kine i Rusije su daleko od toga da su potpuno odbrambene. I Putin i Si vjeruju da njihova ranjivost na “obojene revolucije” proističe iz fundamentalnih manjkavosti trenutnog svjetskog poretka – kombinacije institucija, ideja i struktura moći koja određuje kako se globalna politika odigrava. Kao rezultat toga, oni dijele riješenost da stvore novi svjetski poredak koji će bolje odgovarati interesima Rusije i Kine – kako to definišu njihovi trenutni lideri.

Dvije karakteristike trenutnog svjetskog poretka kojima Rusi i Kinezi često prigovaraju su “unipolarnost” i “univerzalnost”. Jednostavnije rečeno, oni vjeruju da trenutna uređenja daju Americi previše moći – i riješeni su da to promijene.

“Unipolarnost” znači da je svijet nakon raspada Sovjetskog Saveza ostao sa samo jednom supersilom – SAD. Fjodor Lukjanov, ruski spoljnopolitički analitičar blizak Putinu, vjeruje da je “unipolarnost” “dala Americi sposobnost i mogućnost da čini sve što joj odgovora na svjetskoj sceni”. On tvrdi da je novo doba američke hegemonije počelo Zalivskim ratom 1991 – u kojem su SAD okupile globalnu koaliciju da istjeraju Irak Sadama Huseina iz Kuvajta.

Nakon Zalivskog rata uslijedio je niz vojnih intervencija predvođenih SAD širom svijeta – uključujući u Bosni i Hercegovini i na Kosovu 1990-ih. NATO bombardovanje Beograda 1999. odavno čini dio argumenta Rusije da NATO nije samo odbrambeni savez. Činjenica da su bombe NATO pogodile i kinesku ambasadu u Beogradu nije zaboravljena u Pekingu.

Nakon terorističkih napada 11. septembra na Njujork i Vašington, NATO je aktivirao Član 5 o kolektivnoj odbrani i izvršio invaziju na Avganistan. Amerika je, prema riječima Lukjanova, još jednom pokazala spremnost i sposobnost sa “nasilno transformiše svijet”.

Istok se uzdiže, zapad pada

Međutim, poraz Amerike u Avganistanu u ljeto 2021. dao je Rusima nadu da se svjetski poredak predvođen SAD urušava. Lukjanov tvrdi da pad Kabula u ruke talibana “nije bio manje istorijski i simboličan od pada Berlinskog zida”. Uticajni kineski akademici imaju slično mišljenje. Jan Suetong, dekan fakulteta za međunarodne odnose na Univerzitetu Cinhua u Pekingu (gdje je Si studirao), piše da “Kina vjeruje da joj uspon do statusa velike sile daje pravo na novu ulogu u svjetskim poslovima – onu koja se ne može pomiriti sa neupitnom dominacijom SAD”.

Poput Lukjanova, Jan vjeruje da “poredak predvođen SAD iščezava … umjesto njega će doći multipolarni poredak”. Predsjednik Si je to rekao još sažetije često ponavljanom tvrdnjom da se “istok uzdiže a zapad pada”.

Za Rusiju i Kinu, stvaranje novog svjetskog poretka nije prosto stvar sirove moći. To je takođe borba ideja. Dok zapadna liberalna tradicija promoviše ideju univerzlanih ljudskih prava, argument ruskih i kineskih mislilaca je da bi različitim kulturnim tradicijama i “civilizacijama” trebalo omogućiti da se razvijaju na različuite načine.

Vladislav Surkov, nekada uticajni Putinov savjetnik, kritikuje “uzaludne napore Rusije da postane dio zapadne civilizacije”. Umjesto toga, smatra Surkov, Rusija bi trebalo da prihvati ideju da je “apsorbovala i istok i zapad” i da ima “hibridni mentalitet”. Na sličan način, provladini mislioci u Pekingu tvrde da spoj konfučijanizma i komunizma znači da će Kina uvijek biti zemlja koja naglašava kolektivna, a ne individualna prava. Oni tvrde da je uspjeh Kine u obuzdavanju kovida-19 odraz superiornosti kineskog isticanja kolektivne akcije i grupnih prava.

Peking i Moskva tvrde da aktuelni svjetski poredak karakteriše američki pokušaj da drugim zemljama nametne zapadne ideje o demokratiji i ljudskim pravima, ako je potrebno i vojnom intervencijom. Novi svjetski poredak koji zahtijevaju Rusija i Kina bio bi, pak, zasnovan na različitim sferama uticaja. SAD bi prihvatile dominaciju Rusije i Kine nad njihovim susjedstvima i odustale bi od podrške demokratiji ili obojenim revolucijama koje bi mogle da ugroze Putinov ili Sijev režim.

