Većina onih koji su sa nestrpljenjem očekivali premijeru najnovijeg filma o Džejmsu Bondu, ne zna da je za uspjeh ovog serijala već skoro šest decenija najzaslužnije jedno porodično preduzeće. Procjenjuje se da su zahvaljujući produkcijskim sposobnostima porodice Brokoli, filmovi o tajnom britanskom agentu ukupno zaradili oko 18 milijardi dolara. Sada se mnogi pitaju šta će biti sa tom franšizom, nakon što je vlasnik „Amazona“ Džef Bezos kupio filmski studio „MGM“, najpoznatiji upravo po ovom serijalu. Brokolijevi kratko odgovaraju da su naučili kako da ne dozvole korporacijama da upropaste Bonda.
Korona je pomrsila konce čak i najčuvenijem filmskom špijunu svih vremena, Džejmsu Bondu. Svjetska premijera najnovijeg filma iz ovog serijala, simboličnog naslova za današnje doba – „Nije vrijeme za umiranje“ – konačno je održana 28. septembra u Londonu, nakon što je tri puta odlagana zbog aktuelne pandemije, a od 5. oktobra se prikazuje u bioskopima.
Ali u filmskom svijetu se spekuliše da britanskog tajnog agenta 007 može zadesiti gora sudbina nego problemi izazvani korona virusom. Smrtonosna prijetnja je prepoznata u liku i djelu Džefa Bezosa, vlasnika „Amazona“, koji je proljetos kupio filmsku kompaniju „Metro Goldvin Majer“ („MGM“) za 8,45 milijardi dolara i time došao u posjed oko 4.000 filmova i 17.000 sati televizijskih programa. Ipak, holivudski studio koji je preuzeo „Amazon“ je najpoznatiji upravo po serijalu o Džejmsu Bondu.
Među mnogobrojnim nagađanjima šta će i kako Bezos uraditi ne bi li pretekao „Netfliks“ i „Dizni Plus“ i uspio da maksimalizuje zaradu i u svijetu zabave, najsažetiji komentar o eventualnoj budućoj sudbini britanskog agenta dao je Stiven Rubin, istoričar i tvorac enciklopedije o Džjemsu Bondu. Rubin je izjavio: „Bezos će htjeti više, ali ne i bolje. Ne bi me čudilo da ubuduće dobijemo mnoštvo posebnih serija zasnovanih na pojedinim likovima iz filmova, na primjer o tajnom životu gospođice Manipeni. A kakav se tek komercijalni potencijal za Bezosa krije u zlikovcima koji su prodefilovali kroz filmove o Džejmsu Bondu!“
Ruku na srce, takvih ideja je bilo i prije nego što je „MGM“ dobio novog vlasnika, ali one nisu mogle da prođu jer ih je u startu odbacivala jedna porodica. To je porodica Brokoli, zahvaljujući kojoj je izmišljeni junak britanskog pisca Jana Fleminga uopšte dospio na filmsko platno prije skoro šest decenija. Od tada do danas, ovo porodično preduzeće za filmsku produkciju uspješno drži sve konce u franšizi „Džjems Bond“. Koliko uspješno govori i procjena da su filmovi iz ovog serijala ukupno zaradili u sadašnjem novcu oko 18 milijardi dolara.
Naslikaj mi brzo Gojinu sliku!
Danas je teško zamisliti da je Jan Fleming, autor knjiga o Džejmsu Bondu, krajem pedesetih godina prošlog vijeka bezuspješno ubjeđivao filmadžije, prije svih Hičkoka kojim je bio opsjednut, da ekranizuju njegove romane. Stoga je izgledalo da je njegova posljednja nada kanadski producent Hari Salcman, koji je producirao nekoliko pozorišnih predstava i filmova sa skromnim uspjehom. Salcman je 1960. otkupio prava na Flemingove romane o Bondu za 50.000 dolara i obećao dodatnih 100.000 dolara za svaku knjigu koja dospije na film.
Iako se bavio produkcijom, Salcman nije imao ono što je najvažnije za ovaj posao – dobre veze u najvećim filmskim kućama u Holivudu. Srećom, poznavao je nekoga ko je, pak, poznavao nekoga ko ima takve veze i što je bilo presudno – čitao je Flemingove romane. Veza je bio Albert Romolo Brokoli, poznat pod nadimkom Kubi, sin italijanskih doseljenika iz Kalabrije, koji su po dolasku u Njujork kupili imanje u okolini grada i nastavili da se bave porodičnim poslom – proizvodnjom brokolija.
Kubi nije naslijedio ljubav prema poljoprivredi i bavio se svim i svačim, uključujući i pravljenje mrtvačkih kovčega, sve dok nije slučajno upoznao američkog milijardera, filmskog producenta i reditelja, a nadasve avanturistu Hauarda Hjuza, kada je kao fizikalac radio na snimanju jednog Hjuzovog filma. Brokoli se jako dopao Hjuzu i vrlo brzo je ušao u producentske vode, posvetivši se potpuno ovom poslu.
