Nepodnošljiva lakoća laganja o kriptovalutama

Bauk kruži svijetom, bauk kriptovaluta. Nakon dužeg perioda ignorisanja, vojno-industrijsko-medijski kompleks očekivano se podigao na noge, uznemiren ulaskom kriptovaluta u ekonomiju glavnog toka i procjenama kakve su one koju je nedavno dala Deutsche Bank, da je bitkoin već postao treća najvažnija valuta na planeti, nakon dolara i eura. U pokušajima da se reguliše nešto što se po samoj svojoj prirodi opire regulaciji, ne biraju se sredstva. Od drakonskih zabrana, kakve su one koje sprovodi komunistička partija Kine, do suptilnijih napada kao što su oni kojima ću se baviti u ovom tekstu, zagovornici kontrole i „čvrste ruke“ marširaju na svim frontovima.

Jedan od brojnih aspekata kriptovaluta koji je u novije vrijeme postao posebno sporan u medijskim krugovima jeste njihov ekološki efekat. Na stranu za momenat činjenica da daleko najveći dio navodnih eko-aktivista nije u stanju da napravi razliku između opštih ekoloških i konkretnih klimatskih efekata. Čak i oni za koje je opravdano pretpostaviti da znaju bolje se prave da ne znaju; tako Elizabet Voren, senatorka iz Masačusetsa i progresivistička „ikona“, nedavno izjavljuje da su bitkoin i druge kriptovalute „užasne za prirodnu sredinu.“

Ovome se pridružuju brojni drugi akteri slične orijentacije, od Dženet Jelen do Pola Krugmana. Priča je relativno standardno opšte mjesto: rudarenje kriptovaluta troši suviše mnogo energije i time utiče na klimatske promjene koje će navodno „uništiti planetu“ (frazetina koju bi trebalo zaštiti trejdmarkom, naročito pošto je većinski koriste akteri koji nemaju mnogo pojma ni o planetarnim naukama, ni o makroevoluciji, ni o analizi globalnih katastrofičkih rizika).

Rezime ove vrste kritika je budalasti članak Elizabet Kolber u od političke supermegakorektnosti već izvesno vrijeme nečitljivom Njujorkeru. (Propast ove institucije je jedna od najtužnijih priča na inače mračnom globalnom medijskom nebu.) Čitav niz formalnih i neformalnih logičkih grešaka, irelevantnosti i neutemeljenih hiperbola koje ovaj relativno kratak tekst sadrži zahtijevali bi analizu desetak puta dužu od samog teksta. „Rudarenje bitkoina je, naravno, čisto metaforičko, ali rezultati mogu biti u svakom pogledu destruktivni baš kao i pravo rudarenje.“ Nije valjda, Elizabet? Njiva ti propala od drenaže kiselina iz rudnika bitkoina? Krave i druga stoka se potrovale živom, barijumom, olovom kao nusproizvodima rudarenja? Kisele kiše sa negativnim pH od blokčejna uništile useve?

Ideološki motivisano hiperbolisanje ove vrste direktno se graniči sa otvorenim lažima i spinovanjem. Šta je, dakle, realni ekološki problem sa bitkoinom (i, po analogiji, drugim kriptovalutama, što ću u ovom tekstu podrazumijevati), ako postoji? Jedini koji preostaje nakon što se odbaci isprazna retorika i demagogija jeste – potrošnja energije.

Da to malo pobliže razmotrimo. Sama po sebi, potrošnja energije nije nužno ekološki problem, sem kod najekstremnijih neoludista i „dubokih“ ekoaktivista. Za razumnog čovjeka, nije problematična sama potrošnja, već struktura potrošene energije, odnosno procenat obnovljivih/ugljenično neutralnih izvora u ukupnom energetskom miksu. To nije trivijalno izračunati, obzirom da se rudarenje bitkoina dešava širom svijeta, u najrazličitijim lokalnim uslovima, sa veoma raznolikim energetskim politikama.

Prosjek je, naravno, negde između tih ekstrema. Različite studije navode različite procente korišćenja obnovljivih izvora energije (uklj. i nuklearnu koja je za sve praktične potrebe obnovljiva i savršeno čista „zelena“ opcija), od 39% do 73%. Medijana ovih studija je oko 56% obnovljive energije ugrađene u kriptovalute sa tendencijom rasta. To je znatno bolje od većine zemalja svijeta – ne tako dobro kao u UK, ali svakako daleko, daleko bolje nego što je situacija u Srbiji.