Kriza oko Ukrajine je borba za budući svjetski poredak jer se vrti upravo oko tih pitanja. Za Putina, Ukrajina je kulturno i politički dio ruske sfere uticaja. Bezbjednosne potrebe Rusije trebalo bi da joj daju pravo da stavi veto na bilo kakvu želju Ukrajine da se prodruži NATO-u. Moskva takođe traži da djeluje kao zaštitnik onih koji govore ruski. Za SAD, ti zahtjevi krše neke osnovne principe aktuelnog svjetskog poretka – posebno pravo jedne nezavisne države da definiše sopstvene spoljnopolitičke i strateške izbore.

U ukrajinskoj krizi se takođe radi o “svjetskom poretku” jer ima jasne globalne posljedice. SAD znaju da će ukoliko Rusija napadne Ukrajinu i osnuje svoju “sferu uticaja”, biti postavljen presedan za Kinu. Tokom Sijeve ere, Kina je izgradila vojne baze širom spornih oblasti u Južnom kineskom moru. Prijetnje Pekinga da će napasti Tajvan takođe su otvorenije i učestalije. Ukoliko Putin uspije u invaziji na Ukrajinu, Si će se naći u još većem iskušenju da napadne Tajvan, a naći će se i pod pojačanim pritiskom ushićenih domaćih nacionalista, koji će predosjećati kraj američke ere.

Rusija i Kina imaju slične pritužbe na sadašnji svjetski poredak. Takođe, postoje značajne razlike u pristupima Moskve i Pekinga. Rusija je trenutno spremnija na vojne rizike od Kine. Međutim, njeni krajnji ciljevi su možda ograničeniji. Za Ruse, upotreba vojnih snaga u Siriji, Ukrajini i u drugim mjestima je način da opovrgnu tvrdnju bivšeg američkog predsjednika Baraka Obame da Rusija sada nije ništa više od regionalne sile.

Dmitrij Trenjin iz Karnegi centra u Moskvi tvrdi da “za nacionalne lidere, Rusija nije ništa ukoliko nije velika sila”.

Međutim, dok Rusija teži da bude jedna od najvećih svjetskih sila, Kina djeluje kao da smišlja kako da smijeni SAD sa mjesta svjetske vrhovne sile. Elizabet Ekonomi, autorka nove knjige “Svijet po Kini”, tvrdi da Peking teži “radikalno transformisanom međunarodnom poretku” u kojem su SAD u suštini istisnute iz Pacifika i postale samo atlantska sila. Budući da je Indo-Pacifik sada srž globalne ekonomije, to bi Kinu suštinski dovelo na prvo mjesto. Rup Doši, kineski intelektualac koji radi u Bijeloj kući, iznio je sličan argument u knjizi “Duga igra”. Pozivajući se na više kineskih izvora, Doši tvrdi da Kina sada jasno teži globalnoj hegemoniji u američkom stilu.

Težnja za globalnom dominacijom

Razlika u razmjerama ambicija Kine i Rusije održava se u razlikama njihovog ekonomskog potencijala. Ruska ekonomija je sada otprilike veličine one u Italiji. Moskva prosto nema bogatstvo da podrži napore za globalni primat. Za razliku od toga, Kina je sada po određenim mjerilima najveća svjetska ekonomija. Takođe je najveći svjetski proizvođač i izvoznik. Njena populacija od 1,4 milijarde ljudi je otprilike deset puta veća od ruske. Kao rezultat toga, realno je da Kina teži da bude najmoćnija zemlja na svijetu.

Iako razlike u ekonomskom potencijalu Rusije i Kine utiču na to da Si na kraju bude ambiciozniji od Putina, to ga na kratke staze čini opreznijim. Postoji neka vrsta kockarskog očaja u Putinovoj spremnosti da koristi vojnu silu kako bi pokušao da promijeni ravnotežu moći u Evropi. Trenjin tvrdi da, nakon što je gledao kako se NATO širi na veći dio nekadašnjeg sovjetskog bloka, Putin na Ukrajinu gleda kao na “posljednju liniju odbrane”.

Sa druge strane, u Pekingu postoji snažan osjećaj da su vrijeme i istorija na strani Kine. Kinezi takođe imaju mnoge ekonomske instrumente za širenje uticaja koji Rusi prosto nemaju na raspolaganju. Prepoznatljivi projekat Sijeve ere je Inicijativa pojas i put, međunarodni program infrastrukture koju finansira Kina a koji se proteže na Centralnu Aziju, Afriku, Evropu i obje Amerike.