Brokoli je ubijedio Salcmana da mu ustupi 50% autorskih prava na ekranizaciju romana o Bondu, u zamjenu za potpisivanje velikog filmskog posla. Iako je bio sposoban i veoma omiljen među holivudskim filmadžijama, nije uspijevao da proda Bonda, sve dok na kraju filmska kuća „Junajted Artist“ („UA“) nije prihvatila njegov predlog. Mada su potpisali ugovor, u studiju su bili skeptični kako će film proći prije svega na američkom tržištu, jer su smatrali da je sadržaj, a posebno humor previše „britanski“, odnosno nerazumljiv za prosječnog američkog gledaoca.
Cijeli budžet za prvi film o Džjemsu Bondu, „Dr. No“, iznosio je milion dolara, što danas zvuči smiješno, ali u ono vrijeme to nije bilo malo novca. Ipak, štedjelo se na svakom koraku, pa su zaposleni zaduženi za rekvizite morali, na primjer, da sami i na brzinu naslikaju jednu „Gojinu“ sliku, koja je visila u kancelariji Dr. Noa.
Ne pravimo film za Oskara
Film je završen 1962. godine i postigao je uspjeh u bioskopima širom svijeta, uključujući i američke, zaradivši preko 40 miliona dolara. Brokoli i Salcman su prema ugovoru sa filmskom kućom imali prava na 60% zarade, koju su među sobom ravnopravno dijelili. Procenjuje se da su njih dvojica, nakon što su isplatili bioskope u kojima se prikazivao film, zaradili pojedinačno između pet i 10 miliona dolara, daleko više nego većina nezavisnih producenata koji su tada bili na vrhuncu karijere.
Mozak cijelog posla je bio Brokoli, koji je još pedesetih godina osnovao preduzeće za filmsku produkciju „EON“ u Londonu, jer su Britanci davali subvencije za razvoj filmske industrije. Ali da bi izvrdao stroge britanske poreze, Brokoli je sa Salcmanom osnovao firmu „Danjak“ u Švajcarskoj, da bi je zatim preselio u američku državu Delaver, koja i danas važi za najveći poreski raj u SAD. Logično, većina zarade se selila u „Danjak“.
Brokoli je izdejstvovao da on i Salcman imaju potpunu kontrolu nad svakim detaljem u filmu, počev od odabira reditelja i glumaca, jer kako je isticao: „Mi ne pravimo film za Oskara, već veliku zabavu za obične ljude“. Stoga su počeli da traže i veće budžete za snimanje spektakularnih scena, držeći se pravila da ključne osobine glavnog junaka moraju da ostanu iste u svakom novom filmu, ali da sadržaj istovremeno treba prilagođavati promjenama u vladajućoj popularnoj kulturi.
Partnerstvo je prekinuto 1974. godine, kada je Salcman prodao „Junajted Artistu“, svoj udio u franšizi, jer je bio pred bankrotom zbog niza loših ulaganja, za koje je iskoristio kao kolateral svoj udio u „Danjaku“. Tako je Brokoli sa 66 godina ostao sam u ovom poslu, ali to mu nije bila prepreka da i dalje uspješno krči put kroz korporativnu džunglu u filmskom svijetu.
Naime, kada je 1979. „Junajted Artist“ objavio da je od dotadašnjih filmova o Bondu zaradio samo na sjevernoameričkom tržištu oko 600 miliona dolara u sadašnjem novcu, u studiju su „natuknuli“ da je više od polovine tog novca otišlo Brokoliju.
Bezos neće proći!
Ali ubrzo je krahirao i ovaj filmski studio zbog nekoliko velikih finansijskih promašaja, pa ga je 1981. preuzeo „MGM“, nad kojim je krajem osamdesetih godina pokušao da preuzme kontrolu ozloglašeni „biznismen“ Đankarlo Pareti. Tokom šest godina afera i parnica nije snimljen nijedan film o Bondu, ali Brokoli je uspio da spase posao i nastavio je uspješno da ga vodi sve do 1995. godine, kada ga nasleđuju ćerka Barbara Brokoli i usvojeni sin Majkl Vilson.
Albert Brokoli je preminuo godinu dana kasnije, u 87. godini, a naslednici su se pokazali podjednako sposobnim u upravljanju porodičnom franšizom jer su posao učili još od malih nogu, kada su kao statisti učestvovali u snimanju filmova o Džejmsu Bondu. Iako je danas daleko teže doći do podataka iz poslovnih ugovora jer su korporacije sve proglasile poslovnom tajnom, američki mediji navode da kompanija „Danjak“ uzima oko trećine zarade od svakog snimljenog filma.
Barbara Brokoli je na novinarska pitanja kako će se postaviti sada, kada u posao ulazi „Bezosova mašinerija“, samo kratko odgovorila: „Kobi nas je dobro naučio kako da ne dozvolimo korporacijama da upropaste Bonda“.
Izvor: Najava oktobarskog broja Biznis i finansije, piše Zorica Žarković