Treba napomenuti da je veoma, veoma teško dobiti ikakve realistične podatke za situaciju u Kini, koja je prije stupanja na snagu partijske zabrane, bila daleko najveći globalni centar rudarenja kriptovaluta; kao što znamo, Kina takođe prednjači i po korišćenju veoma prljave energije iz uglja. Nakon zabrane, za očekivati je da će obnovljivi udio porasti.

U kontekstu ovakve situacije ima smisla razmotriti i motivacijske mehanizme za rudarenje bitkoina. U oblastima u kojima je struja skupa – iz različitih razloga, koji sa kriptovalutama svakako nemaju veze – masovno rudarenje se jednostavno ne isplati. Tamo gdje je cijena struje recimo 30 centi po kilovat-času ne postoji ama baš nikakav profitni motiv za rudarenje kriptovaluta (naravno, teško je kvantifikovati slučajeve korupcije koji se ne obaziru na tržišnu cijenu kakvih svakako ima, uključujući i pojedine u Srbiji).

Koji su to krajevi planete u kojima je struja veoma skupa? To su ili pojedine evropske zemlje u kojima postoji ekstremna regulacija energetskog tržišta i promašena opšta energetska politika (Nemačka, Austrija, Danska) ili siromašne zemlje u razvoju koje imaju slabu energetsku ponudu (Somalija, Mali, Kongo, ali i Kuba sa cenom koja ide i do 84 centi po kWh). U oba slučaja imamo male ugljenične emisije, mada iz različitih razloga.

Dakle, čak i nezavisno od kriptovaluta, pozicija zagovornika masivne regulacije je inherentno nelogična: nemoguće je istovremeno imati i obilje jeftine struje i nultu emisiju ugljenika, barem dok se korišćenje nuklearne energije ne uveća dramatično i ne usvoje potpuno nove i drugačije energetske strategije od onih koje su danas dominantne. Na toj i takvoj sceni, rudarenje kriptovaluta je zapravo sasvim razumno i umereno tržišno ponašanje: obzirom da je prenos struje skup, a internet pristup, pa i hardver, srazmjerno jeftin, korisnici kriptovaluta će prirodno težiti da apsorbuju višak struje koji postoji u određenim djelovima globalne strujne mreže. Ironično, oni izvori energije koji se reklamiraju kao „zeleni“ poput vetra, sunca, a dijelom i hidroenergije, su upravo isti oni koji su privlačni za rudarenje kriptovaluta, zato što imaju višak kapaciteta i prirodno fluktuiraju sa vremenom.

Sjećate li se nekada popularne budalaštine da svaka pretraga na guglu generiše N tona (ili kilograma, svejedno) CO2 koja se širila po internet forumima i tada još uvjek mlađanom fejsbuku negdje 2008-10? Naravno, sad niko neće priznati da je tada povjerovao u to, kao što niko u Srbiji ne priznaje da je glasao za bilo koju od ovdašnjih diktatorskih vlasti, to su uvjek nužno „neki drugi“.

U realnosti, kuvanje svake jutarnje kafe generiše između 2 i 10 puta više CO2 od prosječne gugl pretrage – a nešto se ne zapaža poplava traktata na temu „ispijanje kafe uništava planetu!!!“ (plus zabrinuti/histerični smajliji i poplava heštegova) Odlazak automobilom na posao svako jutro, čak i ako vam je posao u istoj opštini, generiše doslovce desetine hiljada puta veći ugljenični otisak nego gugl pretraga. I tako dalje, i tome slično. Mada je autoru ovog teksta Google višestruko odvratan, pre svega zbog njihove politički ultrakorektne i cenzorske poslovne politike, njihov pretraživač sasvim sigurno neće uništiti planetu, makar ga koristili stotinama puta svakog dana do kraja života.

Umjesto toga, lako je zaključiti da je tada, prije 15-ak godina, u pitanju bila čista moralna panika – zloćudna društvena pojava kojom se mase mobilizuju za histeričnu mržnju prema izabranim „folklornim đavolima“, a u korist profesionalnih manipulatora i moralnih preduzetnika. Tipični primjeri moralne panike su srednjevekovni pogromi vještica ili savremena „kultura otkazivanja“ (engl. cancel culture).