Kako je Amerika postajala sve više protekcionistička, Kina je takođe koristila svoju trgovinsku moć da proširi globalni uticaj. Ovog mjeseca je predstavljeno regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo, prva nova oblast slobodne trgovine u Aziji-Pacifiku koja uključuje Kinu i nekoliko strateških saveznika Amerike, poput Japana i Australije – u kojem SAD ne učestvuju.

Pružanje ili uskraćivanje pristupa kineskom tržištu daje Pekingu instrument uticaja kakav nema Moskva.

Pitanje je hoće li ta postepenost dati rezultate. Ili je Rusiji i Kini potreban svojevrstan dramatični trenutak kako bi stvorile novi svjetski poredak kakav žele?

Istorija je pokazala da novi sistemi upravljanja u svijetu generalno nastaju nakon neke vrste seizmičkog političkog događaja, poput velikog rata.

Veći dio bezbjednosne i institucionalne arhitekture sadašnjeg svjetskog poretka pojavio se na kraju ili u ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, kada su osnovani UN, Svjetska banka i MMF, a njihova sjedišta smještena u SAD.

Opšti sporazum o tarifama i trgovini stupio je na snagu 1948. godine. NATO je stvoren 1949. Bezbjednosni sporazum između SAD i Japana potpisan je 1951. Evropska zajednica za ugalj i čelik, prethodnica EU, takođe je osnovana 1951. Nakon kraja Hladnog rata propale su rivalske institucije, koje je podržavao SSSR, poput Varšavskog pakta, a NATO i EU su se proširili do granica Rusije. Kina je 2001. ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju, nasljednicu Opšteg sporazuma o trgovini i tarifama.

Sada je pitanje da li je ambicijama “za novi svjetski poredak” Rusije i Kine takođe potreban rat kako bi se realizovale.

Direktni konflikt sa SAD je prosto previše opasan u nuklearnom dobu i neće se dogoditi osim ukoliko se obje strane žestoko ne preračunaju (što je uvijek moguće).

Postoji neka vrsta kockarskog očaja u Putinovoj spremnosti da koristi vojnu silu kako bi pokušao da promijeni ravnotežu moći u Evropi

Rusija i Kina, međutim, mogu pokušati da svoje ambicije ostvare preko posredničkih ratova.

Ruska pobjeda bez otpora u Ukrajini mogla bi poslati signal da se novi bezbjednosni poredak pojavljuje u Evropi, uključujući de fakto rusku “sferu uticaja”. Uspješna kineska invazija na Tajvan uglavnom bi bila protumačena kao znak da je era američke dominacije u Pacifiku završena. U tom trenutku, mnoge države u tom regionu koje se sada za bezbjednost obraćaju Sjedinjenim Državama, poput Japana i Južne Koreje, mogle bi odlučiti da se uglave u novi poredak u kojem dominira Kina.

Novi svjetski poredak mogao bi nastati i kroz tihi pristanak Vašingtona. Takav ishod ne djeluje vjerovatno dok je na vlasti Bajdenova administracija, osim ukoliko u posljednjem trenutku SAD ne naprave neke dramatične ustupke oko Ukrajine. Međutim, Donald Tramp bi se mogao vratiti u Bijelu kuću 2024. Djeluje kao da on, makar retorički, blagonaklono gleda na neke aspekte rusko-kineskog pogleda na svijet.

Ipak, ne stiče se utisak da će Rusija i Kina mirno sjedjeti i čekati da se Tramp vrati u Bijelu kuću. Oni su svjesni da čak i Trampova Republikanska partija u svojim redovima ima mnoge jastrebove spremne za okršaj sa Rusijom i Kinom. U svakom slučaju, dosta toga se može desiti do sljedećih predsjedničkih izbora u novembru 2024.

Ruska nestrpljivost je očigledna u Putinovoj spremnosti da iznudi krizu oko Ukrajine. Šanse za novi svjetski poredak koji je naklonjeniji Rusiji može zavisiti od toga hoće li njegovo kockanje u Ukrajini dati rezultat.

Međutim, čak i ako Putin ne uspije da ostvari ciljeve u Ukrajini, prijetnja svjetskom poretku na čelu sa SAD neće nestati. Za to će se pobrinuti uspon Kine, na čelu sa ambicioznim predsjednikom Sijem.

ČLANAK JE PREUZET IZ “FAJNENŠL TAJMSA”

PRIREDILE: A.Š., N.B.

Izvor: Vijesti.me

Check Also

NLB Pay i Visa sa Vama na CIM Forumu

Forum kreativnih industrija i medija CIM Forum (Creative Industries and Media Forum), biće održan od …

Leave a Reply

Your email address will not be published.