Identična moralna panika, tek malo prilagođena 3. deceniji ovog vijeka, jeste trenutna ekohipsterska histerija u vezi sa kriptovalutama. Kao i laži o gugl pretragama, tako se i laži o rudarenju bitkoina i ostalih kriptovaluta šire brzinom „većom od svjetlosti“ što bi rekao besmrtni Daglas Adams. U galeriju besmislica svakako treba uvrstiti legendarno predviđanje Njusvika dato krajem 2017. godine (dakle ne oko 1. aprila!) da će rudarenje kriptovaluta već 2020. godine trošiti svu električnu energiju na svijetu!

Poput onih vjerskih fanatika koji su precizno predviđali smak svijeta i drugi Isusov dolazak određenog datuma, pa bi kasnije otkrili grešku u proračunu, tako je i ovde 2020. godina došla i prošla, a već činjenica da čitate ovaj tekst empirijski dokazuje da rudarenje nije potrošilo baš svu raspoloživu energiju. Ova vrsta maltuzijanske histerije je u toj mjeri lišena smisla da direktno škodi sopstvenim proklamovanim ciljevima: ko još može ikada ozbiljno shvatiti svako dalje Njusvikovo pisanje o kriptovalutama nakon ovakve kapitalne gluposti?

Procjene o energetskoj cijeni pojedinačne transakcije u kriptovalutama su zasnovane na totalno promašenoj metodologiji: uzimanju ukupne procjenjene potrošnje struje na rudarenje u datoj godini, npr. 2021. i dijeljenju sa procijenjenim brojem transakcija. Naravno, ovaj „brzi i prljavi“ pristup zapravo daje besmislene rezultate – slično kao što bi besmisleno bilo računati cijenu pretrage na Guglu tako što bi se tržišna kapitalizacija Guglove holding kompanije podijelila sa brojem pretraga. Kao što je nakon početne investicije u hardver, softver i ljudske resurse koju je Alfabet izvršio cijena svake dalje operacije, pa i pretrage, je marginalna i opadajuća, tako isto je i dodavanje transakcija u blokčejn skoro potpuno nepovezano sa primarnom cijenom rudarenja.

I naravno, nijedan problem ne postoji u izolaciji. Samo onaj ko je potpuno neobaviješten ili ima duboke interese u održavanju i jačanju državne represije može smatrati da ekvivalentne aktivnosti centralnih banaka ili državnih službi ne rasipaju energiju i ne ostavljaju ugljenični otisak. Mada je, naravno, daleko komplikovanije istraživanje i proračun neophodan da bismo utvrdili tačnu veličinu tog otiska – a po prirodi stvari, za takav projekat ne bi bilo lako pronaći sredstva! – krajnje je naivno vjerovati da je on manji ili čak sličan onome koji proizvode kriptovalute.

Pogledajmo samo drugu vrstu rudarenja koje je visoko regulisano upravo zbog značajne ulogu koju je tradicionalno igralo u sistemima centralnog bankarstva: rudarenje zlata. Proizvodnja zlata troši marginalno više energije od rudarenja bitkoina – pri čemu se dvije trećine proizvedenog zlata koristi kao repozitorijum vrijednosti (nakit, novčići i zlatne poluge), na suštinski sličan način kao i bitkoin. (Preostala trećina zlata se koristi u elektronici za visokokvalitetne čipove i konektore otporne na oksidaciju.

Uzgred budi rečeno, kao značajna paralela se može povući sa istraživačkom vrijednošću blokčejna za primijenjenu matematiku, računarstvo i kriptografiju – o čemu ćete u medijima glavnog toka malo toga čuti.) Ukoliko je, sa stanovišta senatorke Voren, rudarenje kriptovaluta problematično – šta je sa rudarenjem zlata, koje pored potrošnje energije ima i čitav niz drugih, daleko ozbiljnijih ekoloških posljedica?

Sve to čak i bez pominjanja ne samo najvećih emitera gasova staklene bašte, a to su masivne službe bezbjednosti kakve su policija i vojska u manje-više svim zemljama svijeta. Ali to je ona Bastijina skrivena cijena koju svi plaćamo za klanjanje državističkim „svetim kravama“.

Talas.rs /Milan M. Ćirković

Check Also

Godišnja inflacija premašila 11 odsto: Gorivo skuplje 42,6, a hljeb i žitarice 35,9 odsto

Potrošačke cijene u aprilu ove godine u odnosu na isti mjesec 2021, u prosjeku su …

Leave a Reply

Your email address will not be published.